Hipohondrija se prikazuje pretjeranom zaokupljenošću tjelesnim funkcijama te strahom od dobivanja neke bolesti, a sve to bude zasnovano na pogrešnom tumačenju tjelesnih simptoma ili normalnih tjelesnih funkcija. Osoba koja je hipohondar neprestano vjeruje da nešto ne valja s njom, ali to se ne događa pod utjecajem svjesne volje. Točan uzrok nastanka nije poznat. Pojavljuje se uglavnom u ranoj odrasloj dobi, gotovo jednako zastupljeno kod muškaraca i žena.
Hipohondrija je psihološki poremećaj
Ime hipohondrija dolazi iz stare Grčke gdje su se mnogi ljudi žalili na bolove smještene u regiji hrskavice. Hipohondrija je po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i psihičkih poremećaja psihički poremećaj, a glavna karakteristika je preokupacija vlastitim tjelesnim funkcijama te morbidan strah. Glavno obilježje i znak je kada osoba neke tjelesne funkcije koje su uobičajene i na koje drugi ljudi ne obraćaju pažnju, stavlja u prvi plan i provjerava njihovu “ispravnost” funkcioniranja. Tako na primjer veliku pozornost posvećuju otkucajima srca i radu srca, nadutosti, bolovima u abdomenu, pojavi grčeva u trbuhu ili znojenju. Kod hipohondara sve te tjelesne funkcije se interpretiraju kao nenormalne i opasne što izazva još veći strah i paniku kod bolesnika. U ovim slučajevima bolesna osoba stavlja velik značaj na tjelesne simptome, njihovo trajanje, smještaj i kvalitetu, dok je s njima zapravo sve u redu. Najčešće se ‘problem’ locira na jedan ili dva organa, a rijeđe na cijeli niz.
Glavni dokaz da je osoba hipohondar je kada se medicinskom obradom isključe sva zdravstvena stanja na koja se osoba žali, a ona i dalje osjeća bolove i neugodnost. Usprkos liječničkim nalazima osoba će i dalje imati strah od dobivanja neke bolesti, a možda s vremenom postati uvjerena da je problem u drugom organu i cijeli postupak proći iz početka. Preokupiranost s tom bolesti kod hipohondara neće prestati nakon ponavljanja pretraga i pregleda, već će time samo još više rasti tjeskoba i uznemirenost. Anksioznost i tjeskoba će se pojavljivati i kada slušaju da druga osoba priča o svojoj bolesti. Svi ovi simptomi nepovoljno utječu na društveno i profesionalno djelovanje ili uzrokuju značajnu uznemirenost. Ovo su neki simptomi po kojima možete prepoznati hipohondra:
stalni odlasci liječniku
vjerovanje kako struka ne radi dobro svoj posao
stalno korištenje različitih tableta
često razgovaranje o bolesti ili poistovjećivanje s drugima koji zaista boluju
učestalo provjeravanje tijela – mjerenje tjelesne temperature, mjerenje tlaka, provjera alergija i slično
postojanje straha kod slabih i čestih simptoma kao što je prehlada
izbjegavanje odlaska liječniku
često provjeravanje internetskih stranica o bolestima
Postoji razlika kod osoba koje boluju od poremećaja kao što su anksiozni poremećaj, fobija ili opsesivna neuroza te hipohondara. Oni povremeno izražavaju zabrinutost za svoje somatsko zdravlje te imaju brojne tjelesne smetnje hipohondričnog karaktera, ali za razliku od hipohondrije, nakon što se isključi organski uzrok boli, ovi pacijenti prihvaćaju činjenicu da je njihova bolest psihogene naravi. Hipohondrijske zaokupljenosti bolestima nalaze se kod shizofreije, psihotične depresije i demencije.
Liječenje je dugotrajno, kompleksno i zahtjevno
Za razliku od fizičkih problema, liječenje hipohondrije je nešto kompliciranije. Dijagnoza za ovu bolest se potvrđuje nakon što simptomi i znakovi traju duže od pola godine, bez obzira na uvjeravanje liječnika i na konkretne zdravstvene dijagnoze koje pokazuju da nema fizičkih problema. Ovo se izvodi nakon ponavljanih fizikalnih pregleda kada se utvrđuje da ne postoji organska bolest. Dijagnoza se postavlja kada se simptomi ne mogu bolje objasniti depresijom niti drugom psihičkom bolešću. Liječenje je često komplicirano i teško kako za bolesnika tako i za liječnika. Potrebno je stvaranje jake veze između bolesnika i liječnika.
Od pomoći pri liječenju mogu biti psihoterapija i lijekovi. Tijek je uglavnom kroničan, a neki se bolesnici mogu oporaviti. Prilikom liječenja je nužno stvoriti odnos povjerenja jer hipohondar vjeruje kako struka nije odradila svoj posao i da nisu uspjeli pronaći pravi uzrok pacijentovog problema. Često se može dogoditi i da pacijent odbija prihvatiti psihološku pomoć jer i dalje vjeruje kako je uzrok njegovog problema fizički te da ga mogu popraviti samo tablete. Ako se simptomi panike i osjećaja nekontrole ne uspijevaju ublažiti na odgovarajući način, pacijentu će se preporučiti razgovor sa psihijatrom uz nadzor liječnika primarne zaštite. Od pomoći, kao i kod fobija, mogu biti SSRI i kognitivno-bihevioralno liječenje. Za potpuno izlječenje su potrebne dugotrajne, kompleksne i emocionalno zahtjevne terapije, piše net.hr