o životu na velebitu

Zadranka Irena, domarica planinarskog doma: “Ne bojim se ni zvijeri ni ljudi jer sam i sama divljakuša”

Arhiva AZD/Ilustracija

Ona se igra sa zmijama, popravlja agregat, cijepa drva, loži vatru, kuha grah, čisti, poslužuje, domaćinski dočekuje i ispraća goste – radi sve što treba raditi kako bi Planinarski dom Paklenica na Velebitu umornim i gladnim planinarima, izletnicima i turistima bio ugodno odmorište i utočište.

Irena Šaran, nova domarica, skrb o planinarskom domu u Nacionalnom parku vodi tek oko mjesec dana, a udomaćila se toliko da se čini kao da je oduvijek tu. Dovela je cijelu obitelj. Pomažu joj otac Vjekoslav i suprug Franjo, a na Velebitu, na 480 metara nadmorske visine, u planinarskom domu, sat i pol hoda kamenitom stazom udaljenom od civilizacije, i njihov je 18-mjesečni sin Šime, piše večernji.hr.

– To je ono što sam htjela. Dobro sam se aklimatizirala i navikla. Prijelazne faze uopće nije bilo, kao da sam tu oduvijek. U biti jesam oduvijek, odrasla sam na planini, a u planinarskom domu na Paklenici već sam radila tijekom sezone, pomagala bivšem domaru. Tako sam se kalila. Sezona je ovdje već počela, a kako će biti izvan sezone, to ćemo vidjeti, možda tada bude dosta usamljeno – kaže domarica Irena s kojom smo se sreli na njezinu neobičnom novom radnom mjestu, sat i pol vremena hoda udaljenom od Starigrada i ulaza u nacionalni park Paklenica.

– Kad sam došla ovamo, prvo sam išla čistiti. Tako bi vjerojatno sve žene, znate već, trebalo je malo urediti. Sve mi je djelovalo nekako nabacano pa sam onda neke stvari razmještala i dotjerivala, Baš je falila ženska ruka – kaže Irena. Pomogle su joj i kolege iz planinarskog društva koji su oličili dom s vanjske strane.

– Baš su me obradovali! Došli su jednostavno jedan vikend, pojavili se i rekli: “Mi smo došli raditi.” Prekrasno nešto, dođe ti 20 ljudi sami od sebe i rade, ništa im ne moraš govoriti. To se može samo u planini dogoditi, takvi su vam planinari – oduševljena je Irena. Ipak, nije sve tako bajno kao što se na prvi pogled čini. Život u divljini, koliko god romantično izgledao, nije lagan. Ovo je jedini planinarski dom do kojeg se ne može doći nikakvim vozilom pa je opskrba doma moguća jedino pomoću magaraca i konja.

– Malo su suroviji uvjeti nego u ostalim planinarskim domovima. Ali, imamo sunce zahvaljujući kojem, dobivamo struju iz solara, pa imamo i tekuću vodu, a odnedavno i rasvjetu pa dom noću svijetli. Izgleda divno – opisuje ljepšu stranu Irena. Posla ima puno. Radni dan započinje u šest ujutro.

– Jutros sam ispratila momke koji su išli planinariti na Sveto brdo i onda naložila vatru. To je prva stvar jer nemaš tople vode, pa staviš na peć dva ogromna lonca s vodom i to ti je bojler. Usput skuhaš kavu, imaš sreće ako je imaš vremena popiti jer zna odmah ujutro krenuti gužva. Naravno, staviš i lonac s grahom i počneš kuhati. Onda treba počistiti sobe, posložiti sve, promijeniti posteljinu. Treba održavati i pregledati kuću. Onda ljudi počinju dolaziti. Prvo traže kave, poslije sokove i pivo, a onda ogladne i krenu ručkovi. Popodne počneš skupljati ono što je ostalo iza ljudi i onda lagano pripremanje za sutra, računaš koliko ćeš fažola potopiti, vidiš imaš li dosta drva, doneseš suvaraka… Što se drva tiče, planinari uvijek nešto pomoći i uglavnom se drže drva pa ih najčešće ima. U domu može spavati 40 ljudi, s tim da je dvadesetak ležajeva na koje ide posteljina, a za dvije skupne spavaonice preporučljivo je imati vreće za spavanje – poručuje Irena. Za početak joj pomaže otac.

– On je kuhar u mirovini i dosta me naučio. Šalili smo se na temu kako se kuha vojnički grah; on kaže da je prva stvar dva kila papra, a onda idemo dalje. Trenutačno je on glavni kuhar. Naravno, pomaže mi i suprug jer s nama je i dijete pa smo oboje tu i oko kuće i oko djeteta. Spojili smo obitelj sa životom u planini, ugostiteljstvom i planinarstvom jer svi smo nekako povezani i u tome – kaže Irena.

Posao domara, odnosno domarice, nije klasičan. Irena nije zasnovala radni odnos, već u Planinarskom domu obavlja uslugu ugostiteljstva. Tu se, osim oca kuhara, dobro poklopilo i što joj je muž sezonski ugostitelj.

– Plan je da svi skupa budemo ovdje tijekom sezone. Baš mi je drago što je i Šime tu jer bi mi falio, a ovako, kad ti se ne radi, uzmeš dijete u naručje i pošalješ muža u kuhinju – smije se Irena. Međutim, svjesna je da zimi neće biti lako s malim djetetom u planini pa će se ona i suprug izmjenjivati – jedno će biti sa sinom u Zadru, a drugo na Velebitu, u domu.

– Izvan sezone neće biti potrebe za tako puno ljudi, a i za Šimu će biti bolje bude li išao u vrtić. Bit će jako ružno, ali ovo je posao i morat ćemo se naviknuti i na odvojenost. Što se Šime tiče, njemu je na Velebitu super. Prvi put su ga donijeli na Paklenicu kad je imao mjesec dana, naviknut je na boravak u prirodi i uživa. U blizini, desetak minuta hoda od doma prema vrhu je selo iz kojega su i Franjini roditelji, pa djed i baka također priskoče.

– Sviđa mi se sve što smo svi u prirodi i blizu pa da bude nekako po starinski – kaže Irena koja se ovdje, baš ispred planinarskog doma i zaljubila u svoga Franju. Bilo je to prije tri godine kad je ona bila ispomoć u domu. Bila je godišnjica otvorenja doma i trebalo je skuhati grah u kazanu od 110 litara. To je značilo da treba narezati 20 kila kapule i 20 kila mrkve. Malo sam bila živčana i ljuta jer mi nož nije bio oštar kad dolazi jedan momak i kaže mi: “Curo, je l’ ti treba pomoći?”

Ja sam kao prava brđanka izvadila nož i rekla: “Vozi ća, nemoj mi još i ti tu nešto…” I čovjek se okrenuo i otišao. Ali krenula je ljubavna priča. Optužila sam ga da mi je izgazio cvijeće pa mi je donio cvijeće iako nije on bio kriv, valjda se bojao da ga opet ne napadnem. Malo po malo počeli smo se družiti i tražiti po planini. Znaš da je negdje gore sam, odeš i ne možeš ga naći, velik je Velebit… Romantika, baš lijepa – ispričala nam je Irena.

Ona je podrijetlom Kninjanka. Kaže da je još nosila pelene kada su je roditelji “vukli” po dinarskim brdima.

– Kad sam došla u Zadar, izbjegavala sam Velebit jer mi se činilo kao da varam svoju Dinaru, prekrasnu ljepoticu koja mi je toliko draga. Ali kada sam došla ovamo, tek onda sam vidjela što je to divljina i zaljubila se u Velebit. Upisala sam speleološku školu, upoznala sam planinu i odozdo i baš mi se nije dalo vraćati u grad gdje je sve prljavo, bučno, užurbano… Ovdje lagano radiš, a i ne osjećaš se kao da radiš. Ljudi koji dođu sretni su, dobre volje i nasmijani i baš im se obraduješ – tvrdi Irena koja kaže da je već prespavala noć sama u domu i da uopće nije bilo strašno. Često je planinarila sama i navikla je na šumu noću.

– Čak su i moji dolasci ovamo često bili noćni. Krenula bih iz grada u ponoć kad ne mogu spavati i došla oko 3 ujutro, i smjestila se nekamo spavati. Nema ništa ljepše nego dočekati dan u planini – tvrdi Irena. Ne boji se ni medvjeda ni zmije, jer oni od ljudi bježe, ali tvrdi da su najopasniji ose i stršljenovi.

– Ako te ubodu, to zna stvoriti problem jer neki ljudi imaju alergijske reakcije, a ja ne smijem imati nikakve lijekove. Zato imam grm ljekovitog dalmatinskog vrijeska koji se trlja po mjestu uboda i smiruje ga. On je antihistaminik – naučili smo od pakleničke domarice.

– Nisam srela vuka, ali vepra jesam. Medvjeda sam vidjela na Dinari. Srećom, tata me uvijek učio da sa životinjama uvijek moraš biti miran i nemati straha jer životinja nanjuši adrenalin i napada. Taj susret je bio… Svaki put se naježim kad se toga sjetim. Hodala sam po divljem putu kad je s druge strane naišla mlada medvjedica, tridesetak metara dalje od mene. Reagirala sam automatski i digla ruke u zrak, što je bio spas jer medvjedi, kad žele pokazati da ne žele napadati, sjednu i dignu šape u zrak. Ona je otišla na svoju stranu, ja na svoju, i tek negdje nakon sat vremena lupilo me: “Što mi se sad moglo dogoditi!” Ovdje su česte lisice, divokoze, a zmije su svakodnevica. Nemam straha, ne bojim se ničega osim osa i stršljena. Ljudi se ne bojim jer sam i sama divljakuša – kaže Irena kojoj civilizacija nimalo ne fali.

– Ponekad mi fali muzika, ali dolaze ljudi koji znaju svirati gitaru. Ponekad uhvatimo radio, a onda se prepadnem od svih tih glasova – smije se Irena. Što se tiče planova, njih je pregršt.

– Ponudu bi trebalo podići i ponuditi malo bolju uslugu, ovo je sada još uvijek poprilično robinzonski. Postoje djeca koja bi dolazila, ali roditeljima se čini da je presurovo pa bi trebalo sve to malo pripitomiti da to zapravo bude prava mala oaza u ovoj velebitskoj divljini – kaže Irena koja planira preurediti jednu sobu na galeriji u dječju kako bi roditelji s djecom više dolazili.

– Neki dan je došla obitelj s Prvića, odnosno jedna djevojčica, jer je čula da je tu Šime. On već privlači goste – kaže ponosna mama. U to smo se uvjerili i sami. Dok smo razgovarali, Šime je spavao, a da se probudi, čekala je jedna četverogodišnjakinja koja ga je došla upoznati. Inače, kada smo došli, u domu smo zatekli situaciju u kojoj tata Vjeko kuha, muž Franjo pere suđe, a Irena cijepa drva.

– Meni je sve ovo uobičajeno i normalno. Moji su gore iz Parića, tu imaju kuće i ja sam često ovdje. Tu sam i upoznao Irenu, pri prvom susretu je bila baš neugodna prema meni, ali poslije smo sve izgladili. Drago mi je što smo došli ovamo, a vrijeme će pokazati je li to bila dobra odluka. Uz božju pomoć i rad, rad i rad, nadam se da će sve biti OK – rekao nam je Franjo i vratio se pranju posuđa. Vjekoslav, kojeg smo nazvali glavnim kuharom, ispravlja nas– kaže da je glavna Irena, a on, iako profesionalac, ovdje ispunjava što ona kaže.

– Nisam bio iznenađen kćerinom odlukom kada mi je priopćila da će biti domarica na Velebitu. Voli prirodu, špiljari, često je na planinama i ovo je za nju ono pravo – kaže tata Vjeko. Domagoj Diklić, predsjednik Planinarskog društva Paklenica, vrlo je zadovoljan novom domaricom i njezinom malom muškom družinom.

– Sve funkcionira kako treba, ljudi su zadovoljni! – kaže Domagoj. Irenu su izabrali pored četvorice muških kandidata. Presudilo je to što ima iskustva u planinarstvu i ugostiteljskoj djelatnosti, a to da joj je otac profesionalni kuhar, tvrdi Domagoj, uopće nisu znali. Ostvare li se planovi planinarskog društva, boravak na Paklenici ubuduće će biti puno komforniji jer planiraju izgraditi novi planinarski dom. Projekt već postoji, uskoro će zatražiti građevinsku dozvolu i kandidirati ga za neki fond koji bude otvoren.

– U planu je potpuna rekonstrukcija doma u postojećim gabaritima. Malo smanjenje kapaciteta i znatno povećanje komfora – govori Diklić. Napravit će veću blagovaonicu, nove sanitarije i veću kuhinju. Imat će unutarnje stubište i na katu dvije spavaonice, dva sanitarna čvora s tuševima, a u potkrovlju stan za domaricu. Irena ne sumnja da će to biti ona.

– Izabrana sam na četiri godine i jako se radujem vremenu koje je ispred mene. Mislim da će biti super i za mene i za Šimu i cijelu obitelj. Život u prirodi, ima li što bolje? Definitivno sam donijela pravu odluku! – kaže Irena Šaran koja zaista uživa u svom poslu.

 

Ostavi komentar koristeći Facebook



 

Listen on Online Radio Box!

Svira(lo) na Anteni Zadar 97,2

Listen on Online Radio Box!

10 najemitiranijih na Anteni Zadar