"ako nećeš ti, ima tko hoće"

Novljanka o torturi nad sezonskim radnicima: “Kad sam se onesvijestila najvažnije je bilo skinuti majicu s logom restorana”

Arhiva AZD/Ilustracija

Jedna od najaktualnijih tema u Hrvatskoj je potraga za sezonskim radnicima. S jedne strane poslodavci, s druge sezonci. Vrlo malo idiličnih priča, premalo scena u kojima jedni drugima stisnu ruku na kraju sezone uz pozdrav: vidimo se sljedeće godine.

Priča žene iz Novog Vinodolskog tipična je sudbina malog čovjeka koji želi raditi i biti pošteno plaćen. Kako se uopće žena hrvatskog dragovoljca u ozbiljnim godinama našla u situaciji da egzistenciju traži radom preko sezone.

“Deset godina sam radila u jednoj novljanskoj firmi. Dno dna. Firma je otišla u stečaj, a poslodavac koji mi je ostao dužan osam plaća mirno šeće Novim Vinodolskim”, priča za Novi list Novljanka.

Posla nema, nije bilo druge nego potražiti sreću u sezonskom radu. Kao pomoćni kuhar u hotelu.

“Svi bi da se radi od 0-24. Radila sam od 7.30 do 14.30, a onda 17.30 do 22 i 22.30 sata. Po 12 sati, za 3.800 kuna. Mjesec dana bez slobodnog dana. Nema stajanja. Kad nema posla u kuhinji, treba ići čistiti, okolo, sobe, toalet…

Radila bi od polovice travnja i formalno do studenog jer bi navukla prekovremene. Nisam znala da me čeka posao sigurno sljedeće godine. Samo smo slušali: “Ako nećeš ti, ima tko hoće. Budi sretan, zahvalan.” Na svu sreću, više ta priča ne prolazi, ovo što rade ljudima je jadno do bola. I neka se dogodilo takvima da ne mogu naći radnike. Ima korektnih poslodavaca, no u manjini su”, priča Novljanka koja je odlučila krenuti dalje, u restoran.

“Primljena sam za pomoćnog kuhara, ali moraš raditi sve. Znate osjećaj kad vas je strah stati. Onesvijestila sam se jednom na poslu. Niti me tko pitao kako sam, najbitnije je bilo da promijenim majicu prije nego što dođem u hitnu, da ne vide logo restorana. A plaća? Minimalac, a dat će se još par stotina kuna. Nema slobodnih dana, ali na papiru sva prava stoje. Kakav je odnos šefa bio prema nama… vjerujem da vlasnik nije ni znao. Dobro je prošao samo onaj tko je dobro ‘lajao’. Nije problem raditi cijeli dan, a da se pošteno plati, da se prema radniku odnose kao prema čovjeku”, priča.

Sunce zasjalo u Klenovici

Kao u filmu, sunce je ipak zasjalo sezonskoj radnici. Sreću je našla u restoranu u Klenovici.

“Sad radim kod čovjeka koji je sasvim drugačiji od svih s kojima sam imala posla. Ako treba, do sutra navečer ću raditi. Poštuje me se kao čovjeka i radnika. Kaže mi gazda: ‘Sjedi, odmori, nemoj se ustručavati ništa pitati, ne dao Bog da budeš gladna’. Kad smo pričali o poslu, rekla sam mu da nemam prijevoz. Samo je rekao: ‘To je moja briga’. I tako funkcionira. I to je dokaz da postoje korektni poslodavci. Iznad svega fer i korektan odnos. Nakon terora koji sam prošla… Ne mogu vam opisati što mi to znači, zaključuje Novljanka za Novi list.

Ostavi komentar koristeći Facebook