Testirao ugostitelje da vidi što će mu ponuditi; Restoran na Pagu: “Kakva satnica čovječe, želiš li raditi ili ne?”
Uzbuna je oglašena, turistička sezona je ugrožena zbog nedostatka radne snage. Nedostaje oko 15 tisuća radnika. Poslodavci ih stoga privlače na sve moguće načine, posebno u sektoru trgovine, ugostiteljstva i hotelijerstva.
Mediji su puni bombastičnih naslova: slastičarnica obustavila rad jer goste nema tko služiti, glavni kuhari ovog bi ljeta na obali mogli zarađivati i do 40 tisuća kuna neto, barmeni na otocima oko 25. Jedni drugima kradu radnike s blagajni. Ako dovedeš prijatelja da radi s tobom, dobiješ bonus.
Međutim, kako to izgleda u stvarnosti, provjerio je novinar Jutarnjeg.
Zvao je, među ostalima, i neke ugostitelje s našeg područja. Evo što mu se ponudilo…
RESTORAN NA PAGU
KAKVA SU TO PITANJA? ČOVJEČE, DOLAZIŠ LI ILI NE?
Restoran pansion traži konobara m/ž za rad na moru, mjesto radnje je Pag. Sjajno, pomislio sam. Glas s druge strane, međutim, postaje sve razdražljiviji sa svakim mojim novim pitanjem.
“Kako to mislite radno vrijeme, radi se od sad do sad, kako već bude dan. Nekad ima puno posla, a nekad ništa. Evo sad da si tu, sjedio bi prekriženih ruku. Ali onda kada dođe neki festival, nećeš stati raditi”, pojašnjava mi čovjek.
“Znači, ponekad se radi i više od 10 sati u danu? Kolika je satnica, plaćaju li se prekovremeni, ima li slobodnih dana?” pitam, ne zato što ne želim raditi, nego zato što me interesira što mogu očekivati prije nego što donesem odluku.
“Nemoj me to pitati, kakva su to pitanja, čovječe, kakva satnica, posla ima, želiš li doći raditi ili ne želiš?” čovjek je već ljut.
“Ne znam isplati li mi se dolaziti na sezonu ako ne mogu zaraditi novac, znate, spremiti sa strane”, pojašnjavam mu.
“Gledajte, ja ne mogu garantirati zaradu nikome. Recite vi, bez koje plaće ovdje ne dolazite?”
“Niste mi htjeli reći koliko se kod vas radi pa ne mogu procijeniti kakvu plaću želim”, odgovaram.
“Pa radi se, mladiću, radi se, rekao si da si bio već na sezoni, prema tome sve ti je jasno. Kakvu plaću želiš?”
“Ovako, budući da mi niste rekli nijednu konkretnu stvar o uvjetima rada, želim najmanje sedam tisuća kuna, pa što bude.”
“Možeš početi sa šest”, odgovara vlasnik restorana pansiona koji mi, zapravo, nije rekao ništa detaljnije o poslu ili o smještaju, osim da se radi “od sad do sad”, a svakim mojim pitanjem bio je sve ljući.
HOTEL NA HVARU
IMAMO MANJE SOBA, PA JE I PLAĆA MANJA
Zovem dalje jedan hotel na Hvaru. Inzistirat ću na tako nekom poslu jer čitao sam da u jednom drugom hotelu poslove pomoćnog osoblja obavljaju uvezeni Egipćani za 20 posto manje plaće od hrvatskog prosjeka.
To je zato, kažu novine, jer ne govore jezike te nemaju bliski kontakt s gostima. Ja, s druge strane, fluentno govorim tri jezika pa u ovome hotelu koji nazivam možda mogu biti i pravo osoblje, a ne pomoćno. Budući da sam prema ovim Egipćanima pravi poliglot, tražit ću 20 posto veću plaću od hrvatskog prosjeka izvan sezone. To je oko sedam tisuća kuna. Recimo, za taj novac moji bečki i berlinski prijatelji rade part-time poslove u svojim državama, tri dana u tjednu, izvan takozvane sezone koja je, čini se, tamo na snazi uvijek.
“Nažalost, kod nas ne možete dobiti tu plaću, ali možda ćete imati više sreće na nekim drugim mjestima”, odgovara mi pristojno glas s druge strane žice pa dodaje kako su oni manji hotel. To je, valjda, trebalo značiti kako se kod njih ne može zaraditi velika lova. Zaželio sam im sreću te odlučio nazivati dalje.
FAST FOOD U BIOGRADU
TRAŽIŠ FOTOGRAFIJU SMJEŠTAJA? JESI LI TI OZBILJAN?
Novi oglas nudi mi posao roštiljara. Fast food kiosk na plaži, Biograd na moru. Uvjeti su, kaže oglas, odlični, a nude mi i smještaj, hranu te osam sati rada dnevno, bez prekovremenih koji tamo nisu ni opcija. Smještaj i hranu, zapravo, nudi gotovo svatko koga sam nazvao vezano uz ljetni posao, ali rijetki žele u detalje raspraviti o tome.
Pitanje smještaja je gotovo u pravilu obavijeno velom tajne pa se počesto u ovakvim razgovorima ne može doznati s kim se i u kakvim uvjetima dijeli soba, a jednom sam se drznuo upitati za fotografije smještajne jedinice u kojoj bih trebao živjeti dok sam na sezoni. Glas s druge strane nije mogao vjerovati da sam ozbiljan oko tog pitanja.
No vratimo se na taj roštilj.
Ni ovdje ne mogu zaraditi sedam tisuća kuna plaće, doznajem, ali navodno je bakšiš nevjerojatan. Svidjelo im se što govorim tri jezika, ali nisu bili spremni zbog toga povećati mi plaću. “Zabavljat ću vam goste, svi će se vraćati, stvarno sam komunikativan”, postajao sam već patetičan.
Glas na telefonu mi je zahvalio, rekavši kako će zaposliti već nekog lokalca, taman na vrijeme prije najvećih gužvi.
KAFIĆ U SPLITU
GAZDA MORA RADITI SAM JER MU JE KONOBAR POBJEGAO
Pokušavam i s jednim kvartovskim splitskim kafićem. Naravno, bez mnogo očekivanja, i jasno mi je kako ondje ne mogu zaraditi kao na šanku kakvog kapitalnog kluba na obali. Zvao sam, inače, i takve – tu se, pak, čini nemogućim dobiti posao na ovaj način, što me nije tako začudilo.
Prema pričama nekih sezonaca, gužva za takve poslove je golema, a takva su mjesta jedina u Hrvatskoj gdje se tijekom ljetne turističke sezone može u nekoliko mjeseci zaraditi ozbiljan novac, primjerice za automobil srednje kategorije.
Idem, dakle, probati s tim kvartovskim kafićem – ništa me ne košta, a njima i dalje trebaju radnici pa su ih, tko zna, možda odlučili privući većim plaćama. Navodno tako tržište funkcionira.
Zatječem se u razgovoru s jednim čovjekom koji mi se ne prestaje žaliti na državu i namete, govoreći kako on ne može podići plaću mnogo iznad 5000 te kako ne zna tko će mu ovo ljeto u kafiću uopće raditi. Sada, veli, odrađuje smjene sam, a nekada i zatvara ranije. Jedan radnik mu je, završava, pred sezonu “nestao” raditi na obalu, za ni tisuću kuna veću plaću.