Macolin lički Las Vegas; Ugostitelj gradi ogromno naselje za tisuću ljudi s restoranima, kockarnicom, bazenima

Da je završio skupe škole, tko zna bi li ikada išta bilo od Željka Oreškovića Macole(58). Ovako, s nikad upisanim šestim razredom osmoljetke, najuspješniji je Ličanin. U njemu je lukavi poduzetnik, malnarovski genijalan zajebant i tvrdoglavost ličkog međeda. Što će od toga isplivati u kojem trenutku, stvar je nadahnuća, pipe Jutarnji.hr.

– Daj, speci tamo mesa i krumpira i donesi nam da jedemo. I sokova nekih. Ja ću od jabuke u pola litre s vodom. I njima daj – povikao je Macola prema šanku restorana koji će, kao i cijeli novosagrađeni kamp nadomak Plitvičkih jezera, sa 14 luksuznih bungalova, 28 kamp mjesta i bazenom, ukupne vrijednosti dva milijuna eura, prve goste primiti sutra.

Otprije ima restoran i hotel u Korenici na Ličkoj magistrali, odmorište Zir na autocesti Dalmatini te pogon za proizvodnju drvenih kuća. Sada se sprema za gradnju novih drvenih kuća i restorana na dvije lokacije te realizaciju gotovo nevjerojatnog projekta – turističkog naselja koje će u selu Smoljanac biti naslonjeno na same Plitvice, bit će kapaciteta 500 ležajeva, s restoranima i trgovinama te kockarnicom, kao i 16 bazena koji će se prelijevati poput onih pravih plitvičkih vrtoglave vrijednosti od 150 milijuna kuna.

Iako je bilo vrijeme doručka, platu punu teškog mesa riješili smo u relativno kratkom roku, a prije nego što smo otpili čaše sa sokovima, na stolu je već bila litra i voda, za nas mineralna, za Macolu obična. Da će to biti dug dan, znali smo čim je potočio prve “zimske” gemište, ali novinarski tereni u posljednja dva desetljeća prekalili su nas sasvim dovoljno da bi nas ovakav razvoj situacije pretjerano zabrinuo.

Macola priča polako. Kamo bi se, uostalom, žurio? Bio je najstarije dijete Ane i oca Ivana na njihovu poljoprivrednom imanju u Ličkom Lešću u Gackoj dolini. Oreškovići su generacijama nosili nadimak Macola, Željko ni sam ne zna zašto točno. Na ognjištu i danas živi majka, najmlađem bratu Ivanu sagradio je stanicu za tehnički pregled u Korenici koju tamo vodi, a srednjeg brata Franu u Zagrebu je prije dvije godine metkom u potiljak smaknuo Dušan Deni Vrhovac. Frane mu je bio posudio 10.000 eura i kobne večeri našli su se da mu ovaj vrati novac.

– Bavili smo se poljoprivredom. Ja sam čuvao ovce, ali bih se putem s paše do kuće umjesto sa 20 ovaca uvijek vratio sa 10. Ostale bih izgubio. Išao sam u školu do petog razreda. Godine mi tamo proletjele. Taman kad su mi kupili knjige za šesti došla u školu služba i pitaju: Koji je od vas Orešković? Ja dignem ruku i kažem: Ja sam! A oni mi uručiše poziv za vojsku. Kažu, šesti razred možeš završiti i kad odslužiš – priča nam Željko kako mu je u 19. godini naprasno prekinuto djetinjstvo.

Otišao je za Beograd i tamo je, kaže, čuvao Tita, prvo dok je bio živ, a potom i u Kući cvijeća, kada je umro. Onda se vratio kući pa položio vozački ispit i počeo voziti autobus u Autotransportu u Otočcu. To je radio sljedeće desetljeće po cijeloj Hrvatskoj, ali i Europi.

– Ma bilo me posvuda, ali uglavnom po birtijama, jer sam putem stajao u svakoj pa bih dnevno kasnio po pola dana. U Europi je bila praksa da se vozače autobusa počasti, dobivali bi piće i gablec u znak zahvalnosti što bih im doveo 40 gostiju – kaže Macola.

Onda je došao rat, a s vojnom akcijom Oluja je i prošao. Plitvički kraj ostao je pust, a turisti su se počeli vraćati prije nego ljudi koji su tamo nekada živjeli. Shvatio je Macola da će tamo iz pepela ubrzo niknuti pravi turistički raj. I ne samo to, Lička magistrala je ponovno postala najbrža i najpopularnija poveznica s Dalmacijom pa je bilo za očekivati da će “janjeća cesta” oživjeti u svojem punom sjaju kao što je živjela osamdesetih godina, a kako se tada dobro jelo ne zna bolje nitko od vozača.

Kamioni i autobusi

– Prvo sam uzeo kuću u najam u Jošanima, tamo prema Udbini, pa otvorio birtiju, a onda je i otkupio. Tu sam radio samo godinu dana. Onda sam kupio kuću u Korenici, tamo gdje je sada restoran. Otvorio sam prvo kafić. Onda sam sve do temelja srušio pa počeo zidati restoran – kaže Macola za Jutarnji.hr.

Savjet svakom putniku je da stane jesti tamo gdje na parkingu vidi puno kamiona i autobusa jer, kako rekosmo, vozači najbolje znaju gdje treba predahnuti. Macola je, dakle, da bi privukao goste svih profila, prvo na parkiralište morao dovući velika vozila. Tu se poslužio iskustvom koje je sam doživio vozeći autobus po Europi pa primijenio recept o besplatnom obroku za vozače. Oni su u njegovu restoranu imali čak i posebne stolove na kojima je 24 sata na dan bila zataknuta rezervacija. Dolazilo ih je sve više i više, toliko da ih više nije mogao primiti, na parkiralištu je u jednom trenutku znalo biti čak 50 autobusa.

– Otkako sam se počeo baviti ugostiteljstvom izračunao sam da sam svaki dan u plusu bio za 500 kuna samo zato što sam taj novac počeo trošiti u vlastitoj birtiji – kaže Macola, dodajući da negdje u Zagrebu čuva rezervnu jetru.

Daleko više, dakako, zarađivao je od drugih gostiju pa je ubrzo počeo graditi nove sale šireći restoran oko kojega je kupio četiri kuće kako bi mogao proširiti i mjesto za parking, držeći se i dalje filozofije da je parkiralište jednako važno kao i sam restoran.

– Toliko sam se zadužio da sam svaki dan u džepu nosio putovnicu računajući da, ako shvatim da više ne mogu vraćati dugove, isti čas bježim iz zemlje. Nisam imao kune u džepu, sve sam radio na dug i na kredite. Nakon tri sale i tih kuća kupio sam hotel u Korenici koji je bio izgoren do temelja. Uredim 105 soba, onda poslije toga kupim hale Lika grafa, tiskare koja je završila u stečaju. Poslije toga sam se javio na natječaj za Zir, odmorište na autocesti – prisjeća se Macola. Zir je izgradio u rekordnom roku, zahvaljujući i vrijednim izvođačima koje je ušokirao pozvavši goste na otvorenje objekta u trenutku dok zdanje još nije imalo krova.

Zbog Zira je i danas na sudu s Hrvatskim autocestama jer mu nisu sedam godina izgradili pješački most s odmorišta traka autoceste koji vodi u smjeru Zagreba, iako su po ugovoru morali. Zbog izgubljene dobiti od ove državne tvrtke potražuje čak 50 milijuna kuna. Nakon Zira je kupio strojeve za proizvodnju drvenih kuća koje je smjestio u hale nekadašnje tiskare.

– Dugo sam planirao u okolici Korenice napraviti malo turističko eko selo s drvenim kućicama, ali koju god sam kućicu pogledao, nijedna mi se nije sviđala. Slovenske su mi bile preskupe, a ukrajinske koje su mi poslali u dijelovima nismo mogli dobro sastaviti. To me posebno razbjesnilo i nije mi puno trebalo da odlučim napraviti svoju tvornicu montažnih drvenih kuća. Drva u Lici ima, a najvažnije je da sad kupim stroj za obradu drveta, čudo tehnike koje kompjutorskom kontrolom od balvana radi sve trupce potrebne za kuću. Nema tu puno filozofije. Danas doneseš nacrt, najedeš se janjetine i prespavaš u mom hotelu, a sutradan već ideš kući s novom gotovom kućom – tako je izgledao Macolin plan, koji je ubrzo realizirao kupnjom CNC stroja iz Italije vrijednog pola milijuna eura, pa svoje drvene kuće čak počeo izvoziti u Južnu Koreju.

– Onda sam počeo kupovati zemljišta, atraktivne lokacije oko Plitvica. Kupio sam i ovo gdje je sada ovaj kamp. To su prije mene kupili neki Nizozemci i napravili projekt pa odustali zbog naše birokracije, onda su prodali meni. Evo, sad radimo tu u blizini na jednom projektu od 19 kuća i 120 soba i restoranom, a u Vranovači pokraj Korenice upravo zalijevamo temelje za još jedan takav projekt od 14 kuća – nabraja Macola.

Sve su to milijunski vrijedni projekti, no onaj u koji će tek krenuti vrijedan je gotovo kao sve što je do sada napravio. U selu Smoljanac, naslonjenom na Nacionalni park, na čak 64.000 kvadrata gradi naselje kapaciteta 1000 ljudi. U njemu će biti 500 soba smještenih u desetak drvenih objekata, s dva restorana, 16 bazena i drugim sadržajima. Ima, dodaje, na drugoj lokaciji također u Smoljancu isprojektirano idejno rješenje jednog hotela s pet zvjezdica kapaciteta 250 soba. Onako u animaciji izgleda poput drvene verzije kvarta iz Las Vegasa smještenog usred Like.

– Koliko sam do sada uložio u sve to? Ne znam. Ali idem dalje ulagati. Banke me prate, ako još izvučem nekih 10 milijuna kuna iz EU, ja zadovoljan. Ove godine su pripreme, projekt i građevinske dozvole, sljedeće godine kad započnemo gradnju u roku jedne godine mora biti sve gotovo, znači krajem 2019. godine je otvorenje – komentira Macola.

Od birtije do birtije

Računajući dosadašnje kapacitete te sve ovo što planira izgraditi samo u sljedeće dvije godine gostima će moći ponuditi nevjerojatnih 1500 ležajeva samo na plitvičkom području. Usporedbe radi, Javna ustanova koja upravlja nacionalnim parkom u svoja četiri hotela (od kojih nijedan nije kategoriziran s četiri ili pet zvjezdica) ima maksimalni kapacitet od 500 ležajeva. Sa 250 zaposlenika u ugostiteljstvu i sada je najveći plitvički poslodavac, odmah nakon Nacionalnog parka. Pitanje je samo kako će sve to pratiti komunalna infrastruktura Plitvičkih Jezera i Rakovice koja je toliko loša da u sušnim danima bez vode ostaju i obična kućanstva, iako leže na podzemnim vodama.

– Vidiš i sam da na Plitvicama ima gostiju, da može zarađivati, a nema sadržaja. Gosti koji ovamo dolaze nemaju gdje potrošiti novac, a došli su potrošiti. Došli su se provesti, a nemaš smještaja visoke kategorije – zaključuje Macola, dodajući da što se njega tiče nacionalni park nisu samo Plitvice, nego zbog svoje ljepote i čitava Lika.

On sam ne ide na putovanja jer ga smetaju gužve, već, kaže, radije ide od birtije do birtije. Za sebe kaže da nije zahtjevan gost, najbitnije mu je da se osjeća kao kod kuće, kako bi se svaki gost trebao osjećati u domaćinskoj atmosferi. Voli muziku na uho, u svakom hrvatskom selu, veli, ima svoje tamburaše. Ipak, voli se držati svoje Like. Zašto je to tako, možda najbolje objašnjava anegdota koju nam je prišapnuo jedan njegov prijatelj.

– Tučepski ugostitelji svake godine u rujnu organiziraju izlet na Hvar. Išli i mi jednom. Macola ne zna plivati pa se boji mora. Nabavili su mu zato i napuhali unutarnju gumu od utovarivača. Ni to ga nije umirilo pa se na ribarici šćućurio nasred broda kod strojarnice. A ja mu kažem: “Macola, a di se baš za sidro držiš, znaš da ono prvo leti u more”, na što je Macolu oblio znoj.

Jednako loše mu je bilo od samog prisjećanja na taj neugodni događaj.

– A di ćeš mene na brod, ja došao iz Like, mislim, izgubit ću glavu, oko mene sve ludo i pijano – kaže Macola, dodajući da su tom prilikom popili 250 litara vina pa su na Hvaru morali posuditi još 50, što mu je puno ugodnije sjećanje.

Mirjana i Thomas, predstavnici jednog poduzeća od kojih Macola treba ispregovarati dobru cijenu za polo majice koje će nuditi u svojim suvenirnicama, dvaput su se javili s puta da stižu, on je konobaru treći put mahnuo da donese još vina, a kuharu da drži vatru jer stiže još gostiju. Usput je okrenuo broj najdražih tamburaša. Bilo je oko podneva, a oni su bili u šumi. Kad Macola zove, ostavlja se sve i dolazi, no u ovom slučaju dva sata za njega je bilo predugo. Oni će doći tijekom popodneva, dakako, a do tada će stvar premostiti dvojica mjesnih harmonikaša, Josip Brajdić i Antonio Rendulić. Usput je Macola dogovorio s gazdom Milanom da doveze ponija kojega je poželio nahraniti mrkvom u restoranu, a dobro će doći, pomislio je, i za slikanje za novine.

– Aj, ispeci tamo mesa i krumpira i donesi ovdje da ljudi jedu – viknuo je Macola prema šanku kad su stigli Mirjana i Thomas. Njemu je odmah rekao da se vidi da je neuhranjen i da nikako ne bi mogao postati član njegove Udruge krmaka, kojoj je on predsjednik za Liku, točeći im odmah gemište, naručujući koktele i likere.

Svadba vepra Bubija

Udruga Krmak, kaže Macola, ima pola milijuna članova po cijelom svijetu, iako je težina dosta bitna, da bi se postalo članom Krmka, najbitnije je ponašanje pravog krmka. Koliko smo shvatili, mora uživati u jelu i pilu. Jozo Ćurčić Zidar osnovao ju je u Tomislavgradu, a kada je prije četiri godine održana osnivačka skupština ličke podružnice i Macolina “krunidba”, ispred njegova hotela u Korenici sviralo je sto harmonikaša. Iz unutrašnjosti like u teretnom vozilu dovukao je najtežeg Ličanina te mu za poklon dao najtežeg krmka kojega je uspio nabaviti u Slavoniji. Svinja je bila teška 450 kilograma.

– Dali smo mu cijelo janje i lonac sarme, poslije još i slatkog. Sve je pojeo. Onda je nakrenuo pola litre pelinkovca, pa podrignuo, a onda je popio i ostalo. Zaslužio je tog prasca, da ima što za jesti tijekom duge ličke zime. Naručili smo mu majicu “ponosan sam što sam krmak”, kakvu imaju svi članovi, a njegov broj 6XL pronašli smo tek u Turskoj. Nažalost, bio je dostatan tek za pola njegova trbuha pa nam je još više porastao u očima. Platio sam mu tamburaše da ga prate doma – svjedoči Macola.

Udruzi krmaka bivša premijerka Jadranka Kosor, priča on, donirala je vreću kukuruza, ostavivši je na odmorištu Zir, a oni su joj zauzvrat poslali zahvalu ovjerenu službenim pečatom u njezin tadašnji ured na Markovu trgu.

Svjedočili smo tvrdim pregovorima oko kupnji majica koji su u konačnici završili uspješno za obje strane. Zbog toga se nazdravilo i zapjevalo.

Nama je zasvirao dvojac na harmonici, pjevaju “živi mi se više nego ikad, ali mladost ne vraća se više nikad”. Macola uzima napola ispijenu čašu vina, saginje glavu i naslanja je na čelo obodom, pa zabacuje glavu. On odmiče ruke, a čaša naopačke stoji dok mu vino oplakuje čelo, ali ne curi, prkoseći tako zakonima fizike.

Stigli su i pravi tamburaši, ubrzo i konj, a za njima svima i poslijepodnevni sati. Još se nešto pojelo mesa, vino se odavno ne broji. Zadovoljni smo jer smo nekako uspjeli dogurati do polovice intervjua. Preostalo vrijeme i prostor u novinama ionako smo planirali posvetiti Macolinim ludostima.

Pitamo ga koja je najveća, a on kaže da su mu sve jednako drage. Jedna od onih koja se prepričava godinama je vjenčanje koje je organizirao za svojeg vepra Bubija, kojem je našao prasicu Bubu. Na svadbi je bilo 300 uzvanika, a pilo se i jelo cijelu noć. Obitelj veprova, koja živi u njegovu mini zoološkom vrtu, zajedno s medvjedima Mrkim i Brundom te jelenima i košutama, u međuvremenu je dobila sina Bubimira.

– On već ima 200 kilograma, morat ću i njemu tražiti ženu – kaže Macola, što znači da se u jesen sprema novo vjenčanje na njegovu imanju.

Trenutno Orešković u sobi živi s liscem Mudrim, koji se ponekad spusti u restoran, a voli izaći u večernjim satima pa ponosnom gazdi donese kokoši i pilića iz susjedstva. Prije je Macolu kroz restoran slijedila košuta Đurđa, sve dok ga nije prerasla.

– Krala je gostima salatu od stola do stola. Japanci su mislili da se ne radi o divljači, već da je na baterije, sve dok se nije posrala nasred restorana. Korejci kad su nas vidjeli zvali su konobara i pitali treba li skupiti nešto novca za mene, čovjeka iz šume, i njegovu životinju – prisjeća se Macola.

Koliko je konja prodefiliralo njegovim ugostiteljskim objektima ne može pobrojati ni uz sav trud. A tko bi više išta brojao u ovo umorno ljeto popodne. Otišli smo do bazena napraviti fotografije dok umorni poni može stajati na nogama, a s njime i Macola i njegovi harmonikaši. Njega zdravlje još dobro služi, posljednji put kod liječnika je bio prije osam godina, a tada je završio na pretragama u zagrebačkoj bolnici Dubrava.

Bolnička avantura

– Ma išao sam izvaditi krv u Bihać jer mi ruknuo šećer. Nisam ja tada ni znao što je šećer, ali rekli su mi da ga imam 27. Veli sestra, vi ste mrtav čovjek. Zovu me iz Dubrave, kažu dođi odmah ili odeš u nebesa. Ja se sutradan spremim, spečem nekoliko janjaca, uzmem četiri kartona viskija, deset kartona piva, pelinkovca, one budale iz “Večernje škole” mi donesu čaše na stalak. Više je kod mene u bolničkoj sobi bilo alkohola nego u nekom zagrebačkom kafiću. A došli su i tamburaši. Bolesni prolaze hodnikom, a ja ih zovem na gemište, što će im lijekovi, govorim im. Veli doktorica da nismo normalni, da nije to hotel, a ja kažem: “Došli moji iz sela pa se malo opustili, kako da im zabranim. Lomilo se tako svaku noć” – prisjeća se svoje bolničke avanture Macola.

Onda jednog dana nije došao nitko pa se sestre začudile kako nema akcije.

– Mislim si ja kako da ih zabavim, pa mi sine. Naručio sam štangu, ali ova jedna budala nije je mogla naći. Onda sam je napravio od vješalice, koju sam pronašao na hodniku i pozvao sestre u sobu. Jedna je na vratima držala stražu, a četiri su plesale – kaže Macola.

Oko sebe, baš kako ju je imao pokojni Željko Malnar, ima stalnu ekipu jednako osebujnih likova: Senku koju je uvjerio da je poznata pjevačica, svevremensku Sandru Dabo, Željku manekenku i Željku harmonikašicu. Bez njih nema nijedne fešte, a uglavnom nastupaju na krovovima njegovih objekata, na kranovima ili kiperima kamiona, kako su i za otvorenje ovog kampa pred 300 ljudi. Bio je, dakako, i on gost Malnarove “Noćne more”. Lička ekspedicija u Zagreb je došla u pet automobila, uz Sandru je tu bio Šime iz Udbine, Sova koja čuva ovce i Kamenjarka s brda koja šiša ovnove. Utovarili su i konja, nekoliko magaraca, janje i ovcu. To ga je silno razveselilo. Ravno tome, kaže, jedino je bilo kada mu je jedan Makaranin pričao kako mu je u vrt pao helikopter i elisom ga izorao. U letjelici su bili gosti njegove fešte priređene u povodu gradnje prve drvene kuće, Tonči Kurilj Jabuka, Jasmin Kovač i Ivica Bućan. Helikopter je pao pod njihovom težinom, a oni su čudom izašli neozlijeđeni pa su do Korenice stigli automobilom.

Po kuhare i konobare u Indiju

Veseli ga što će uskoro opet za volan autobusa, iako samo za potrebe dokumentarnog filma. Zvat će se “Stani u Lici”, a on će glumiti samoga sebe, vozača koji će skupljati starce po okolnim selima i voziti ih na Plitvička jezera, gdje nisu nikada bili iako žive u neposrednoj blizini svjetski poznate destinacije. Pratit će ih i 20 harmonikaša.

Ubija ga u ovom sustavu birokracija, ali ne želi se time previše zamarati. Fali mu kuhara i konobara, veli da ih više nema ni u susjednoj Bosni, ali nema veze, uzet će dva autobusa i dovesti ih iz Ukrajine, ako treba, potegnut će do Indije već na zimu. Uskoro će ispuniti postrožene uvjete za držanje divljih životinja pa će mu u Korenici ostati Brundo i Mrki. Ni s čime se ovaj osebujni Ličanin ne zamara i ništa ga ne može izbaciti iz takta. Najviše od svega veseli ga druženje s bliskim prijateljima kojih je sada već nekoliko stotina, a može ih oko sebe skupiti u rekordnom roku i s nekoliko telefonskih poziva.

– Zato sam ja bogat čovjek, zbog ljudi oko mene, a ne zbog novca – kaže Macola, zatičući za svaku od harmonika oko sebe po jednu dvjestoticu, piše Jutarnji.hr.