Naša influencerica šokirala je Instagram izjavom kako se bori s bulimijom radi Internet bullyinga s kojim se suočila. Paula nam je odlučila otvoriti dušu i ispričati što se zaista dogodilo, piše Miss7.
Sjedim tako sama sa sobom i razmišljam. Bojim se istog. Zašto? Ispričat ću ti. Zadnji put kada sam ostala sama sa sobom, zarobilo me na par mjeseci. To je krivo! Kako krivo!! Svi bismo trebali biti najsretniji sami sa sobom kako bi mogli istu tu sreću dijeliti s drugima! Kažu da sam influencer. Kažu da nam je život savršen. Kažu da nam ništa ne nedostaje. Opet krivo! I mi smo ljudi, imamo probleme isto kao ti, on, ona. Rekla sam ti, ispričat ću ti.
Sve je krenulo prije dvije godine kada sam prvi puta dosegnula 10 tisuća pratitelja. Kažu da ih je namamio moj stil pisanja i iskren sadržaj. Prve suradnje, prve kampanje. Rasla sam. Paralelno s time rastao je i broj sljedbenika, broj klikova, broj na računu, broj poruka, broj komentara i lajkova. Kažeš super?! Sačekaj. Jesam li napomenula da imam 23 godine? Da se nalazim na nepoznatom terenu. Terenu punom ljubomore, zavisti, tužnih ljudi spremnih uputiti ružne riječi meni, tebi, nama koje ne poznaju. Jer eto, mogu. Svi smo bili ranjavani u djetinjstvu, pubertetu, srednjoj školi, faksu. Prve rane ostave trag. Nekome veći, nekome manji. Osobno su me zvali tenkom, gađali me blatom, bacali se po podu kada bih prolazila jer sam bila punija. Nazivali četverooka. Kasnije sam bila kurva, sponzoruša i davali mi cijenu od 200 do 300€. Je, odvratno je, ali hendlaš.
I eto te, tu si na toj moćnoj platformi, misliš da ti se ništa ne može dogoditi jer nisi u direktnom kontaktu s ljudima, ali varaš se! Rekla sam da sam rasla, rastao je i broj ponižavajućih komentara, ružnih DM poruka koje su bile poput brus papira na najfinijem i najosjetljivijem materijalu. Samo jedan dodir i ostave trag. Jer već si izranjavan kroz cijeli život i samo jedan komentar vraća te deset koraka unazad. Dolaziš do toga da se gledaš u ogledalo i vidiš samo ono što ti oni pišu. Radiš nešto i sumnjaš u svoju sposobnost. Skuplja se, akumulira i onda te samo ošamari. Nisi spreman, ali ošamari te.
U drugom trenutku si sam. Sam u svojim mislima. I tu kreću prva zatvaranja. U stan, sobu, sebe. Spuštaš rolete, izbjegavaš kontakte s dragim osobama. U jednom trenutku shvaćam da ne znam što se događa u svijetu, oko mene, s mojim prijateljima. Odbijam poslovne suradnje, kampanje. Propadaju mi poslovi koje ne odrađujem jer nije da mi se ne da, nego ne želiš uopće stati ispred ogledala, a kamoli ispred kamere ili ljudi. Prođe mjesec, dva, a tvoja jedina zadaća kada se ustaneš je da se prejedeš, enormnim količinama hrane i plačeš. Ždereš toliko da disati ne možeš, boli te. Sve te boli od psihe do tijela koje je nakrcano junk foodom. Jedini način da te bar tijelo i želudac ne bole je izbaciti to iz sebe pa u krajnjem slučaju to i napraviš. Prividno olakšanje ili kazna zato što si se prejeo. Ali ne staješ, dižeš se opet, odlaziš u dućan, koji je u mome slučaju bio (tada sam mislila da je to sreća jer neću sresti nikoga poznatog na putu do tamo) 200 metara od ulaza u kojem živim. Kupuješ još hrane, jer ona te jedino čini sretnom u tome trenutku iako znaš da ćeš nakon toga opet biti tužan i prazan. Hraniš svoju prazninu krivim stvarima, umjesto da je hraniš ljubavlju, podrškom, razgovorom, ti je hraniš kao male parazite. Milijune parazita sa zasebnim želucom koji na kraju pojedu tebe. Nemoj misliti da nisam znala što mi se dešava. Da nisam bila svjesna da nešto nije u redu. Jesam, zdravstveni sam djelatnik i točno sam znala: ovo je školski primjer depresije i bulimije.
Prvi korak borbe protiv istoga je bio odlazak psihoterapeutu, zatim doktorima, psihijatrima i svećenicima. Pomogli su mi shvatiti, ali nisu me spasili. Nitko te neće spasiti, nitko se neće boriti umjesto tebe. Ti si taj koji odlučuje kako će sve to završiti ili se nastaviti. I eto me, borim se. Nisam digla ruke! Previše volim ovaj život da bih sve pustila u vjetar. Borim se i borit ću se! Faza povraćanja vise nema, ali s poremećajem hranjenja i lošim mislima se i dalje borim. Neću odustati! Onaj gore ti da onoliko tereta koliko možeš podnijeti. I to je istina! Možda je ovo put ka tome da jednog dana pomognem svim ljudima koji se bore s istim. Zato i progovaram o tome. Zato sam skupila hrabrosti izreći na glas da imam problem i da nismo sami u tome. I sama sam se osjećala kao da sam sama na svijetu, da me nitko ne razumije, ali ima nas previše da bi se tako osjećali! Zapamti jednu stvar, nisi sam!