Naučila sam da stambeni prostor za koze mora biti prozračan, ali nikako s promajom, da se za unutrašnjost staje preporučuje drvo jer je toplo, za razliku od metala, i koliko točno svaka koza mora imati prostora za sebe, govori nam Daliborka Birkić (43) i nastavlja:
– Učili su nas tehnologiji rada, zaštitu na radu, položili smo prvu pomoć i bili u posjetu u dva OPG-a. Učili smo o unutarnjim i vanjskim parazitima kod koza, ovaca, krava i pasa, pa sam naučila da se nametnik ugrk zove još i štrk, da od vlasca, nametnika tankog poput konca stradaju pluća životinje koja ga pojede s travom, pišu 24sata.
Govorilo se i o enterotoksemiji, kad koze zbog grčenja mišića zabacuju glavu unatrag, što je strašno za vidjeti, jer je neprirodan položaj, i nekoliko sati nakon toga umru, nema im spasa – tako nam priča dok smo je rešetali o pastirskom znanju.
Nije zamuckivala ni zastajkivala, iako je diplomu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta kao diplomirana uzgajivačica koza i ovaca, dobila prije punih sedam godina.
– Ma, sve sam ja to znala i prije, ali eto diploma dobro dođe kad, primjerice, tražiš poticaje – smije se dugogodišnja pastirica iz Medviđe kraj Zadra.
Sa svojim psima obično sama čuva 120 koza, tu i tamo uskoče djeca koja su na školovanju ili rade, a ima posla i s 40 krava, koje su ljeti na Velebitu pa ih moraju svakodnevno napojiti kad nestane vode u obližnjoj lokvi, što znači da dnevno moraju voziti do njih i natrag oko 150 kilometara. Ljeti, kaže, ustaje u četiri, a ide leći oko u jedan iza ponoći pa je nekoliko noći prespavala sa stadom na otvorenom, s jaknom pod leđima, ne bojeći se ni ljudi ni vukova.
– Nisam strašljiva. Vukovi često napadaju. U posljednjih pet-šest godina odnijeli su mi sigurno 50-ak koza i jarića, što je šteta od 30-ak tisuća kuna. Preklani je bilo strašno, imali smo osjećaj da nam svaki drugi dan odnosi po kozu, samo te godine zaklao ih je 30-ak! Ako naiđe vučica koja ima mlade, onda ih u brlog odnese još žive. Ljetos smo moja 14-godišnja kći i ja otjerale vuka i otele mu jare koje je bio ugrabio. Vikale smo i galamile, psi su lajali pa je pobjegao praznih šapa, ali to nije čest slučaj, obično neće ostaviti plijen – kaže.
– Prošlog ljeta kći mi je bila sama s nekoliko janjaca koje smo tada imali, odmah tu blizu iza kuće. I došao je vuk, prišao joj je s leđa. Na svu sreću, jako je grlata pa je vrištala i vikala, ali se snašla i okupila janjce i preko kamenja ih vuku ispred nosa dotjerala kući! Prepali smo se kad smo je čuli, ali uspjela je sačuvati i sebe i janjce u izravnom susretu s vukom – priča mama pastirica, a baka dodaje da je na vuka najbolje galamiti.
Kaže da vuk nije sklon napadanju ljudi osim ako dograbe štap ili kamen, kao što je to učinila njezina vršnjakinja kad je bila dijete pa joj je vuk skočio na ramena i oborio je na tlo.
– Najgore je kad se koze uzveru na teren koji je za čovjeka neprohodan, a tad se možeš samo moliti da ne naiđe vuk jer onda im spasa nema. Uokolo je krš zarastao u makiju i zbilja je teško prohodno pa sa sobom nosim škare i krčim si putove dok čuvam koze, ali u principu ne smiješ se micati od njih. Posla je puno i vremena za odmor i zabavu nema, ali se super osjećam, jako volim svoj posao i ne bih mogla živjeti u gradu u stanu. Kad se odmetneš u divljinu, onda valjda i malo podivljaš – smije se diplomirana pastirica. Pitamo je krati li vrijeme knjigom ili pastirskom frulicom dok je sama sa stokom u brdu.
– Ma ponesem mobitel! Ako ne režem grane grmlja, ja se dopisujem! Mobitel je zbilja neophodan u vrletima, pogotovo kad si sam, moraš ga imati sa sobom – zaključuje za 24sata.