Ludo putovanje Mije Dimšić, a tako sama naziva činjenicu da je preko noći obasjala hrvatsko diskografsko nebo, počelo je prije tri godine kada joj je izašao prvi singl „Budi mi blizu“. Otad mlada 26-godišnja Osječanka sklada i pjeva hit za hitom, pa joj 2017. izlazi album prvijenac „Život nije siv“ za koji je dobila ukupno pet diskografskih nagrada Porin. Svojim vedrim pjesmama i vokalom osvojila je sve, a njezin osebujni i kantautorski country pop zavrijedio je usporedbe i sa slavnom Taylor Swift, iako, da se razumijemo, Taylor je „industrijski“ proizvod bez naročite pjevnosti, dok je Mia u svoje autorske pjesme utkala melodioznost i nešto od raskošne slavonske duše. U četvrtak 13. prosinca s početkom u 19 sati gledat ćemo je nakon godinu dana ponovno u Zadru, i to opet na istom mjestu i kontekstu pod pokroviteljstvom OTP banke povodom blagdana sv. Lucije. Advent u Zadru ugostit će lijepu i nadarenu glazbenicu na Trgu Petra Zoranića, a nama je poklonila dragocjeno vrijeme, između brojnih obaveza, kako bi najavila koncert i pozdravila Zadrane.
Nedavno ste održali prvi veliki, samostalni koncert. Kakav je osjećaj pjevati u prepunoj splitskoj dvorani pred toliko ljudi koji Vas vole?
– Osjećaj je bio neopisiv. Još uvijek mi je teško povjerovati da se sve to tako lijepo odvilo, stvarno smo se svi naradili i potrudili da od organizacije do izvedbe sve bude na najboljoj mogućoj razini. Gošće su mi bile Đana Smajo, Domenica i neponovljiva Tajči koja je sasvim slučajno baš taj tjedan bila u Hrvatskoj, a večer prije i sama imala koncert u Splitu. Svatko od gostiju i glazbenika dao je svoj poseban doprinos, svima im se još jednom želim zahvaliti, ali najviše publici, ljudima koji su za moj bend i mene izdvojili svoje novce i vrijeme te mi omogućili pogled na punu tribinu na Gripama. To neću zaboraviti do kraja života, gdje god me putovanje dalje odvede.
Kako objašnjavate činjenicu da Vas od prvog dana, ili prve pjesme, vole svi; djeca, mladi, stariji, struka? Je li to zbog vedrih pjesama ili ima nešto i u Vama?
– Vjerujem da se većina čudesnih stvari koje sam doživjela u zadnje vrijeme može objasniti s nekoliko stvari, a prva je iskrenost. Ljudi vole iskrenost, jer je u današnje vrijeme tako rijetko srećemo. Kad skladam, biram, pjevam ili snimam pjesme prvi i osnovni uvjet mi je da pjesma odražava moje emotivno stanje u tom trenutku u životu, da se s njom u potpunosti poistovjećujem i tek tada mogu očekivati da će i publika u tim pjesmama pronaći nešto svoje, intimno i posebno. Drugi uvjet koji je jednako važan je beskrajni rad, fokus i žrtva za ono što radiš. Ljudi misle da te dobra pjesma ili dobra promocija dignu same po sebi, ali istina je potpuno drugačija: ako nećeš svakodnevno naporno raditi i u potpunosti se osvetiti onome što radiš, možeš biti najtalentiraniji i najposebniji na svijetu, ali od toga nema ništa.
U Zadru ste nastupili prošle godine na Adventu. Kakve ste uspomene ponijeli doma iz Zadra?
– Prekrasne. U Zadru je vladala prava predblagdanska atmosfera koju stvarno volim, jer sam i privatno božićni tip. Organizacija je bila odlična, trg je bio pun raspoloženih ljudi i stvarno smo uživali u nastupu unatoč niskim temperaturama. Kad je atmosfera pozitivna, sve drugo lako preživiš. Uopće ne sumnjam da će tako biti i ove godine.
Koliko traju pjevačke senzacije, ili kada dolazi vrijeme da početna senzacija preraste u potvrđeno autorstvo? Možda drugim albumom kojega, vjerujem, svi očekujemo s nestrpljenjem?
– Često čujem da me ljudi zovu pjevačkom senzacijom, što je simpatično, ali meni bi u pravilu trebalo biti nevažno kako me netko oslovljava i dokad će to trajati. Moje je da pjevam iz srca, radim i stvaram onako kako se osjećam. A sad, hoće li te nove pjesme ikad doživjeti uspjeh starih, ionako nije u potpunosti do mene. Uvijek tu postoji taj neki ludi nepredvidivi faktor publike koji nam je svima totalna mistika. Da nije, ljudi bi imali hitove svaki dan po želji i receptu. Ali kad ste već spomenuli drugi album, jako mu se veselim jer sam puna kreativnosti u zadnje vrijeme. Najgore je ako nisam zadovoljna novim stvarima koje stvorim. Ako sam ja ponosna na pjesmu i puna sam emocija kad ju čujem nakon završne produkcije, sve drugo je manje bitno.
Kolika je obaveza imati pet Porina iza sebe na samom početku karijere? Čast je, vjerujem, iznimna?
– Velika mi je čast i jako sam zahvalna na svemu što mi se dogodilo, na svemu što su ljudi prepoznali i nagradili na sto načina. Ali naravno da je i obaveza. Nakon Porina sam, recimo, neko vrijeme bila potpuno paralizirana za pisanje novih pjesama. Jednostavno sam imala ogroman pritisak da sada i s novim pjesmama moram oduševiti, a to je potpuno krivi način razmišljanja. Ljudi nisu stare pjesme zavoljeli zato što sam ih ja htjela oduševiti, nego zato što sam pjevala strastveno i iskreno na način u koji ja beskrajno vjerujem da vrijedi. Tako mora biti i dalje, ali istina je da velika priznanja u samom početku ponekad naprave i kontraefekt i moraš se kasnije znati distancirati od toga.
Što ste naučili posljednje dvije-tri godine otkad traje Vaša priča? Život sigurno nije isti prije „Život nije siv“ i nakon toga?
– Naučila sam jako važne stvari, a većina ih nema nužno veze sa samom glazbom. Naučila sam kako su vjera u sebe i zadovoljstvo samim sobom jedino što je važno na kraju dana. Da su pravi prijatelji i bezuvjetna ljubav obitelji najveće blago koje ćemo dobiti dok smo živi, da je optimizam direktno povezan s uspjehom, da je zahvalnost najljepši osjećaj te da je život prekrasan samo i jedino ako ti tako odlučiš.