Uporaba mobilnih telefona u školama već godinama ne prestaje biti vruća tema obrazovnih sustava širom svijeta.
Varaždinska županija u prosincu je zabranila korištenje mobitela i tableta u svim osnovnim i srednjim školama kojima je osnivač, kako tijekom nastave, tako i tijekom odmora, na što su učenici najavili prosvjede.
Roditelji učenika uglavnom se protive zabrani nošenja mobitela jer smatraju da im oni omogućuju komunikaciju s djecom koja im garantira njihovu veću sigurnost. To je osobito važno roditeljima koji rade duže ili u smjenama kada im djeca nemaju nastavu, kao i roditeljima djece koja pohađaju udaljenije škole.
S druge strane, brojni nastavnici mobitele doživljavaju kao problem, odnosno kao smetnju u izvođenju nastave, osobito kada se koriste za igranje računalnih igara i slanje poruka tijekom sata ili pak za neke neetične svrhe kao što su varanje na testovima, snimanje i dijeljenje neprimjerenih sadržaja, cyberbullying i sl.
Negativni rezultati studija
Na ovu temu do danas su provedene brojne studije s različitim fokusima i rezultatima. No treba imati na umu da su digitalne tehnologije, a osobito edukativni digitalni sadržaji relativno kratko s nama.
Jedna studija objavljena 2015. u časopisu Computers in Human Behavior pokazala je da je ukupno vrijeme provedeno u korištenju mobitela, koje je uključivalo vrijeme u školama i izvan njih, u negativnoj korelaciji s obrazovnim uspjehom učenika. Drugim riječima, što više na mobitelu, to slabiji rezultati.
Jedna druga studija provedena 2015. u četiri grada u Velikoj Britaniji utvrdila je da su rezultati učenika u školama koje su zabranile mobilne telefone porasli za oko 6%. Isto istraživanje pokazalo je da su na dobitku najviše bila djeca koja su inače lošiji učenici. Drugim riječima, mobiteli su najmanje smetali najboljima, a njihova zabrana smanjila je jaz između najlošijih i najboljih.
Pozitivni rezultati
Kako mobiteli sve više postaju tehnološkim sredstvom komunikacije bez kojeg je danas gotovo nemoguće zamisliti funkcioniranje u svakodnevnom životu, kako na poslu, tako i kod kuće – oni su danas satovi, alarmi, telefonski imenici, podsjetnici, mape, ulaznice, mediji komunikacije učenika, nastavnika i roditelja, platforme za učenje, za čitanje lektire, za rješavanje zadaća itd. – sve više razvijaju se ideje o tome kako ih na koristan način uključiti u obrazovanje. Treba imati na umu da su ljudi do relativno nedavno mobitele koristili samo kao telefone. Oni tek posljednjih godina postaju pametni telefoni i osobna računala te ne moraju nužno i isključivo biti samo elementi odvlačenja pozornosti.
Jedno istraživanje provedeno 2017. na Sveučilištu u Gloucestershireu otkrilo je da oko 45% studenata smatra da korištenje mobitela u učionicama pozitivno doprinosi njihovom obrazovanju. Jedan od najčešće predstavljenih argumenata bio je da im mobiteli olakšavaju pristup udžbenicima i time omogućuju da se bolje udube u predstavljeno gradivo.
Jedna velika američka meta-analiza kojom je bilo obuhvaćeno 75 studija i više stotina američkih škola pokazala je da korištenje tehnoloških pomagala ima pozitivan učinak na učenje matematike u osnovnim školama od prvog do 12 razreda (K-12).
„Edukacijska tehnologija ostvaruje umjereni uspjeh u učenju matematike. Ona pomaže, no ne predstavlja nešto prijelomno. Ipak, dokazi koji su prikupljeni do danas ne dopuštaju da se opustimo. Potrebni su novi i bolji alati kako bi se moć tehnologije iskoristila za poboljšanje matematičkih uspjeha djece“, zaključili su autori studije.
Je li ekran neprirodan?
Neki stručnjaci smatraju da suvremena tehnologija generalno, uključujući televizore, računala, tablete i mobitele, nije poticajna za razvoj kognitivnih sposobnosti mladih. Jedan od takvih je njemački neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji je u prosincu posjetio Hrvatsku kako bi sudjelovao u promociji svoje knjige Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma, koja je objavljena u nakladi Ljevak.
Prema Spitzeru suvremeni mediji smanjuju mentalne napore kojima je čovjek uobičajeno, kroz povijest i kroz evoluciju bio izložen tijekom procesa učenja. To, smatra, dovodi do slabljenja mentalnih sposobnosti, što on naziva digitalnom demencijom. Osim toga, ističe, ekrani uzrokuju porast kratkovidnosti koja je u nekim azijskim zemljama, poput Južne Koreje, kod mladih dosegnula alarmantne razmjere od oko 90%.
Spitzer tvrdi da čitanje iz knjiga zahtjeva mentalni angažman i razmišljanje, a time i dublje i kvalitetnije usvajanje gradiva koje se temelji na neuroplastičnosti mozga – prilikom usvajanja novih informacija mozak, odnosno veze neurona u njemu, stvaraju se i učvršćuju. Pritom smatra da je čitanje s ekrana uvijek površnije i pliće tako da se gradivo s njih slabije usvaja. Uvjeren je da bi stoga djeci u formativnom razdoblju trebalo potpuno zabraniti korištenje mobitela i računala te drastično ograničiti gledanje televizije. Njegovo je mišljenje da digitalna tehnologija neće imati negativnih učinaka tek na odrasle ljude u zreloj dobi.
Ranije i novije studije
Zanimljivo je, ali ne i neočekivano, da su starije studije, napravljene prije 1992. godine uglavnom pokazivale negativne efekte korištenja digitalne tehnologije na učenike – da ljudi čitaju sporije, manje točno i sa slabijim razumijevanjem, kada čitaju s ekrana nego s papira.
Istraživanja provedena nakon 1992. dala su značajno pozitivnije rezultate prema kojima tek mala većina potvrđuje negativne efekte digitalnih tehnologija, dok gotovo isti udio smatra da nema nekih značajnijih razlika.
Konačno, najnovije studije pokazuju da ovo mišljenje posljednjih godina, kako se e-čitači razvijaju i poboljšavaju, postojano postaje sve pozitivnije.
Pokušaji zabrane
Potaknute određenim negativnim iskustvima nastavnika i rezultatima ranih istraživanja, neke škole u nekim zapadnim državama pokušale su zabraniti ili onemogućiti korištenje mobitela u školama.
U Velikoj Britaniji korištenje mobitela u školama nikada nije zabranjeno na državnoj razini, međutim, do 2007. zabranilo ih je oko 50% škola, a do 2012. čak 98%.
U SAD-u su neke škole postavile uređaje koji šalju signale na istim frekvencijama na kojima rade mobiteli i tako onemogućuju njihovo funkcioniranje. No, budući da takvi uređaji djeci također onemogućuju pozive kada su u nevolji, uključujući i pozive za hitnu pomoć na broj 911, te da čak mogu utjecati na komunikacije lokalne kontrole leta sa zrakoplovima, ako su blizu aerodroma, federalne vlasti zabranile su njihovu uporabu.
New York je 2005. pokušao uvesti opću zabranu mobitela u školama. Međutim, ona nije posvuda jednako zaživjela, a roditelji su pružili snažan otpor odredbi pa je ona ukinuta 2015. Nakon toga, ravnatelji su djeci omogućili da tijekom nastave odlažu mobitele u za to predviđena mjesta da bi ih tijekom pauza za obroke ili na za to specijalno određenim mjestima mogli koristiti.
Istraživanje: 40% hrvatskih učenika koristi mobitele za obrazovanje
Ova tema zanimljiva je, među ostalim, i zbog planova Ministarstva znanosti i obrazovanja na čelu s Blaženkom Divjak da se naš školski sustav digitalizira po uzoru na finski, estonski i druge uspješne svjetske sustave. Sve više naših stručnjaka za digitalne tehnologije stoga posljednjih godina sve više razmišlja kako digitalne sadržaje uskladiti s temeljnim obrazovnim idejama – didaktičkim, metodičkim i pedagoškim.
Srednjoškolski nastavnik Miljenko Hajdarović, koji je sudjelovao u izradi nekih e-udžbenika, trenutno provodi istraživanje o stavovima nastavnika prema “digitalnom u školama”. Upitnik se među nastavnicima provodi online od 3. siječnja, a do sada je sudjelovalo već preko 700 učitelja i nastavnika zaposlenih u hrvatskim školama. Rezultati će biti objavljeni u nedjelju, 10. veljače, no dosadašnji pokazuju kako nastavnici procjenjuju da oko 40% učenika mobitele koristi za potrebe nastave.
Dr. sc. Ivan Šumski: Ne mogu zamisliti budućnost nastave bez mobitela
Dr. sc. Ivan Šumski, koji na Školi za medicinske sestre Mlinarska predaje farmakologiju, anatomiju i fiziologiju, kaže kako smatra da se mobitel, kao i bilo koji drugi alat, može koristiti u dobre svrhe kao i u loše.
„Mobitel, kao neka vrsta osobnog računala učenicima otvara svijet interneta i gotovo beskonačnih izvora podataka“, kaže Šumski.
„Naravno, s druge strane on je i distrakcija pozornosti. Ja smatram da je nužno integrirati mobitel u nastavu jer je on ionako već integriran u naše živote. To više nije samo mobitel. To je također i upravitelj osobnim informacijama. Je li to dobro ili loše? U početku će vjerojatno biti loše dok svi zajedno ne dogovorimo pravila korištenja mobitela – kada se to može, a kada ne. No ja osobno ne mogu zamisliti budućnost u kojoj se u nastavi neće koristiti mobiteli ili nešto slično“.
Šumski u nastavi koristi i tablete i mobitele i na njima više različitih suvremenih, obrazovnih aplikacija.
„Ja u nastavi, među ostalim, koristim 3D atlas AnatomyLearning za nešto što je nemoguće napraviti bez mobitela jer bi bilo mnogo skuplje. Također, kada učimo farmakologiju, učenici imaju pristup Farmakopeji preko mobitela i sl.“
Prema pravilima Mlinarske škole, učenici su inače dužni odložiti mobitele u posebne kutije prilikom ulaska u razred. No provođenje te obaveze u djelo u velikoj mjeri ovisi o osobnoj odlučnosti nastavnika i dobroj volji učenika.
Waldorfska škola: Mobiteli su kao kokain
U skladu s očekivanjima, Waldorfska škola u Zagrebu prilično je rezervirana prema uporabi digitalnih uređaja u školi, osobito u mlađoj dobi. Pravila su nešto ležernija za starije učenike, viših razreda te osnovne škole.
Većina njihovih učenika, kažu, posjeduje mobitele zbog udaljenosti mjesta stanovanja od škole i potrebe samostalnog dolaska u školu.
„Ipak, u našoj školi uporaba mobilnih telefona i ostalih tehničkih pomagala nije dozvoljena tijekom vremena provedenog u školi“, kaže nastavnica Aleksandra Belković.
„Učenici su zamoljeni da mobitele drže ugašene u torbama ili u zajedničkoj košarici koja se najčešće nalazi na učiteljičinom stolu. Zanimljivo je primijetiti i pohvaliti naše učenike koji se zaista svim silama trude opravdati povjerenje i oduprijeti se kokainskom efektu mobilnih telefona. U slučaju potrebe za korištenjem mobitela radi pozivanja roditelja, djeca se njima mogu poslužiti isključivo u prostorijama tajništva“, tumači Belković.
Papir je bolji za učenje i za emocionalni razvoj
Nikolina Škorpil kaže da waldorfska pedagogija zagovara ono što je potkrijepljeno mnogim studijama – da korištenje papirnatih izvora učenja djeluje povoljno na razvoj podražaja različitih osjetila, etabliranje osobne veze i povezanosti sa sadržajima učenja, kao i na sposobnosti razumijevanja i pamćenja.
„Dokazano je da u mozgu prilikom korištenja papirnatih izvora za čitanje dolazi do složenih veza pomoću kojih je moguće ostvariti istinske čitalačke sposobnosti i razvoj generalne pismenosti. Nasuprot tome, čitanje putem ekrana omogućuje jedino površno čitanje i ne povezuje s pročitanim sadržajem“, kaže Škorpil.
Nastavnice waldorfske škole tvrde da prednosti nekorištenja ikakvih ekrana sežu dalje od zadiranja u akademska postignuća učenika – u njihov socijalni i emocionalni razvoj.
Ravnoteža između onog što djeca žele i što zaista trebaju
„Djeca koja imaju ograničeno vrijeme pred ekranom ili ih uopće ne koriste, pokazala su da se mogu bolje povezati s tuđim emocijama, odnosno da daleko bolje mogu razumjeti druge osobe, da kvalitetnije spavaju, odnosno da uspijevaju postići najdublje faze sna koje su potrebne za kvalitetan odmor tijekom noći. Također, takva djeca pokazuju bolje socijalne i komunikacijske vještine. Uz ograničeno vrijeme korištenja bilo kakvih elektroničkih medija – ispod dva sata dnevno, uz obaveznu fizičku aktivnost u minimalnom trajanju od sat vremena te od 9 do 11 sati sna, djeca mogu pokazati čak i uzlaznu putanju u sferi kognitivnih sposobnosti“, kaže Belković.
„Sukladno navedenom, može se razumjeti zašto PP prezentacije i videoprojekcije i ostala tehnologija nikada nisu naš prvi izbor. Unatoč tome, smatramo da je važno živjeti u skladu s vremenom pa se trudimo svoje učenike i roditelje obrazovati i informirati o dobrim i lošim stranama korištenja tehnologije. Zbog toga ćemo tek s dvanaestom godinom naših učenika lagano odškrinuti vrata tog svijeta upućujući ih na odgovorno korištenje onoga što tom svijetu pripada. Ono što je ključno, zadatak roditelja, ali i nas prosvjetnih radnika, održavati je ravnotežu između onoga što djeca žele i onoga što istinski trebaju“, poručuje waldorfska nastavnica.