Zaljubio se u Zadar i ostao u Lijepoj našoj: “Nijemci paze na svaki euro, ja nisam takav, više sličim Hrvatima”
Ništa nije ukazivalo na to, ali za petnaestogodišnjeg Ralfa Hobirka iz Mulfeima, gradića nedaleko od Düsseldorfa, ljeto 1975. bilo je sudbonosno. Bilo je to prvo obiteljsko ljetovanje u Hrvatskoj, u Istri, na kojem je ni-dječak ni-mladić Ralf odmah naučio roniti. Idućih se godina obiteljski ritual samo ponavljao. Željni sunca, Hobirkovi iz njemačke pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije svake su se godine vraćali u Hrvatsku na ljetovanje.
Kao uostalom i mnoge druge njemačke obitelji, koje su i onda i danas bile najbrojniji stranci na našem moru.
Što ga je te ‘75. nepovratno povezalo s Hrvatskom, kompjutorski znalac i grafički dizajner Ralf ni 43 godine poslije ne zna objasniti. Ali kad je kao mladić zaposlen u jednoj putničkoj agenciji u Düsseldorfu ugledao oglas za posao u ondašnjem Yugotoursu, nije se premišljao. Javio se, dobio posao, kasnije s kolegama iz bivših YU republika prošao raspad i države i firme, a na kraju je ostao vjeran Hrvatskoj i njezinom moru, prenosi Večernji list.
Doselio se sa suprugom
– Zavolio sam Hrvatsku kao dječarac, a kroz posao se ljubav ojačala – reći će Ralf, koji se bavio grafičkom pripremom turističkih kataloga i malobrojna su mjesta na našoj obali koja još n ije upoznao.
Ljubavlju prema maloj mediteranskoj zemlji s prekrasnom obalom zarazio je i prvu suprugu i mladi se njemački par još sredinom devedesetih doselio u Zadar. Pokušali su živjeti i na Ugljanu godinu dana, a početkom dvijetisućitih kupili su i kuću u Istri.
Adresa za posao kojim se bavi, a uvijek je to više-manje vezano uz turizam, nije bitna, dovoljan je kompjutor. Puno je bitnije, kaže, što se može vidjeti kad čovjek pogleda kroz prozor. A to su u Istri, u kojoj je našao svoju mirnu luku s drugom suprugom Vesnom, trsje i zeleni brežuljci nadomak mora. Istina, nemirni duh odveo ih je na nekoliko godina u Egipat, a dva su mjeseca živjeli i na Cipru.
Na kraju je ipak pobijedila Hrvatska.
– More, pogotovo dalmatinsko, priroda, klima, mentalitet i način života, sve je to ovdje nekako u pravoj mjeri. Najvažniji su ljudi, a pristupačnost i opuštenost Hrvata osvojile su me davno, još kad su me kao mladića u Zadru hrvatski prijatelji učili dizati mreže, peći ribu na gradelama… Na sjeveru Njemačke, gdje sam rođen, ljudi su zatvoreniji, više na distanci, a Nijemci su općenito racionalniji od Hrvata. Sve planiraju, a znaju i koliko će potrošiti na odmoru. Nije neobično da dijete, recimo, na ljetovanju traži još jedan sladoled i da mu roditelji kažu ‘ne može’, ne zato što nemaju nego zato što su budžet za taj dan potrošili. Ja nisam takav, sličniji sam Hrvatima, mi trošimo dok imamo – smije se Ralf. Nije nerealan, zna da se u njegovoj staroj domovini zarađuje bolje i da Hrvati tamo traže bolji život. On na to ne pomišlja.
– Idealno bi bilo živjeti u Hrvatskoj, a imati njemačku plaću. Nažalost, zasad nije tako, ali Hrvatska ima veliku šansu s turizmom – reći će Ralf, koji i svoju poslovnu budućnost vidi u tome.