Nije kraj svijeta ako dijete dobije trojku u školi, započinje razgovor za tportal izv. prof. dr. sc. Katarina Dodig-Ćurković.
U lovu na što bolji prosjek na ovom se odjelu sve češće susreću s djecom s glavoboljama, bolovima u trbuhu, mučninom, nereguliranim menstrualnim ciklusom, onom koja ne jedu ili jedu previše. Špica sezone je u vrijeme polaganja mature.
‘Vrlo često roditelji se javljaju najprije pedijatru. Kad se isključi somatska priča, kolege prepoznaju da je ipak riječ o nekoj psihičkoj komponenti, pa kad se zagrebe ispod površine, otkrijete kako su u pozadini škola, nemogućnost svladavanja određenih jedinica, što se od njih očekuje, dijete neće moći imati sve petice ili neće briljirati na maturi’, upozorava ova liječnica koja, kako kaže, jako cijeni i poštuje rad, kao i prosjek 5,0, ali ističe da on nije ‘imperativ kojemu treba težiti, jedino mjesto i način na koji će se uspjeti u životu’.
‘I četvorka je dobar uspjeh, kao i prosjek 3,6 ili neki drugi, ali na način da se završi škola s kojom nešto želiš raditi u životu’, objašnjava.
Smatra kako matura predugo traje, proteže se mjesec dana. Učenici prethodno završavaju četvrti razred i nastoje ‘ganjati’ što bolje ocjene kako bi ostvarili što bolji rezultat u završnici.
‘Polažu tone ispita, paralelno idu na brojne pripreme. Imaju maturalnu zabavu, odabiru željeni fakultet, polažu šest predmeta na višoj i nižoj razini. Ta djeca se jednostavno potroše’, opisuje situaciju u kojoj se nalaze učenici završnih razreda, ali i njihovi roditelji.
‘Ne rade samo roditelji pritisak na dijete. Cijeli je sustav tako koncipiran da roditelj misli: a-ha, ako nema visok prosjek, što će onda raditi u životu? Imamo djecu koja su odlikaši i ne pristaju na ništa manje od odličnog jer je to znak slabosti, neuspjeha. Postoje i druge ocijene koje je dobro dobiti. Nedovoljan, pa da naučiš da je i to ocjena koja te čeka u životu, ali i dvojka, trojka. Zbog jedne ocjene život ne gubi smisao’, upozorava ova psihijatrica.
Ističe kako ima puno djece koja s lakoćom ostvaruju željeni prosjek 5,0. Objašnjava kako su ona u svemu odlična te su iznimka na Gaussovoj krivulji.
‘Postoje i djeca koja kasnije sazrijevaju, koja u nekim životnim fazama nešto vole više, nešto manje. Nismo svi u svemu savršeni, ali trebamo dopustiti da i oni s drugim ocjenama, koje nisu pet, ne ograničavamo u onome što u životu žele raditi’, sugerira naša sugovornica, koja smatra kako bi obrazovni sustav, ponajprije, trebao poticati djecu na razmišljanje, a ne samo implementiranje gotovih činjenica.
‘Taj mladi mozak najperspektivniji je u adolescenciji, poanta je stvoriti mlade ljudi koji će razmišljati, a ne one koji će detektirati činjenice s kojima ne znaju što trebaju raditi. Većina te djece, 15, 16 godina, kao i njihovi roditelji, ne znaju što bi željeli u životu, što je normalno. Pa sa 16 godina i ne znaju tko su. Traže se. Pokušavaju stvoriti neke vršnjačke odnose, pozicionirati se u društvu, razredu, obitelji, a ako još idu u školu u kojoj ne ostvaruju uspjeh koji se od njih očekuje, onda se stvara negativna slika o samoj djeci’, objašnjava Dodig Ćurković.
Učenicima koji ‘ganjaju’ prosjek preporučuje relaksaciju, odnosno da pronađu nešto što će ih opustiti.
‘To je najljepše razdoblje života, od 14. do 19. godine, u kojemu uživa tek mala većina jer su im sve stvari na ‘entu’ potenciju, od hormona, svađe s roditeljima, škole koja im ide na živce, očekivanja, fizičkog izgleda. Jako je važno da se negdje relaksiraju, ali ne kroz 540 slobodnih aktivnosti, dopunske tečajeve…, nego da jednostavno odvoje vrijeme za šetnju, druženje, prijatelje, trening, koncert’, savjetuje ova psihijatrica učenicima. Roditeljima kratko poručuje: Budite prije svega roditelj svojem djetetu.
‘Imamo jednu novu generaciju roditelja koji se dosta miješaju u odnose s učiteljima, ocjene svoje djece, i koji vrlo često stvaraju pritisak uspoređujući ga s nekim od vršnjaka ili straha od neuspjeha. Dijete po završetku školovanja treba nositi pozitivne memorije, znanje koje će uključiti i koristiti u budućem životu. Imamo i hiperprodukciju odlikaša, djeca koja nemaju znanje koje bi bilo korisno ili vještine s kojima će biti dobra u nekom radnom procesu’, objašnjava.
Važnim smatra da učenik, roditelji i učitelj budu na istoj strani.
‘Imamo tri neprijateljske strane, a svi smo u istom košu i imamo zajednički cilj, progurati dijete kroz obrazovni sustav. Tako i učitelj koji je opterećen s nizom drugih problema, kao i malim prihodima, neka pokuša staviti u fokus učenika kao pojedinca, dijete. Iako nam to ne stoji u opisu posla, na Zavodu djecu često iznenadimo tortom za rođendan’, ilustrira Dodig Ćurković,napominjući kako ne trebaju biti ni psihijatri, ni psiholozi nego samo upotrijebiti pedagoški pristup djetetu.