Najuspješnija akcija Hrvatske vojske, “Oluja” se temelji na uspješnoj vojnoj varci koja je u potpunosti uspjela i zbog koje je vojno vraćanje glavnine okupiranih hrvatskih krajeva i bilo obavljeno toliko brzo. Snage koje je vodio general Ante Gotovina prodrle su rano ujutro 4. kolovoza 1995. pravcem preko Dinare i s leđa iznenadile snage pobunjenih Srb, piše Večernji.hr.
Napad iz tog pravca, i to tenkovima preko najvišeg planinskog vrha u Hrvatskoj, bio je potpuno iznenađenje za zapovjednika vojske srpske krajine, generala Milu Mrkšića (priznao to poslije i na suđenju u Haagu).
Tu zamisao da se preko Dinare matira protivnik Gotovina je smislio još 1992., kada je, kao zapovjednik snaga HVO-a, preuzeo obranu ugroženog livanjskog područja. Na uzvisini s pogledom na dugo Livanjsko polje i strme planinske vrhove koje ga okružuju s jedne i druge strane, prema svjedočenju člana ratnog stožera Dinka Batura, a u društvu generala Davora Domazeta Loše, Gotovina je u ljeto 1992. pokazao rukom prema Dinari i kazao: “Ovim ćemo putem osloboditi Knin.”
Morao je čekati tri godine da tu ideju i realizira. No, ako pobunjeni Srbi i njihovi generali Mrkšić i Mladić nisu očekivali prodor s Dinare, Britanci i Francuzi su ga “osjetili”. Njihovi političari i vojni zapovjednici UN-ovih snaga na terenu (BiH) dobro su vidjeli kojim pravcima Gotovina “čisti” okupirani teren i brzo su smislili kako bi prije Gotovine izbili na vrh Dinare i uspostaviti tzv. tampon-zonu.
Formirane su i specijalne Snage za brzo djelovanje (RRF) s nekoliko stotina pripadnika britanskih i specijalaca francuske vojske. Dio tih snaga već se u lipnju rasporedio, a činile su ih dvije satnije britanskih Alphi i elitni francuski bataljun Bravo.
Logorovali su u području Tomislavgrada i trenirali. U Zagrebu je brzo shvaćeno da ove snage imaju namjere blokirati oslobodilačke akcije Hrvata, a potencijalno pokušati opet posvaditi Hrvate s Armijom BiH. Predsjednik RH Franjo Tuđman zabranio je britanskim pojačanjima iskrcavanje s brodova u Splitu i Pločama “sve dok ne budu propisno označeni bijelom bojom i znakovljem UN-a”.
Istodobno je s predsjednikom BiH dovršavao vojno-političku deklaraciju (Splitsku), kojom je HV “legalizirala” svoje akcije unutar BiH. Veliku ulogu u “ometanju” pomaka britansko-francuskih specijalaca odradio je tadašnji predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak koji je u dogovoru s Izetbegovićem (19. srpnja) zaustavio njihovo razmještanje dok se ne utvrdi koji im je mandat.
Provođeni su i diplomatski pritisci na RH, no SAD je čvrsto stao iza hrvatskog plana o oslobađanju zemlje. Gotovina je shvatio da se valja požuriti i na terenu riješiti diplomatske borbe. Sredinom srpnja 1995., u akcijama “Cincar 94”, “Zima 94”, “Skok 1” i “Skok 2”, uspijeva očistiti sjeverni i južni prostor duž Livanjskoga polja.
Pred vojskom su stajala srpska uporišta – Grahovo i Glamoč. Pa Dinara s koje se Knin vidio kao na dlanu. U tom trenutku bihaćka je enklava s oko 150.000 ljudi bila pred padom, završavao je i genocid u Srebrenici, pa se i međunarodna politika pitala zašto britanski specijalci ne krenu tamo u osiguranje mira, nego žele na Dinaru!?