Ovoga tjedna policijski službenici Nacionalnog pomorskog centra za prikupljanje podataka su na tehničkim sustavima za nadzor državne granice na moru, na području teritorijalnog mora Republike Hrvatske, osmotrili talijansko ribarsko plovilo MARIO LC čiji je način plovidbe ukazivao na moguće obavljanje gospodarskog ribolova ali i nezakonitog prelaska državne granice na moru.
Na mjesto događaja, nedaleko Dugog otoka, odmah je upućeno službeno plovilo Postaje pomorske i aerodromske policije Zadar koje je talijanskoj ribarici dalo znakove za zaustavljanje, ali se posada broda oglušila na izdanu zapovijed za zaustavljanje i nastavila plovidbu u namjeri napuštanja hrvatskog teritorijalnog mora.
Na plovilu nalazili 48-godišnji zapovjednik i 5 članova posade, državljana Italije, starosti između 57 i 25 godina te je utvrđeno kako su plovilom nezakonito prešli državnu granicu, te se sumnjiči da su nezakonito ribarili parangalima u hrvatskom teritorijalnom moru.
Potaklo je to vijećnicu Akcije mladih Marjanu Botić da javno postavi pitanje: ” Zašto Republika Hrvatska nije proglasila Gospodarski pojas ili bar ZERP onako kako je morala?”
Njezino priopćenje prenosimo u cijelosti.
Doista bih htjela, ne samo kao ekološka aktivistica i županijska vijećnica Zadarske županije kojoj je morska problematika na srcu, nego kao majka koja želi svoj djeci predati na skrb ovo more i ovu zemlju zdravima, sretnima i uspješnima, da svi zajedno pokušamo na zdravim temeljima zaštiti interese Republike Hrvatske svugdje pa i na moru, ali uvijek uz svijest o činjenicama koje nikada nije dobro prešutjeti. Zato ni ja neću prešutjeti neka pitanja koje je ovih dana pokrenula Udruga nazvana Hrvatsko nacionalno etičko sudište i njoj bliska skupina intelektualaca kako su se definirali.
Znate ono kad svećenik prilikom vjenčanja kaže javno: „ako tko ima razloge protiv neka kaže sad ili zauvijek šuti“? I onda obično nitko ni rič, nije red sad baš inzistirati na svakoj… a i takav smo narod: rijetko tko se usudi… ma znate….skandal i to…
Sve je dobro ako je sa potpisanima i spojenima u vječnost sve u redu.
Ali ako su stvarno postojale bitne zapreke i stvari su krenule nizbrdo…
Baš me zanima zašto bi netko kad od tog spajanja ostane pustoš, uništenje, poniženje, razdor… recimo nakon 10 ili 30 godina odlučio javno, doduše u grupi, sad nešto ide reći i nazovimo to, pa sa izleta? I to baš sa polazišnom točkom Zadar pa prema Italiji sa kojom nas vežu ne samo sjećanja, budući da u njenom glavnog gradu ima jedan grad, a i njihovi lopovi baš ovih dana kad osim prava koja smo im na moru poklonili, uhvaćeni dok žele uzeti još, mogu svima nama pokazati srednji prst u Hrvatskoj ovakvoj kakva je danas. Zašto onda, osim možda, ali samo kažem možda, ako sjećanje ima savjest i svijest o tome kako se stvari ipak mogu popraviti i pomoći bez obzira na sve stranputice izgubljenih vrijednosti i vremena?
Sjetimo se: pregovori o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji o poglavlju koje se tiče mora vodili su se 2009. godine intenzivnim previranjem kada su odgovorni poznavatelji pomorskog prava i razni ekološki aktivisti slali doista očajničke apele i Hrvatskom Saboru u kojem su se tada upravo sluganski suspendirala prava Zaštićenog ekološko-ribolovnog pojasa za članice EU i Hrvatskoj Vladi u kojima se isticalo: „kako je pitanje ZERP-a prioritetni nacionalni interes“. Mnogi od njih su se jedva mirili sa tom umotvorinom od imena „ZERP“ jer su znali da se to u pravu mora zove gospodarski pojas, ali su ga svejedno branili od praktičnog ukidanja, nedugo nakon što smo je „ponosno i suvereno“ jedva donijeli na svijet u Hrvatskom saboru, a sad ga uz poznatu „hrvatsku šutnju“ radi ulaska u EU poslušno abortirali bez obzira što je proglašenje i primjena ZERP-a u Hrvatskoj uključujući i primjenu na sve druge članice EU u potpunosti kompatibilna s članstvom Hrvatske u EU koja je i sama stranka Konvencije UN o pravu mora kao i njezine članice.”, isticalo se tada 2009. godine u apelu znanstvene i stručne javnosti.
Tvrdili su tada da je dugoročna zaštita resursa i morskog okoliša Republike Hrvatske “važnija od vremenske razlike od nekoliko mjeseci u okončanju pregovora s EU”.
Znali su kako pregovori koji se vode bez uvažavanja interesa zemlje kandidata ne mogu se smatrati uspješnima i da će taj spoj krenuti – pa kako je već krenuo…
Posebno su svi ti ljudi naglašavali da je zaštita određenih suverenih prava Republike Hrvatske na moru prioritetni nacionalni interes. Ako želimo suverenu, snažnu, ponosnu Hrvatsku koja štiti svoje vrijednosti.
Međutim tada i godinama koje su slijedile pokazalo se kako je nekim drugim ljudima prioritetni interes bilo nešto sasvim drugo, a koristilo im je sklanjanje Hrvatske, pod veliki tepih, pa su pristali „skloniti“ Hrvatsku, makar i bez digniteta i na koljenima u neka udruženja u kojima nas tretiraju drugorazrednima da ne kažem „drugotnima“ bez obzira na cijenu koju smo plaćali i plaćamo.
U tako sklonjenoj Hrvatskoj neke smo stvari morali zaboraviti (neki ne, ali većina…), mnogih kao što su samostalni financijski, gospodarski, pa i pravni suverenitet se odreći, a more, kao i zemlju (poljoprivredne površine) prepustiti pravnoj stihiji i eventualno ih čim se stvore uvjeti, recimo raseljavanjem domicilnog stanovništva, predati na korištenje stranim multinacionalnim kompanijama, recimo upravo nedavno za istraživanja i eksploataciju nafte ili druge protunarodne svrhe koje u konačnici prijete konačnom uništenju mora, tla pa i naroda?
Zato bih bila sretna da bar netko od veleuvaženih sudionika važne skupine, dobrim dijelom članova vladajućih struktura onda i sada (a i prije Domovinskog rata), na odlasku na izlet do „središnje točke Jadranskog mora“ u subotu 21. rujna 2019. gdje će „narodom akcijom proglasiti Isključivi Gospodarski pojas“ pozvao, kad već nisu odgovorne za sadašnje uništavanje, bar nekoga od tadašnjih glasnih aktera protivljenja uništenju, pa bi možda jednom svi zajedno uspjeli nešto popraviti i možda čak nešto dobro napraviti za more, za Hrvatsku i ovaj šutljiv narod tužnih sjećanja…
Mirno more želim!
Srdačno,
mr.sc.iur. Marjana Botić