Zadranin Ivan Šarić uoči svog najvećeg stand-up showa: “Za ovo se pripremam 13 godina, a i dandanas imam tremu”

Markantni Zadranin Ivan Šarić sprema se za nastup koji će održati 2. listopada u Maloj dvorani Doma sportova, a show bi trebao biti mnogo jači nego što je to dosad radio. Najveći dio bit će baziran na novim materijalima, ali bit će mjesta i za klasike poznate njegovoj publici. Ulaznice, doznajemo od organizatora, samo što se nisu rasprodale, a on jedva čeka da stane pred svoju vjernu publiku, kojoj je, kaže, zahvalan što ga prati i bodri toliko godina, piše tportal.hr.

Prvi put nastupate u Domu sportova, nakon rasprodanih dvorana Lisinski. Kakva su vam očekivanja?

Iskreno, nema neke filozofije oko očekivanja. Nadam se pozitivnoj vibri publike, a ja znam da ću dati sve od sebe jer sam svjestan ovog pothvata i odgovornosti kad kreneš raditi projekt pred tako velikim auditorijem.

Koliko traju pripreme za taj nastup i gdje crpite inspiraciju?

Kao što sam nedavno rekao, ja se za ovo pripremam 13 godina, koliko se već bavim ovom vrstom predstava. Ovo je posao koji nema radno vrijeme i zapravo materijal za predstave nastaje u svako doba dana i noći kroz kraći ili duži vremenski period. Ne funkcionira to na način – evo, sad ću sjesti pet sati za stol, napisati predstavu i to je to. Zapravo stand-up je dijametralno suprotan od tog principa.

Kako se borite s tremom?

Vjerovali ili ne, dandanas imam tremu. Može netko reći – ali ti si imao preko 1000 javnih nastupa, što kroz voditeljski posao, što kroz stand-up, pa ne možeš imati tremu. Ali imam, i to svaki put. Nekad počne ranije, nekad me uhvati 10 minuta prije nego stanem na pozornicu. A onog trena kad kročim na stage, mozak prelazi u survival mode i sve krene svojim tokom.

Sjećate li se svog prvog nastupa i kako je to izgledalo?

Rado se sjećam svog prvog nastupa. Bilo je to u klubu Boogaloo. Još uvijek imam sliku u glavu kako gledam u crveni zastor i čekam da se otvori da izađem na pozornicu. Takav me adrenalin oprao u tom trenutku, a valjda mi je zbog toga ta slika i ostala u glavi. Jako mi je drag taj nastup! Sam nastup mi je u magli, ali se sjećam onog trenutka kad sam sišao s pozornice nakon aplauza publike i pomislio: ‘Želim ovo raditi do kraja života!’

Koje su odlike dobrog stand-up komičara?

Rekao bih dječja radoznalost, analiziranje do sitnih detalja i poznavanje ljudske psihologije.

Dogodi li vam se ikad blokada, da zaboravite tekst?

Događalo se i događat će se. Ali nije to blokada u smislu zaboravljanja teksta, ne postoji script s klasičnim monologom za stand-up. To su naprosto ti neki, nazovimo ih prijelazima, iz fore u foru.

Prema vašem iskustvu, koliko Hrvati cijene humor i znaju li prepoznati kvalitetne dosjetke? Ima li primjerice razlike između sjevera i juga Hrvatske u poimanju humora?

Zapravo ni sam ne znam zašto mi kao nacija sami sebe ponekad volimo nagaziti i reći da kolektivno nismo smiješni. To mi je suludo. U ovih 13 godina, a pogotovo zadnjih sedam, kroz moje dvorane prodefiliralo je toliko ljudi, od 18 do 70 godina, svih vrsta obrazovanja, svih slojeva društva, ali zaista svih, i toliko puta sam se znao oduševiti kako znaju u sekundi pročitati neku moju brzu improvizacijsku foru. Ono što je mi je posebno drago je to što su se opustili, nema straha od smijanja, što vam sada zvuči pomalo blesavo, ali taj grč i stav ‘neću se prvi smijati’ davno je prošao. Jako sam ponosan na moju publiku, na ljude koji me prate sve ove godine. Neopisivo sam zahvalan, rekao je za tportal.hr.

Zadnjih godina izražen je veliki rast stand-up scene. Kako gledate na konkurenciju, ima li netko koga biste izdvojili?

Kao i u svakom poslu, konkurencije mora biti. Istina, nas je jako malo. Ali realno, do prije koju godinu šira javnost nije ni znala što je to stand-up. Dok, recimo, ta kultura u Americi postoji već nekih 60 godina. Meni je drago što sam kroz voditeljski posao imao priliku upoznati ljude koji se bave stand-upom. Jako cijenim kreativnost i disciplinu Luke Bulića.

Što biste savjetovali onima koji se žele baviti stand-up komedijom, nekim novim klincima, ljudima koji misle da to mogu raditi?

Savjetovao bih ima da budu spremni na pogreške, na puno pogrešaka. To je sastavni dio svakog posla, a pogotovo ovog, gdje te ljudi u real timeu prosuđuju tebi ispred nosa.

Kakvo iskustvo vam je donijelo sudjelovanje u showu ‘Ples sa zvijezdama’?

To je bilo ono ‘jednom u životu’ iskustvo. Gorio sam u tom projektu. Dao sve od sebe, sva moja dva metra bila su posvećena tome. Gurao sam svoje granice, bolio me svaki mišić na tijelu, bio sam lud na trenutke od umora, ali taj projekt mi je dao sve. Upoznao sam sebe 100. put, upoznala me javnost na potpuno drugačiji način, super su me prihvatili i naravno – naučio sam plesati.

Tetovirani ste od koljena do prsa. Koliko ih za sada imate i planirate li staviti još koju?

Prestao sam brojati. Imam ih oko 15-16 komada.

Ima li bar jedna posvećena Korani?

Nema – još! (smijeh)

Nećemo izostaviti pitanje o vjenčanju. Jeste li bar okvirno dogovorili neki datum ili ćete to spontano napraviti?

Da sam dobio pet kuna za svaki put kad sam dobio to pitanje, danas bih već otplatio i pir i kredit za neki stan. (smijeh) Nismo se ništa dogovorili, što ne znači da ne planiramo, živimo svoj život, a on izgleda baš onako kako izgleda svaki pravi brak. Veselimo se svemu što nam nosi budućnost, donosi tportal.hr.