Toni Opačić objektivom bilježi ljepote naše županije: “Golubinka i Zrmanja su me ostavile paf, a bilo je i opasnih situacija u kojima sam morao biti spretan”

U emisiji “Gradsko zvono” novinarke Željke Čačko gost je sve zapaženiji zadarski fotograf Toni Opačić koji je javnosti, između ostalog otkrio čari Golubinke na Dugom otoku.

Kako je nastala ljubav prema fotografiji?

– Nastala je, može se reći sasvim slučajno, to je bilo u trenutku kada sam osjetio da me tuđa fotografija malo zaustavila u trenutku i to je taj trenutak kad sam prepoznao da bi ja htio prenijeti to dalje.

Koja je to fotografija bila, sjećaš li se?

– Ne sjećam se, bilo je to davno ali ja mislim da je bila ovdje iz Zadra, netko od naših lokalnih fotografa je uhvatio neki trenutak i ja sam ostao paf.

Ono što možemo vidjeti preko društvenih mreža, fotografiraš uglavnom prirodu, jesu li ljudi manje interesantni ili?

– Ne bi ih nazvao manje interesantnima, objavljujem fotografije prirode, landscape fotografiju u koju nerijetko stavim čovjeka, u zadnje vrijeme imam osjećaj da čovjek boravi van te prirode, boravi u svom mobitelu, kući, dućanu, jednostavno imam osjećaj da čovjeku nedostaje ta priroda, imam neki pogled na sve to, da je taj tehnološki napredak došao brzo u zadnjih 50-60 godina mi smo se razvili, nije nam dozvolilo da se adaptiramo dosta dobro, a odvojilo nas je od prirode, trebalo bi se vratiti nazad, uvesti prirodu u svoj život da izbalansiramo te sve stvari.

Kažeš da Zadar ima lijepih mjesta, koja su najfascinantnija, otkrij nama stalno radimo, idemo kući, spavamo, jedemo, nigdje se ne krećemo.

– Mene je ostavilo paf, to je upravo špilja Golubinka na Dugom otoku koji je prepun tih skrivenih mjesta, imate situaciju di dođete u jednu uvalu i imate osjećaj ko da ste morali platiti avionsku kartu da bi tamo došli, a to je sat vremena vožnje trajektom, pet minuta autom, Veli Rat, Veli Žal, otočić Mežanj, Golubinka, Brbinjšćica, Telašćica, jedan Dugi otok prepun je tih detalja. S ovu našu stranu, u kršu imamo rijeku Zrmanju koja je u svakom svom zavoju napravila nešto što je fotogenično, prekrasno i inspirirajuće. Imate kod mjesta Golubić, gdje se Krupa i Zrmanja susreću, to je jedan krajolik, imate osjećaj da je filmska scena, a ne stvarnost.

Nađeš li se u nekim opasnim situacijama, držiš fotoaparat iznad glave, vratolomije izvodiš?

– Bilo je situacija u kojima sam morao biti spretan, pažljiv. Po meni je bila najopasnija situacija na Kudinom mostu kad sam išao fotografirati most i zalazak, koji je stvarno specifičan. Uhvatio me mrak i u povratku prema autu sam naišao na krdo divljih svinja, nije mi bilo svejedno, ali više su se oni bojali mene nego ja njih.

Kažeš da je fotografija još uvijek hobi ali nisi prošao nezapaženo. Bio si kandidat za najbolju košarkašku fotografiju na svijetu.

– To je bilo u FIBI-noj organizaciji, to je bio trenutak s utakmice KK Zadra i KK Diadore, humanitarna košarkaška utakmica za udrugu osoba s Downovim sindromom. Baš u trenutku kad je završila utakmica i kad su igrači krenuli pozdraviti navijače, došlo je do susreta Tornada i igrača Diadore i Zadra i osoba s Downovim sindromom i svi skupa su napravili sinergiju i odličnu energiju i atmosferu u Jazinama koja se odavno nije postigla i imam osjećaj da se na toj fotografiji to uistinu i vidjelo. Ušla je u uži izbor, međutim bilo je kvalitetnijih radova koji su prošli dalje.

Cijelu emisiju možete poslušati ovdje.