Mima Simić o iskustvu života u Zadru: “Kad sam se s djevojkom primila za ruku na Forumu djeca su nas gađala kamenjem”

U emisiji “Narodni trg” novinarke Željke Čačko, povodom današnje premijere kazališne šetnje, umjetničkog happeninga nastalog po predlošku knjige “Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj”, koja predstavlja pionirski pokušaj dokumentiranja životnih okolnosti pripadnika seksualnih manjina u vremenima prije suvremenog aktivizma, prije otvorene javne borbe za ljudska prava kakva danas poznajemo, gošća je Mima Simić. Ova Zadranka naratorica je spomenutog dijela, gay aktivistkinja, književnica, filmska kritičarka i prevoditeljica koja nam otkriva svoja iskustva odrastanja u Zadru i otkrivanja homoseksualne orijentacije društvu.

Kako se osjećaš danas kada dođeš u Zadar? Da li je još uvijek prisutan taj osjećaj nelagode i potrebe za izolacijom?

– Uvijek se osjećam jako šizofreno kad sam u Zadru jer kad znam kakvo je moje iskustvo života u Zadru, uvijek se nekako prenezarim. Kad sam bila prije nekoliko godina sa sadašnjom djevojkom, sjedile smo na Donatu, na Forumu gdje sam odrastala i igrala se, primile smo se za ruku i poljubile, neki klinci od 7, 8 godina su nas vidjeli i počeli su nas gađati kamenjem. Ja sam bila to dijete prije 35 godina i to dijete da uzima kamen i gađa nas jer smo se primile za ruku…Ja sam ta odrasla osoba i gledam te paralelne svemire koji se u tom trenutku preklapaju i to je nekakvo iskustvo… Kad dođem u Zadar strah me primiti se sa svojom curom za ruku što je najnormalnije iskustvo, ali ja o tome moram svjesno razmišljati jer ako to učinim možda mi doleti neka žlepa.

Kažeš da živiš na relaciji Zagreb-Berlin. Jesi li na njoj oslobođena okova, osjećaš li i na tom putu društvenu diskriminaciju?

– Razlog iz kojeg sam ja preselila napola u Berlin je, kada smo moja supruga Marta i ja prvi put došle tamo prije pet godina turistički, hodale smo ulicom i držale se za ruke, nitko te ne gleda, nikog nije briga, rekle smo, pa mi se toliko dobro ovdje osjećamo, idemo se ovdje preseliti. Te stvari shvatiš tek kad se makneš. Meni je u Zagrebu ok, Zagreb je nešto u tom smislu otvoreniji od Zadra, ali to je mala sredina, ja sam najvidljivija lezba u Hrvatskoj i uvijek imaš osjećaj da te netko gleda. Ne bojim se toliko nasilja, ali imaš osjećaj da si pod nekom vrstom prismotre stalno. Jako mi je bitan taj politički angažman u Hrvatskoj i da sam prva outana političarka, ali ja isto moram imati neku svoju oazu u kojoj imam osjećaj da nije bitno što sam ja lezba, ja taj identitet ne smatram bitnim, društvo ga smatra bitnim. Ta potreba da budem u Hrvatskoj i da dolazim u Zadar i Zagreb postoji, ali istovremeno imam utočište u kojem osjećam da je to potpuno nebitno. Lokacije su definitivno bitne, a Berlin je grad koji je protočan i ima jako puno ljudi, svih vrsta i identitetska pitanja su potpuno irelevantna.

Pričale smo dosta o tome da nije bilo jednostavno odrastati u Zadru, imaš li frendove homoseksualce koji i danas žive ovdje i kakva su njihova iskustva?

–  Imam dvije tri frendice koje su udate žene s djecom, znam jednog dečka koji je bio gay i koji je u Zadru pokušao osnovati udrugu, ali na kraju je odselio u Italiju. Jako je teško biti out u Zadru, da ja dođem živjeti u Zadar što bi možda i voljela, barem na tri mjeseca, svi znaju za mene. Živjeti tu je baš neka vrsta tereta koji si ne želiš priuštiti. Ljudima to postane nebitno s vremenom, ali to je teret koji je irelevantan. Ne želim da to bude moja glavna identitetska osnova, tako da ljudi iz Zadra i drugih malih gradova masovno bježe. Znam hrpu ekipe koja dođe u Zagreb na studij, nije im čak bitan studij, bitno im je da se maknu iz tih malih sredina. Ako se outaš u obitelji, nasilja ima koliko hoćete. To klinci neće prijaviti policiji, to je vidljivo. Ljudi bježe u veće gradove, Rijeka recimo je malo liberalnija kao i Zagreb, ali jako puno ljudi gravitira dalje inozemstvu ne samo iz ekonomskih razloga. To su iskustva s naših prostora, a čini mi se da naša politika hrani opresiju po bilo kojoj razlici, to su neke valute kojima se još uvijek trguje nažalost. Ljudi ne žele ratovati tri godine nakon rata.

Cijelu emisiju poslušajte ovdje.

 

 

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...