Doktor Slavko Kulić, umirovljeni sveučilišni profesor, i dalje je vrlo aktivan kao istraživač i kao sudionik brojnih međunarodnih znanstvenih skupova o ključnim problemima u svijetu. U posljednje vrijeme veliku pažnju posvećuje klimatskim promjenama, a našu je javnost iznenadio procjenama da će Hrvatska od orijentacije na turizam imati daleko više štete nego koristi, piše Novi list.
Proizvodnja u Hrvatskoj postupno propada, a gospodarstvo se okreće turizmu. Kako to tumačite i kakve će to posljedice imati za Hrvatsku i njezin okoliš?
– Nama je nametnuta trgovačka orijentacija umjesto proizvodne, unatoč spoznaji da imamo resurse. Mi smo imali i akumulaciju i dosta proizvodnje iz prethodnog razdoblja. To znači da nismo morali doći u današnje okolnosti, da se prešutno okrenemo takozvanom turizmu, i kao pojedinci, i kao društvo, i kao službena politika. Turizam nije gospodarstvo, nije gospodarska grana, nije djelatnost. Turizam je relacijski fenomen koji se događa oko sociokulturnih i prirodnih vrijednosti.
Ipak, donosi novac…
– Čekajte, tragična je država i ekonomija koja prihode čeka od turizma. Spominjete novac. Međutim, troškovi turizma su četverostruko veći od prihoda. O tim se troškovima šuti. Oko 69 posto prihoda od turizma je privatno, a troškovi o kojima govorim jesu društveni. Samo onih tridesetak posto prihoda ide u prilog društva. Treba također upozoriti da su turistički prihodi neizvjesni, osjetljivi. Na takve prihode ne bi se trebali orijentirati ni država, niti društvo, a ni ekonomija posebno. Bez ekonomije koja nije usmjerena na stvaralaštvo, na proizvodnju kulturnih i materijalnih vrijednosti, društvo ne može opstati.
Osim toga, hrvatski prostor je opterećen s 20 milijuna gostiju godišnje, što otvara niz pitanja o tome kakve će biti posljedice za naše kopno i Jadransko more. Zbog sve težih posljedica, bojim se da će i turisti sve manje dolaziti.
Mislite na uvoznu robu?
– Mislim na sve, od hotela koji se grade od stranog materijala, do uvoza hrane, pića i tako dalje. Ukratko, turizam nam je potreban, ali s time se ne treba hvaliti. Ako nam se već događa, prihode bismo trebali preusmjeravati u proizvodnju novih kulturnih i materijalnih vrijednosti. A mi to ne radimo. Sve ide u potrošnju koja nas je zanijela.
Kada se zalažete za zauzdavanje tzv. betonizacije obale, osobito sjevernoga Jadrana, mislite li na negativne ekološke posljedice usmjeravanja na turizam? Kako tumačite da su neka turistička središta, poput Dubrovnika, nacionalni parkovi Krka i Plitvice počeli javno razmišljati o ograničavanju broja turista koje će primiti?
– Vaše pitanje ne mora biti zakašnjelo. Hrvatska zbog turizma ima goleme probleme i društvene troškove koje nitko ne spominje. Spominju se samo prihodi. Mi trebamo sagraditi nekoliko centara za zbrinjavanje otpada, smeća koje nam uvelike ostavljaju naši gosti. To je zakonita posljedica preopterećenosti hrvatskog prostora i Jadranskog mora. Zbog toga mislim da turistička taksa ne može ostati na razini od sedam kuna.
Zamislite da svaki gost ostavi po jednu, dvije plastične vrećice, ili plastične čaše. To su milijuni komada. Imamo između 16 i 18 milijuna tona nezbrinutog smeća. Split hoće prebaciti otpad preko Biokova, Rijeka na Marišćinu, a slično razmišlja Dubrovnik. Kamo? Mi mislimo da ćemo smeće prikriti pod zemlju, ali to se ne može riješiti na takav način.
Problem otpada može se riješiti samo promijenjenom kulturom života te drukčijom strukturom proizvodnje i potrošnje. Moramo mijenjati cijeli način proizvodnje života.
Na što mislite kada kažete da su troškovi turizma četiri puta veći od prihoda? Na autoceste…?
– Mislim na autoceste, zapaljene šume, na rizično ponašanje stranaca koji u japankama idu na Velebit, Biokovo i slično. Ponajprije, mislim na troškove zbrinjavanja smeća i onečišćenja jadranskog podmorja.
Oko 150 tisuća plovila godišnje prođe Jadranom, ali mi nemamo pravog uvida u posljedice tog silnog prometa. Bojim se da će u hrvatskom priobalju doći u pitanje održivost života. Sjeverni dio Jadrana od zapada do Crikvenice već metastazira. Nestaje flora i fauna. Graditi fiksne kapacitete na sjevernom Jadranu stoga je kratkovidno i nerazumno.
Ribe u moru sve je manje, a plastike sve više. Imam dvije doktorske disertacije o hrvatskom podmorju, koje je zastrašujuće čitati, a kamoli prihvatiti kao stvarnost. Ako se Jadransko more nastavi puniti otpadom kao danas, za 50 godina, ako ne i prije, postat će neupotrebljivo smetlište. Ponavljam, razvoj događaja ide u tom smjeru zbog fizičke preopterećenosti hrvatskog prostora.
Zamislite koliko svaki gost tijekom 110 milijuna noćenja ostvarenih godišnje u Hrvatskoj ostavi iza sebe smeća. Ali, o tom smeću trebao bi se pobrinuti netko drugi, a ne oni koji su primili novac. Ponavljam, turizam ne može biti naše gospodarsko usmjerenje, jer to nije gospodarstvo, ni gospodarska grana, niti gospodarska djelatnost.