Umjesto na finoj večeri, završili smo u McDonaldsu – poljubili smo vrata 10-ak restorana u srcu grada!

Subota je navečer. Partner i ja već neko vrijeme ne izlazimo u noćne provode, pa je nakon napornog radnog tjedna u kojem se nismo uspjeli kvalitetno niti ispričati, pala najlogičnija odluka. Opustit ćemo se uz neki ukusan specijalitet i čašu dobrog vina.

U automobilu raspravljamo o izboru. Kao i svaki put – složili smo se da bismo voljeli probali nešto novo i neklasično. Najjednostavnije rečeno, nešto što sami nemamo prilike i ne znamo spremiti u vlastitoj kuhinju. Na sreću, tu su društvene mreže, a na njima izbora ne nedostaje. Fotografije prijatelja i poznanika uranjaju vas u pravi mali gastronomski raj.

I evo nas. 20.33 je i sjedimo, kao što se vidi iz priloženog, u McDonald’su. Kada smo krenuli pravac Poluotoka nije nam na kraju pameti bilo da ćemo sladiti nepca McChickenima. Najgore je što uopće nismo ljubitelji junk fooda.

Moj prvi izbor bio je Bistro Pjat. Nagrada Nasmiješeno sunce, Večernjakova zvjezdica i već spomenute fotografije s društvenih mreža koje mi uvijek iznova šire zjenice. Ne kaže se uzalud da se prvo jede očima, pa tek onda ustima. Prvo razočaranje. Gledamo se u nevjerici. Radno vrijeme – do 17 sati. Ništa, drugi put.

Vrlo blizu je OX – Meat and Eat. Mjesto je cool, urbano i iako je manje više riječ o klasici, nije da se ne mogu zamisliti kako uživam u vrhunski spravljenom steaku po kojem su poznati. U mraku je i naš drugi izbor – nevjerojatno.

Pogled bacamo i prema susjednoj Canzoni i Stomorici.

U ovom dijelu grada nećemo imati sreće, točnije ostat ćemo praznih želudaca.

Krećemo put Pet bunara i nama inače omiljenog Prota. Vratit ćemo se na već isprobane specijalitete, ali pomirili smo se s tim. Nikada nisu podbacili. Dok u glavi maštam o raguu od hobotnice, smijemo se: “Zamisli sada da i oni ne rade”. Nismo morali zamišljati, jer smo “poljubili” vrata. Sablasno je mračno, ulice su prazne i sada već razmišljaš da nisi slučajno prespavao cijeli vikend i probudio se u ponedjeljak, a da toga nisi niti svjestan.

Loša postavka. Pa i ponedjeljkom rade ugostiteljski objekti. Zar ne??

Gradske ćemo kale pustiti da snivaju najdubljim snom, a mi ćemo automobilom u daljnju potragu.
S Kornatima se ne može fulati, zar ne? Mislim može, ako kreneš kroz ulaz pa ostaneš nosa zalijepljenog na vratima. Jer ni ovo kultno mjesto ne radi! Nevjerica je poprimila još veće razmjere.

Izlazimo s Polutoka, ali moj optimizam (i pobunjeni želudac) sjetili su se sasvim solidne opcije.

Butler Gourmet&Cocktails. Bili smo na otvorenju i njihov zeleni umirujući štih sada će nam taman dobro doći. Ili neće? Mrak je!

Nije da nismo imali još pokoji izbor. U startu smo eliminirali Bruschettu jer smo u njoj jeli već stotinu puta, a prekoputa u Harbor više nismo imali snage otići. Izgubili smo volju. Isfrustrirala nas je činjenica da smo u gradu u kojem se volimo hvaliti izvrsnom prometnom povezanošću kopnom morem i zrakom, s pozitivnim turističkim predznakom i petim po veličini u Hrvatskoj, primorani birati između tako malo opcija.

Nema veze, brzo će lito i furešti!