Nakon što je u Fuenlabradi, za svoj četverogodišnji doprinos, ispraćen kao “heroj grada Madrida”, Marko Popović (37) ozbiljno je razmišljao o završavanju igračke karijere u dresu matičnog Zadra, priznao je za Večernji.
– Ja sam se već spremao vratiti i odigrati drugi dio sezone za Zadar. Strah me bilo jedino mojih ozljeda.
No, taj strah potisnula je jedna posve drugačija ponuda iz Sankt Peterburga.
– Javili su se ljudi iz euroligaša Zenita s idejom da budem njihov sportski direktor. Vagao sam gotovo mjesec dana, čak sam i u nekoliko navrata odlučio da ne dolazim zbog obiteljskih razloga, da budem uz djecu i suprugu, zbog čega sam se i ostavio igranja. Na koncu smo našli neki kompromis, da mogu biti u Zadru jedan dio mjeseca.
Direktoru je teže nego igraču
Popović jest dio svoje igračke karijere proveo u Rusiji, ali ne u Zenitu, već u Unicsu (tri sezone) i Himkiju (dvije sezone). Otkud odjednom Zenit s takvom idejom?
– Joan Plaza bio mi je trener dok sam igrao u Žalgirisu i surađivali smo sjajno pa smo ostali i u kontaktu te je čak dolazio kod mene u Zadar. Pored toga, osim engleskog, ja govorim španjolski i ruski, a poznajem i VTB ligu pa sam im i zbog toga bio zanimljiv.
Sada je Popović najjača trenerova poluga i nema sumnje da će ga on braniti dokle god bude išlo.
– Plaza nije instant-trener, on je čovjek za dugogodišnje procese i vjerujem da bismo za dvije godine mogli imati momčad za Final Four Eurolige.
Prije toga trebat će nekako zadržati status euroligaša koji je ovaj klub dobio zahvaljujući pozivnici, u čemu je sudjelovala i činjenica da iza Zenita stoji moćni sponzor Gazprom.
– Ja tada još nisam bio ovdje, no u klubu su već bili sastavili momčad za osvajanje Eurokupa, što vodi u Euroligu, a onda je stigla pozivnica. Da bismo sljedeće sezone igrali Euroligu, morali bismo doći do finala VTB lige, a tješi me to što sve Plazine momčadi poslovično bolje igraju kako sezona odmiče.
Je li posao sportskog direktora bio posao o kojem je Marko razmišljao potkraj igračke karijere?
– Ne, na to nisam pomišljao. Štoviše, upisao sam višu trenersku u Španjolskoj i to me više privlačilo nego sada ovo, no kada sam ušao u ovaj posao, dajem cijelog sebe i trošim se jako puno. Biti sportski direktor kluba puno je teže nego biti igrač nekog kluba. Ti kao igrač odradiš trening ili dva dnevno, recimo dva sata ujutro i sat i pol popodne, a ja u klub dolazim u devet ujutro i nerijetko odlazim u devet navečer. Nakon toga odradim još i trening za sebe i na kraju dana budem premoren.
Svoju međunarodnu igračku karijeru započeo je i završio u Španjolskoj. Krenulo je s Valencijom, a završilo s Fuenlabradom.
– Te 2004., pred odlazak iz Valencije, moja posljednja utakmica trebala je biti ona protiv Fuenlabrade, no nisam ulazio u igru. Jedanaest godina poslije dospio sam baš u Fuenlabradu i to na poziv tadašnjeg trenera Žana Tabaka koji je nazvao baš u vrijeme kada smo supruga i ja iščekivali rođenje djeteta. U trenutku kada je on nazvao, ja sam bio na brodu i hvatao lignje.
U hvalevrijednoj karijeri igrao je još po sezonu u Ciboni i Efesu te četiri sezone u Žalgirisu koji je na njega ostavio snažan dojam:
– Litva je jedina država u kojoj je košarka sport broj jedan. Žalgiris je klub koji ima tradiciju, publiku, infrastrukturu, popraćenost medija, sređene financije. Košarka je njima ponos pa roditelji svoju djecu počinju voditi na utakmice već sa sedam godina.
– Rusija je pak nešto drugo, to je zemlja sa 155 milijuna ljudi i pet najjačih klubova moglo bi igrati Euroligu, a ne samo tri. Svi oni imaju velike proračune i ovdje se igra taktički šahovska i fizički čvršća košarka nego što je, recimo, u Španjolskoj.
Iz stolice sportskog direktora euroligaša, kako mu izgleda hrvatska klupska košarka.
– Mi smo svjetlosnim godinama daleko od Eurolige i ne znam kakvo bi se to čudo moralo dogoditi da je neka naša momčad zaigra. Onaj jedini klub koji je to mogao otišao je u Sloveniju, a meni je žao što se sponzor tog kluba nije prihvatio nekog od tri najveća hrvatska brenda. Najviše žalim što nije probao sa Zadrom jer bi imao dvoranu i vojsku navijača.
Poticajni bod za Prkačina
Pop nije siguran hoće li krajem lipnja moći doći do Splita podržati hrvatsku reprezentaciju u kvalifikacijama za Olimpijske igre.
– Kao sportski direktor morat ću biti na Final Fouru Eurolige i na Ljetnoj NBA ligi, a u to vrijeme ću jednim dijelom morati slagati momčad za sljedeću sezonu. Nadam se da će im se snovi ostvariti. Otići na Olimpijske igre bilo bi dobro i za sve hrvatske košarkaše, jer mi je posve jasno koliko se na tržištu pozitivnije gledaju košarkaši iz Litve, Španjolske i Francuske.
Marko je za Hrvatsku nastupio na šest Eurobasketa te na jednim Olimpijskim igrama (2008.) i na Svjetskom prvenstvu (2010.). Je li splitsko domaćinstvo kvalifikacija mač s dvije oštrice?
– Ljudi vole euforiju. Treba biti hrabar, ići zdravo i pozitivno u to, a s hrabrošću se u sportu puno postiže.
A prva trojica s Markove liste u izboru Večernjakova košarkaša godine bit će zapravo i oslonci njegovih i naših nada.
– Bojan Bogdanović je neprikosnoven. On je “killer” koji će dati ono što se od njega očekuje. Šarić može puno više od ovoga što pruža ove sezone, no u NBA ligi treba imati i sreće. Da se nekim čudom odluči vratiti u Europu, Dario bi bio jedan od pet najboljih igrača Eurolige. Simon radi sjajan posao u vodećoj momčadi Eurolige i vidi se da uživa u svojoj ulozi. Tomić već deset godina radi sjajan posao u Španjolskoj, a peto mjesto sam dao Prkačinu zbog poticaja. Ne koliko to zaslužuje, nego zbog onoga što bi trebao tek dati. Sjećam se, meni je u njegovim godinama puno značilo kada bi me netko od starijih igrača spomenuo.
Sankt Peterburg zovu Venecijom sjevera. Je li gušt živjeti u tako kulturološki atraktivnom i povijesno bogatom gradu?
– Još nisam imao vremena obići grad, posjetiti slavni muzej Ermitaž i slično. Osjećam odgovornost prema stanju momčadi i dok je tako, ne mogu se ponašati turistički. Više bih ja volio napraviti dobar posao i otići iz St. Peterburga da ne vidim ništa i onda se vratiti turistički.
Popovićev izbor:
1. Bojan Bogdanović (Utah Jazz) 10
2. Dario Šarić (Minnesota/Phoenix)7
3. Krunoslav Simon (Efes)5
4. Ante Tomić (Barcelona)3
5. Roko Prkačin (Cibona) 1