aleksandar gospić

Zadarski fotograf koji s Velebita hvata 300 kilometara udaljene talijanske Alpe: “Nisam mislio da je to moguće”

Ilustrativna fotografija
Tamni način

Do fotoaparata ga je, kaže Aleksandar Gospić, doveo Velebit. Bio je osnovnoškolac kad ga je otac vodio po Velebitu, od Paklenice pa dalje na sjever, piše Jutarnji list.

“Želio sam zabilježiti te prizore jer htio sam to nanovo proživljavati kod kuće. Prisvojio sam očev stari Canon tLb fotoaparat. Tata je bio pomorac, mjesecima ga ne bi bilo kući. Kad nije bilo tate, nije bilo ni izleta, ali fotografije su me vraćale na ta meni bitna mjesta. Tako bih dočekao da se otac vrati s broda, pa bismo ponovo išli na Velebit”, pripovijeda Gospić.

Na završetku srednje škole, za maturalni rad, napisao je 90 stranica o planini kojom je od djetinjstva fasciniran i sve to opremio svojim fotografijama. Od tada nije prestao fotografirati Velebit. U međuvremenu je s Velebita, ali i s Promine, Dinare, Svilaje, Biokova počeo snimati Apenine, Alpe, Palagružu…

“Ove naše planine uz obalu su idealne za fotografije u daljinu, hvatanje udaljenih krajeva objektivom. Jer, između tih planina stoji relativno širok Jadran. Širok, ali ne preširok, što je bitno jer krajevi s druge strane Jadrana ne smiju ostati iza zastora atmosfere ili ispod horizonta. Ne čudi me da sam najdalje poglede uspio ostvariti upravo ovdje. To su udaljenosti od 240 do skoro 300 km. Sa sjevernog dijela Velebita se vide Alpe, posebno Julijske i Kamniške u Sloveniji, otamo su one udaljene od 170 do 220 kilometara.”

Rekordni pogled

Sa sjevernog Velebita Gospić je uspio uhvatiti i 300 kilometara daleke Dolomite u talijanskim Alpama. “Moj rekord, najdalje što sam ugledao, su Apenini s Cincara, bosanske planine iznad Livna. To je udaljenost od čak 320 km! Prije desetak godina moje fotografije je vidio talijanski bloger koji skuplja baš takve fotografije, zanimaju ga daleki pogledi, pejzaži snimljeni izdaleka.”

Baš ta fotografija Apenina s Cincara je, kazao je, rekordna udaljenost koju je uspio pronaći.

Spominje da je nedavno ugledao Kamniške Alpe sa Svetog brda na južnom Velebitu.

“Bio sam stvarno jako iznenađen. Nisam mislio da je to moguće. Ne zbog udaljenosti, nego zbog svih brda između koja stoje kao prepreka. Ali, eto, ipak postoji prolaz kroz koji ih je moguće vidjeti.”

Oduvijek su ga zanimale karte. I zemljopis.

“Kao dijete navečer sam prije spavanja u krevetu umjesto čitanja knjige satima proučavao karte. Maštao sam o tim dalekim krajevima.” Prvu fotografiju snimljenu izdaleka napravio je slučajno, spontano, dirnut ljepotom prirode i začuđen dalekosežnošću pogleda.

“Bilo je to nakon Domovinskog rata, zimski dan, popeo sam se na Sveto brdo na Velebitu. Za uspona se okrenem i ugledam bijele vrhove Apenina s druge strane Jadrana. Meni je to bio heureka moment. Kao da mi se ona karta koju sam u djetinjstvu gledao otvorila pred očima. Naravno da sam to fotografirao.”  U planine ga, kaže, vuče perspektiva koju dobije gledajući svijet odozgo.

“Što dalje pogled puca, više se oduševim. Imam jaku vizualnu memoriju pa sam od tog silnog gledanja u karte stvorio neku trodimenzionalnu sliku prostora u glavi. Uvijek sam imao tu mogućnost da se u mislima dignem gore i promatram svijet odozgo, manipuliram pogledom u svim smjerovima i tako prepoznam sve što se vidi. Kad se pojavio Google Earth, to mi je bilo fascinantno, jer sam napokon očima mogao vidjeti ono što sam davno konstruirao u mislima.”

Ostavi komentar koristeći Facebook