“Idućih pedeset godina neće biti važno koji auto vozite, u kakvoj kući živite, koliko novaca imate u banci ili kakvu odjeću nosite. No svijet može biti bar malo bolji jer ste odigrali važnu ulogu u životu djeteta.”, jedan je od najljepših citata koji vezujemo uz Dan učitelja.
Osim formalnog podučavanja, učitelji su ti koji nam prenose životne vrijednosti, uz nas su u najosjetljivijem periodu formiranja ličnosti. Čak i kada su “strogi neprijatelji”, njihovu ulogu u našem životu itekako znamo cijeniti u kasnijim godinama.
Ponosni smo na činjenicu da se osam zadarskih učiteljica našlo na popisu 500 najboljih prosvjetara u Hrvatskoj. Mlada profesorica povijesti Tihana Magaš iz Gimnazije Vladimira Nazora jedna je od njih.
Zaposlena je od 2011. godine, vodi debatne radionice, EPAS program (Škola ambasador Europskog parlamenta), voditeljica je Erasmus + programa te brojnih volonterskih akcija.
Mnogo je problema u današnjem sustavu. Broj učenika opada, plaće profesora su niske, škole se bore s ograničenim budžetima dok pritisak raste, primjenjuju se novi kurikulumi i oblici metoda rada, inzistira se na informatizaciji nastavnih procesa…
Tihanu smo upitali koji su najveći izazovi posla u odgojno-obrazovnoj instituciji danas?
– Mogla bih o tome napisati knjigu. Isto tako mogla bih vam odgovoriti na ovo pitanje iz perspektive majke, nastavničke, ali i „učeničke“ jer imam osjećaj da sam zapravo kombinacija svega ovoga konstantno. Ono što je meni, ne bih rekla izazov kako se u novije vrijeme problemi ublaženo nazivaju, je prevelika administracija koja mi otežava i oduzima previše vremena u onome čime bih se isključivo htjela baviti, a to su moji učenici i nastava. No ono što je itekako došlo do izražaja u online nastavi, a problem nije od jučer je postići kako da učenici ne uče isključivo za ocjenu, već za znanje! Kako se riješiti pukog formalizma ispunjavanja zadaća koje su stavljene pred nas (za nas nastavnike to su „odrađivanje“ godišnjeg kurikuluma, vrednovanje učenika, rješavanje administracije i slično. Kod učenika je uspješno biti vrednovan, dobiti svoje ocjene i zadovoljiti formu dobivanjem svjedodžbe na kraju školske godine, s većim ili manjim uspjehom ovisno o vlastitim ambicijama, motivacijom, voljom i željom za određenim uspjehom. Tek kad uspijemo pobijediti formalizam, a baviti se sadržajem kroz praktičnost bit ćemo spremni za izazove 21. stoljeća, kazuje.
“Pop, profešur i likar …”. Ova tri zanimanja u prošlosti su obnašale najvažnije ličnosti u našem društvu.
Uslijed socio-ekonomskih promjena, promijenile su se vrijednosti, prioriteti, odnos prema znanju i percepcija o tome koliko nam je formalno obrazovanje bitno za uspjeh u životu. Nažalost, promijenila se i kultura međuljudskog ophođenja, pa sve češće možemo čuti kako je u školama neizdrživo raditi. Upitali smo Tihanu o njezinom iskustvu rada s mladima.
– Imam sreću da radim u školi koju upisuju visoko motivirana djeca (dobro neki više, neki manje), ali su generalno gledajući ambiciozni, no naravno da ih je potrebno motivirati. Uz to, od kada je uvedena i državna matura u društvu se stvorila podjela na važnije i manje važnije predmete što ne bi trebalo biti. Jer da se dođe do željene mature, a i kako bismo postali ljudi spremni za sve izazove koje nam život na poslovnom i privatnom putu nosi treba puno toga spoznati, primijeniti, promijeniti i nadograditi, barem što se šireg spektra znanja tiče. Jednako tako što često govorim i roditeljima svoje djece kada krenemo s nekom kritikom prema djeci – kao što ni nama odraslima nije svaki dan idealan na poslu, nismo jednako motivirani za rad, kao što nam svaki dan nije ručak za prste polizati, tako je i djeci dopušteno da ponekad povuku ručnu. Ne mislim sada da ih trebamo pustiti i dopustiti da se „uljuljkaju“, ali potreban im je odmor. Nastava je živ proces, u njemu se tijekom svog radnog vremena susrećeš sa svime. Kako radim i surađujem sa školama diljem Hrvatske vidite sve ono lijepo, ali i sve ono tužno i ružno i demotivirajuće u nastavnom procesu. Upoznate zlostavljanju djecu, djecu koja se bore s teškim i neizlječivim bolestima…, kaže Tihana koja smatra da osim primarne uloge profesora kao prenositelja znanja, djetetu treba biti i prijatelj.
– U svim tim situacijama najvažnije je da se događa čovjek i da u svoj silini posla, gradiva, administracija, ispitivanja ne izgubite vezu sa stvarnošću i realnošću i razgovarate s tom djecom. Ovdje moram reći kako sam tijekom svog radnog vremena, bez obzira na niz konstruktivnih rasprava i ponekih neslaganja svjedok koliko fantastične djece ovaj naš grad ima i koliko su kreativni, pametni i zadovoljstvo je gledati kako izrastaju u velike ljude. Pod tim mislim svjesne, kritične, altruistične ljude koji mijenjaju svijet! Ja ih od milja zovem veličanstveni… Jer oni to uistinu i jesu, objašnjava.
Kao i ostale kolege, za titulu najbolje profesorice Tihana je nagrađena s 10 tisuća kuna. Kazala nam je kako će ih iskoristiti za sretne trenutke s njoj dragim ljudima, onima koji su uvijek beskompromisno bili uz nju.