Kazaljke su se noćas u tri sata pomaknule za jedan sat unatrag. To se kod nas zove zimsko računanje vremena, a riječ je o dobu u kojem Sunce ranije izlazi, ali i ranije zalazi, zbog čega će dani imati više svjetla u jutarnjim i manje svjetla u popodnevnim satima.
Pomicanje sata zapravo je izbor svake države jer ne postoji nikakav zakon koji govori da se sat mora micati.
Trenutno većina europskih zemalja i skoro cijela Sjeverna Amerika pomiču sat dva puta godišnje, a ostatak svijeta odrekao se pomicanja sata ili to nikad nisu niti radili, pišu 24sata.
Zašto uopće pomičemo sat?
No zašto uopće pomičemo sat? Ljetno računanje vremena stvoreno je kako bi se moglo bolje iskoristiti duge ljetne dane, a prvi je na tu ideju 1784. došao Benjamin Franklin, američki političar i izumitelj.
Benjamina je u davnoj prošlosti frustriralo to što mu dan nije trajao toliko dugo koliko je on želio. Njegova ideja u tom trenutku nije zaživjela, tek su je početkom 20. stoljeća prihvatili Nijemci.
Ovaj je sustav predložio i Englez William Willett u članku “Gubitak dnevnog svjetla”, objavljenom 1907. godine, ali unatoč snažnom lobiranju britanska vlada nije ga prihvatila.
Zamisao o ljetnom računanju vremena prvi je put ostvarena u Njemačkoj u vrijeme Prvog svjetskog rata, od 30. travnja do 1. listopada 1916. godine.
Začetnikom podjele računanja vremena na ljetno i zimsko smatra se novozelandski entomolog George Vernon Hudson, koji se bavio sakupljanjem i proučavanjem kukaca, pa su njegova istraživanja ovisila i o duljini sunčeve svjetlosti tijekom dana.
Hudson je 1895. došao na ideju da bi se vrijeme moglo pomaknuti dva sata unaprijed kako bi se tijekom ljetnog vremena iskoristilo više danjeg svjetla u popodnevnim satima.
Ideja je ostvarena kako bi se duljim korištenjem dnevne svjetlosti uštedjela energija koja se trošila na proizvodnju u ratnoj industriji. Iste godine ta je ideja zaživjela i u Velikoj Britaniji, a potom i u gotovo svim europskim nacijama te u SAD-u.
Ljetno računanje vremena odnosi se uglavnom na umjereni zemljopisni pojas. U tropskom pojasu razdoblje dnevnog svjetla ne mijenja se kroz godinu toliko da bi opravdalo promjenu računanja vremena.
Datumi početka i završetka ljetnog računanja vremena razlikuju se ovisno o zemlji. Većinom se promjene vrše obično u ranim satima nedjelje.
Zanimljivosti o pomicanju kazaljki
Pomicanje sata prvi se put koristilo u vrijeme Austro-Ugarske, u razdoblju od dvije godine. Ponovno takvo računanje vremena na hrvatskom tlu trajalo je od 1941. do 1945., a trajno računanje vremena uvedeno je od 1983. godine te traje još i danas.
Do 2006. ljetno računanje vremena u SAD-u završavalo je zadnjeg vikenda u listopadu, prije Noći vještica. Tad je na Noć vještica mrak nastupio naglo ranije, pa su roditelji djeci noću zabranjivali odlazak u maškare. Što je manje djece išlo u maškare, dućani su djeci prodavali manje slatkiša, pa su 2007. prebacili mijenjanje sata na prvu nedjelju u studenom kako bi dućani prodali više slatkiša.
Smatra se da dodatni sat tijekom ljeta potiče ljude na veću izloženost suncu, što je korisno zbog vitamina D. Iako, s druge strane, znanstvenici tvrde kako treba biti oprezan jer promjene u obrascima sna mogu negativno utjecati na ljudski organizam, imunitet i sve ostalo.
Nekadašnji Sovjetski Savez uveo je 1981. godine ljetno računanje vremena, a 2011. predsjednik Dmitrij Medvjedev smanjio je broj vremenskih zona na devet i odlučio da će ljetno računanje vremena vrijediti cijelu godinu. Rekao je da pomicanje kazaljki dvaput godišnje ljudima remeti bioritam i uznemiruje krave.
Europski parlament odlučio je kako se do 2021. godine sve zemlje Europske unije moraju odlučiti na koje će vremensko računanje prijeći. Ako se odluče za ljetno, posljednje pomicanje trebalo bi biti posljednje nedjelje ožujka 2021., a zimsko posljednje nedjelje listopada 2021.
Pomicanje sata nikako ne utječe na kućne ljubimce, ni pozitivno ni negativno. Naime, životinje se ionako ne ravnaju po satu nego po svjetlosnom režimu i našim navikama, odnosno navikama svojih vlasnika. Njima pomicanje sata ne igra nikakvu ulogu i ljudi se ne bi trebali brinuti za njihovo zdravlje jer pomicanje njima ništa ne znači.