Ratni liječnik Boris Dželalija prisjetio se Škabrnje: “Mladić je na vrata pokucao uplakan. Majka mu je ranjena, visjela joj je noga…”
Hrvatska se s tugom i ponosom prisjeća najtežih dana u svojoj neovisnosti – žrtve Vukovara i Škabrnje. Posebno su teška sjećanja ovih dana u Škabrnji. Ondje je tijekom Domovinskog rata poginulo 80 osoba, 26 hrvatskih branitelja i 54 civila.
Dana 18. studenog srpski je agresor ubio 43 mještana, među kojima 15 branitelja.
– Svakog studenog sve u meni utihne, osim emocija koje ključaju. Sjetim se velike patnje mojega naroda, herojskih djela naših branitelja, sve one žrtve koje su podnijeli da bi mi danas mogli živjeti u neovisnoj i slobodnoj domovini, govori za HRT braniteljica Škabrnje Danka Dražina prisjećajući se mučnih događaja tih dana.
Škabrnja je sravnjena sa zemljom.
– Toga jutra probudile su me četničke granate, to je bilo prije 7 sati. Ispred vrata ambulante bio je jedan mladić koji je uplakan došao i rekao da mu je majka ranjena i da joj pomognemo, visjela joj je noga. Danka i ja nismo imali izlaza, išli smo pomoći ženi. Nismo mogli sanitetskim automobilom već između suhozidova. Donijeli smo odluku koja nam je spasila život. Ne bi stigli do Milke i ne bi imali ovaj razgovor danas. Prebačena je nakon dolaska pomoći u Zadar, ali nažalost sutradan je preminula unatoč svim mjerama koje su poduzete. Ne mogu se ne sjetiti i žrtve stare Ane te njenog supruga, koji je govorio “četnici, zlotvori, ubili su moju Anu”. Sve dalje bio je pakao, ističe ratni liječnik Boris Dželalija.
– Meni je stalno teško, ali ovih dana to je teret nad teretom. Svi te pitaju, a kada te ne pitaju, plovim u svojim mislima, Škabrnja uvijek živi u meni, zaključuje.