Posjetili smo dobroćudnog diva Željka Marelju ( 71 god., 205 cm.), košarkaša one zlatne generacije Šibenke koju je predvodio Dražen Petrović. Ćaću ili Makija kako Marelju popularno zovu pronašli smo na otoku Prviću, a Ćaća je bio presretan kad smo ga nazvali.
Željko bio si centar kao od stijene odvaljen, kršan?
– Ma ja sam bio ne centar, nego epicentar, ha ha..imam 205 centimetra bez kose, i to “čiste mire”, ( opet smijeh), rođen sam na Svetog Franu.
Brkovi su ti bili zaštitni znak, nosiš li ih još i kako zdravlje?
– Brkove još imam, ali su upali u varikinu j***ga, pa su izblijedili, ha ha.. Moraš znati da postoje tri vrste brkova, brkovi zvanja, znanja i sr**a, moramo se malo šaliti. Ma izgledao sam vam ja još kao mlad, kao neki did, pa ja sam sa osamnaest godina već oćelavio, kao neki varioc iz škvera.. ha ha, a brkove sam ti pustio još sa 21 godinom.. Zdravlje je sad u redu, ali bilo je klimavo, imao sam nekih problema sa desnim kukom, jedno ljeto sam primio sigurno sto voltaren injekcija, i na kraju sam se odlučio na operaciju. Također, i koljena i skočni zglobovi su otišli k vragu. Prebolio sam i koronu, ali sam se cijepio nedavno i trećom dozom.
Povijesno finale na krcatom Baldekinu ( službeno 3600 gledatelja) sa sarajevskom Bosnom 1983. godine, najprije ste proglašeni prvacima Jugoslavije, kasnije je poništen rezultat, trebali ste otići u Novi Sad na majstoricu, niste otišli komentar?
– Ma ukrali su nam tu titulu, nismo htjeli otići, a uostalom i zašto bi, bila je to povijesna krađa u jugoslavenskoj košarci, tad smo bili debelo pokradeni! Za sve nas Šibenčane mi smo i dan danas prvaci, ostale su nam medalje, nismo ih vratili. Porijeklom sam Livnjak, a ja za pravdu glavu gubim, za nepravdu ću u oči skočiti!
Čega se sjećaš iz susreta sa zadarskim košarkašima?
– Imam lijepe uspomene iz igranja u Industromontaži, tu sam igrao zajedno s Vladom Vanjakom, bili smo nerazdvojni, kao dva brata, pravi prijatelji. Imam odlične odnose i sa Tomislavom Matulovićem, Jerakom. Sa pokojnim Brunom Marcelićem sam se znao gušiti u smijehu, pa više sam volio s njim sjesti po ure i slušati njegove zaj******je nego bilo što na svijetu, također i sa Glođom Brajkovićem, Ćirom Perinčićom, sve su to bili šaljivđije, ljudine.
Tornado i Funcuti se ne trpe baš?
– To je rezultat sporta, košarka nije kazalište, nema tu neke zlobe. Sjećam se jednom dok sam bio kao gledatelj u Jazinama na utakmici Zadra sa Crvenom zvezdom točno na Badnjak, odjednom se ugasilo svjetlo u dvorani, kad se ponovno upalilo, navijači Zadra su na parket doveli magarca odjevenog u crveno bijeli dres, to je bio živi cirkus, krepavao sam od smijeha…za popišat se.
Potresla te Draženova smrt?
– Jako, snažno, teško mi je i dan danas, ubilo me to. Tad sam radio u šibenskoj Vinariji kao trgovački putnik, kad mi je žena rekla da je poginuo, baš sam se brijao, ruka mi je pobjegla i od šoka sam se posjekao, krv je potekla, suze su krenule . Od tada imam takvo lupanje srca, da je to čudo, i dan danas uzimam za aritmiju lijekove. Za Dražena sam bio “ćaća”, poštivao me, obožavao.. nisam imao snage doći na njegovu sahranu u Zagreb, da sam došao mislim da bih umro.
Sad si na Prviću, pomalo i lagano živiš?
– Tako je, penzionerski, uživam ovdje, lagano šetam, nema auta, nema stresa..
Za kraj što bi poručio?
– Ma puno mi pozdravite Branka Skroču, i ako vidite moje nekadašnje košarkaške protivnike na terenu, moju generaciju, puno ih pozdravite, Ćaća ih nikad neće zaboraviti.