Razgovarali smo sa Ratkom Radovanovićem (66, 210 cm.), popularnim Rašom, nekadašnjim centrom sarajevske Bosne, s kojom je postao prvak Europe 1979 godine, u finalu u Grenobleu pobijedivši talijanski Emerson. Trenutno obavlja dužnost sportskog direktora KK Užice u 1. srpskoj ligi. Godine 1980. Radovanović je proglašen za najboljeg sportaša Bosne i Hercegovine.
Rašo kako gledaš na stanje nacionalnih liga u bivšoj državi?
– Dobro je samo stranim igračima, a domaći mladi igrači nemaju neku perspektivu, forsiraju se rezultati i tu mladi igrači pate. Stranci, konkretno Amerikanci uzmu novce i nestanu, s njima je to uvijek nepoznata avantura. Ja bi u svim nacionalnim ligama zabranio igranje stranim igračima. Evo, KK Užice, gdje sam sportski direktor, ima najmlađu momčad lige, prosjek od 20 godina, nalazimo se u vrhu ljestvice među četiri najbolja sastava, i to bez ijednog stranca!
ABA liga, kakva je njena kvaliteta?
– Radi se o kvalitetnom natjecanju, ali tu vrijedi ona poslovica koliko novaca toliko i muzike, negdje sedam, osam momčadi u u toj ligi su sasvim solidne, ovi drugi klubovi su više, manje iste snage, i ne mogu se suprostaviti bogatijima.
KK Bosna Sarajevo vaš bivši klub, je potonuo, nekada slavni momčad nikako na zelenu granu?
– Bosna nema ljude koji bi kvalitetno vodili taj klub, u onim slavnim danima Bosne imali smo sjajnu generaciju na čelu s trenerom Bogdanom Tanjevićem, imali smo uspješno vodstvo kluba, uz nas je stao i Grad Sarajevo, dosta toga se mora posložiti. Bosna je tada, te 1979. napravila ogroman uspjeh, osvojili smo tadašnji Kup europskih prvaka, i to bez stranaca.
KK Zadar, pratiš li njegove rezultate?
– Svake godine uvijek isto, malo krenu naprijed, pa stanu, očigledno je da im nedostaje novaca.
Ulaganje u sport, smatraš li da je to bitan čimbenik za ostvarivanje vrhunskih rezultata?
– Jasno, od ogromne je važnosti koliko se ulaže u sam sport, po mom nekakvom mišljenju, Srbija je odskočila naprijed po ulaganju u sport od svih republika bivše države. Sportaši su najveći ambasadori u svakoj državi, svaka pametna država bi trebala ulagati u sport. Evo, na primjer kod nas u Srbiji, država nije stala smo uz Crvenu zvezdu ili Partizan, nego uz sve klubove, i to ne samo u košarci, već i u nogometu i pojedinačnim sportovima.
Sjećaš li se zadarske publike u vrućoj dvorani Jazine?
– To se ne zaboravlja, to je bila najbolja publika bivše lige, bučna, grlata, fanatična! Uvijek sam volio igrati u krcatim Jazinama, bez obzira na pritisak i vrući ambijent, nikada me nisu vrijeđali, uvijek su nas Zadrani, dok sam igrao za Bosnu korektno dočekali, sa pljeskom. Dodao bih još da su zadarski navijači oduvijek odlično poznavali košarku, njima nisi mogao prodati isprazne priče, bili su košarkaški znalci u svakom pogledu. Šteta što KK Zadar nema kvalitetniju ekipu, a s druge strane ima vrhunske uvjete za rad, i novu dvoranu Krešimir Ćosić. Ne može KK Zadar funkcionirati bez pravih, stručnih ljudi koji vode sami klub, kao što je nekad bio Branko Periša. Stvarno mi je žao što Zadar nije u vrhu regionalne ABA lige, on to svakako zaslužuje.
Liga bivše države je bila jedna od najboljih u Europi?
– Sigurno, po meni se nije nijedna republika bivše Jugoslavije ni trebala rastati od bivše države, zato je općenito sport na ovim područjima, kao i sama košarka, propao. Mislim da je najgore što se ratovalo za gluposti, toliko je ljudi izginulo i ostalo je previše rana i ožiljaka. To svi ljudi koji su doživjeli rat, teško podnose i zaboravljaju, ali mislim da svi u regiji, pošto smo susjedi, trebaju imati dobre međusobne odnose.
Rašo, ti si napustio Sarajevo tih ratnih godina i otišao u Beograd?
– Da, morao sam, uzeo sam auto i sa suprugom i dvoje male djece došao u Beograd. Naravno da sam morao napustiti Sarajevo, i to ne samo ja, pa tko je mogao ostati to vrijeme u Sarajevu. Jednostavno, djeca su mi bila mala i nisam ih htio izložiti opasnosti u ratom zahvaćenom Sarajevu. Sada kada posjetim Sarajevo, uvijek sam dobro dočekan i nikada nisam imao neugodnosti.
Čuješ li se s nekim iz Zadra?
– Ponekad s Pinom Giergiom i Brankom Skročom i Stojkom Vrankovićem. Znao sam se vidjeti i s Ćirom Perinčićem, i Pop (Popović) me nazvao i s njim sam se čuo.