Tri sela u Općini Gračac imaju po samo jednog stanovnika, Pajo: “Još uvijek mogu dovesti 20 metara drva u tačkama”

U Općini Gračac, teritorijalno najvećoj u Hrvatskoj, a najslabije naseljenoj, neka su naselja od zadnjeg popisa potpuno izgubila stanovnike, a u većini ih ima da ih se može izbrojati na prste jedne ruke. Neka sela u kojima živi po jedan jedini stanovnik.

”Meni je jako drago što sam tu i što imam svoju biblioteku i da me nitko ne ometa. Zapravo je živim život čovjeka iz samostana, manastira koji ima svoju ćeliju. I kojega zanima samo područje etike i logike, mene područje fizike ne zanima”, rekao je Pajo Jakšić za RTL koji živi u Vučipolju.

Pajo je diplomirani politolog i magistar prava, zadnji stanovnik Glogova, na samom kraju ličkog Vučipolja.

”Ja još uvijek mogu dovesti 20 metara drva u tačkama. A pitanje je za koju godinu da padnem tu, da l’ me neko ima dignuti da se ne smrznem?”, izjavio je Jakšić.

Iako je cijeli život proveo u gradovima, od Zagreba do Daruvara, u jednom je periodu u rodnom selu imao i više od tisuću ovaca. Sada živi od skromne mirovine.

”Ovdje ne može živjeti nego čovjek koji je tu rođen. Ovdje prije zime treba nabaviti brašnu za cijelu zimu, šećer, sol, kavu, ulje i ne znam šta. To su ljudi uvijek računali na 100 dana”, kazao je Jakšić.

Uz Pajino selo, još dva sela imaju samo po jednog stanovnika – Dabašnica i Tiškovac Lički. Ni jedno od njih nema ni tablu s imenom sela.

Doći do trećeg sela s jednim stanovnikom nije nimalo jednostavno. Uz loš makadamski put, trebalo je proći i preko teritorija BiH. Policajci iz Donjeg Srba otključali su televizijskoj ekipi rampu do Tiškovca Ličkog u kojemu je jedina stalna stanovnica 76-godišnja Mara.

”Ja živim sama kako mi je muž umro. Ima četiri, peta godina, tako. Dobro je. U svojoj sam kući i lijepo mi je, navikla sam. I navikla sam i sama. Djeca mi dolaze po čitavo ljeto, unučad”, izjavila je Mara Grubor iz Tiškovca Ličkog.

Mara jednom mjesečno ide u nabavu.

”Odem u Gračac s Crvenim križom. Odem s njima, kupim, dignem penziju. Jer ne može mi nitko penziju dići, nego ja. I moram ići”, rekla je Mara.

U ovom selu između dviju planina i dviju država nema signala za mobitel ili Internet, pa s bratovom obitelji, koja je u susjednom selu, komunicira kao i svi na ovom području – voki-tokijem. Zlata joj vrijede, kaže, i susjedi iz okolnih, pa i bosanskih sela.

”Ne bojim se. Navikla sam u svoj kući. Ja imam kud otići, imam svoju djecu, imam gdje biti. I ja odem. Al’, najviše volim svojoj kući”, kazala je Mara.

Iako se čini da žive na kraju svijeta, daleko od svega i od svih, ovi lički „posljednji Mohikanci“ ostat će u svojim selima. Kada odu i oni, ugasit će se ognjišta, a Lika ostati jednako lijepa, ali pusta.