Točno 22 godine nakon njihovog posljednjeg albuma Vrućina gradskog asfalta izašao je novi album dvojca Tram 11. Album se zove Jedan i jedan i izazvao je velike rasprave zbog stihova.
“Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje u koliko si udruga što milijardu kuna broje? Puši kurac malo Titu, malo Castru, ‘ko Danka partizanka provaljuješ na terasu. Ne voliš kuhara, ali dobro grabiš iz lonca, svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca. Balaševići, nema vam države ni na igrici, pušite kurac za ćirilicu na Ilici. Bipolarni bipsići, jebo li vas ćaća, k’o Plenki i Njonjo, svi ste topla braća, olfo tolerantni, orjunaški unučići, toliko puše kurac da ih zovemo Pušići”, stoji u pjesmi PŠK.
Još neki od stihova koji su se mogli pronaći na albumu glase ovako:
“Žene s karijerom ljube kućne ljubimce. Urbana spika, psi se vodaju na uzici. Nema djece, nikog nema na ulici.”
“Kukavice šute, četnici su u gradu, ista govna, samo su obrijali bradu.”
“U modi je bit’ peder mudar i prepreden nevladin organizirani jednoumni kreten.”
Nakon lavine reakcija zbog ovih stihova, izdavačka kuća Menart je povukla njihov album s tržišta.
Filozof i teolog Marko Vučetić govori za Index kako je sloboda govora narušena objavljivanjem ovog albuma, a ne njegovim povlačenjem iz prodaje.
“Ono što se ovdje tržištu nudilo nije nastalo da bude u funkciji promoviranja ljudskih prava i sloboda, nego je prvenstveno nastalo s namjerom podgrijavanja žrtvenog mehanizma očuvanja primitivne zajednice koja se s primitivnom snagom obrušava na neprijatelje”.
“Ti neprijatelji su homoseksualci, ćirilica, Srbi, novinari, istina o Jasenovcu, ali i sama sloboda. Govor koji uskraćuje slobodu homoseksualcima, ćirilici, Srbima, novinarima i da dalje ne nabrajam, nije govor koji se može dovesti u relaciju s pravom na slobodu govora. Ovdje je riječ, da se poslužim religijskom terminologijom, o proklinjanju slobode, govora i različitosti”, govori on.
Dodaje da se ovdje radi o uglazbljenoj mržnji kako bi se publika odgojila u ritmu sulude pedagogije istinske netrpeljivosti prema drugima.
“Odgaja se primitivna, plemenska zajednica koja počiva na mržnji. Nečiji identitet se ne izgrađuje iz onoga što on jest u sebi, nego prvenstveno iz mržnje prema neprijatelju. Taj neprijatelj nema pravo na ulicu, državu, seksualnost ili na istinu o njegovoj smrti, on postoji isključivo kako bi se na njega mogli obrušavati ovi mizerni aristokrati govora mržnje”, poručuje.
“Brisanje teksta bezazlenije je od brisanja nečije egzistencije”
Dotaknuo se pitanja cenzure.
“Cenzura je sakaćenje nečije misle i stoga je neprihvatljiva u jednakoj mjeri u kojoj je neprihvatljiva misao koja želi druge sakatiti. Prvo je cenzura teksta, a drugo je cenzura realne egzistencije. Brisanje teksta bezazlenije je od brisanja nečije egzistencije. Prvo je skrivanje istine koju netko želi reći javnosti, a drugo je pretvaranje drugoga u metu”, kazuje.
“Primjerice, kada netko novinarku koja istražuje način na koji je neki pjevač došao u posjed terase, naziva partizankom i provalnicom, on sakati ljudskost toj novinarki kako bi je pretvorio u metu koja mizernim aristokratima govora mržnje služi za stjecanje potrebne prakse mržnje”, riječi su Vučetića.
“Žrtvu se provlači kroz žrtveni mehanizam kako bi se mogli regrutirati novi članovi primitivne zajednice. Primitivnoj zajednici jednostavno treba krv, rat, neprijatelj i mržnja. Zlo je u osnovi glupo, ono je ništenje onoga što postoji. Cenzura istine je zlo, baš kao što je zlo i govor koji je uzurpirao pravo na slobodu govora kako bi nesmetano širio mržnju”, Vučetićeve su riječi.
Ističe kako granica između istine i neistine, dobra i zla, slobode i neslobode, prihvaćanja drugoga i mržnje zasigurno nije poništena zavaravanjem da je neistina dio istine, odnosno, u konkretnom slučaju, da je govor mržnje dio slobode govora.
“Granica je ono što dijeli govor mržnje od slobode govora. Gdje počinje nasilje, a ono počinje pozivom na nasilje, prestaje sloboda. Ovakve pjesme nas upućuju na to da živimo u stvarnosti u kojoj mnogi mrze, ali da, isto tako, živimo u stvarnosti u kojoj mnogi znaju što je govor mržnje, a što je sloboda govora.”
“Mi, dakle, ipak živimo u civilizaciji koja razaznaje granicu između slobode koja izgrađuje društvo i neslobode koja društvo uništava. Koliko će naša civilizacija biti civilizacija slobode, a koliko njezino pervertiranje, ovisi o nama i našim granicama”, rekao je.
Navodi da je zanimljivo kako su naši postmoderni desničari prihvatili terminologiju zagovornika ljudskih prava.
“Puna su im usta borbe protiv diskriminacije i dehumanizacije, kao i zalaganja za slobode itd. Naše vrijeme je pandemijsko vrijeme, to je vrijeme straha i neosmišljenog besmisla. Baš kao što je neosmišljeni besmisao to da su ikone antivakserskog pokreta tri puta cijepljene, tako je i neosmišljeni besmisao da su naši postmoderni desničari borci protiv diskriminacije.”
“Naravno da oni to nisu, oni su samo monstrumi koji se pozivaju na borbu protiv diskriminacije kako bi porušili granicu između slobode i neslobode. Monstrumi ne ustaju protiv diskriminacije, jer da ustaju protiv diskriminacije, ustali bi protiv sebe samih, samodokinuli bi se.”
“Oni ustaju protiv toga što netko ometa njihov posao socijaliziranja društva s mržnjom prema neprijateljima. Monstrumi to rade, a ljudi u strahu to ne vide”, poručio je Vučetić.