Iako bi se na prvi pogled moglo zaključiti da će zbog velike neizvjesnosti izazvane pandemijom, koja je ušla već u drugu godinu, zaposlenici u takvim nesigurnim vremenima čuvati svoj posao, iznenađujući podaci objavljeni početkom ove godine pokazali su nešto posve drukčije. U SAD-u je tako rekordnih 4,5 milijuna zaposlenika dalo otkaz u studenom, čime je stopa otkaza povećana na tri posto. Zbog čega se događa ovaj globalni fenomen i kako će se reflektirati kod nas, porazgovarali smo o tome s dr. sc. Zvonimirom Galićem s Katedre za psihologiju rada Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Svjedoci smo svjetskog fenomena – pojave masovnih otkaza koja je dobila naziv great resignation, a pomalo paradoksalno napuštanje posla u trenutku u kojem bi se očekivalo da će se zaposlenici grčevito držati radnog mjesta i biti sretni što ga imaju u ova krizna vremena nešto je što doista nitko nije očekivao. Je li razlog zasićenost poslom ili sve češći burnout, odnosno izgaranje na poslu, bit će to predmetom mnogih analiza, no činjenica je da je ta pojava nastala jer je jaz između naših ideala o poslu i realnosti na radnom mjestu danas veći nego što je bio u prošlosti.
Sve to dokazuje da novac nije najvažniji aspekt u ovoj priči, pa čak i oni zaposlenici koji stvarno trebaju svaki novčić često kažu da im to nije najvažnija stvar jer mnogi rade svoj posao iz ljubavi, uvjerenja ili kako bi pomogli zajednici. Prije stotinjak godina radnici su radili duže od prosječnih britanskih ili američkih radnika danas, i to u daleko težim i opasnijim uvjetima za minimalne plaće. Bili su umorni, nezadovoljni i iscrpljeni, no nisu doživljavali burnout – jer nisu vjerovali da je njihov rad put do samoaktualizacije. Ideal koji nas motivira da radimo do točke izgaranja obećanje je da ćemo, ako naporno radimo, živjeti dobar život: ne samo u materijalnoj udobnosti, već dostojanstven život, ispunjen zadovoljstvom i osjećajem ostvarenosti. I u tome treba tražiti razloge za to što su se mnogi zaposlenici odvažili na donedavno nezamislivo pa napuštaju sigurnost posla u ovim turbulentnim vremenima.
Pojava masovnih otkaza, poznata i kao big quit, pojavila se prvo u SAD-u, da bi se relativno brzo proširila svijetom, a zbog čega se to događa i možemo li sličan scenarij očekivati kod nas, upitali smo dr. sc. Zvonimira Galića.
‘Mislim da možemo govoriti o indirektnim učincima pandemije u smislu da su, potaknuti izvanrednim okolnostima, ljudi bili sklonu vrednovanju svoje pozicije na tržištu rada i generalno svog života. Osim toga, pandemija je za relativno velik broj ljudi značajno promijenila okolnosti rada. Sve više ljudi radilo je od kuće, udaljeno od svojih kolega i uobičajene rutine. U tim okolnostima dio ljudi izbačen je iz uobičajene rutine pa se promijenio njihov odnos prema poslu i poslodavcu. Najkraće rečeno, rekao bih da su popucale veze koje su vezale ljude uz njihove poslove’, objašnjava profesor Galić. Dodaje i kako je osobama koje se odlučuju na otkaz zajednička jedna stvar – nezadovoljstvo poslom.
Pandemija je na neobičan način djelovala na tržište rada
‘Temeljna psihološka zakonitost je da nitko ne odlazi odande gdje mu je dobro. Za različite skupine ljudi vrlo vjerojatno je uzročnik toga kombinacija svih tih okolnosti. Pri tome ne bih nikako rekao da je problem samo u plaćama, nego u različitim aspektima odnosa prema poslu. Vidio sam jedno istraživanje koje je objavio McKinsey, jedna od najvećih svjetskih konzultantskih kuća, u kojem su pitali američke radnike i poslodavce o ovoj temi. Od ispitanih, značajan broj radnika (40 posto) kaže da postoji mogućnost da će dati otkaz u sljedećih od tri do šest mjeseci. Kad su pitali poslodavce, većina njih smatrala je da im ljudi odlaze zbog nezadovoljstva plaćom. S druge strane radnici su kao ključne razloge isticali to što ne osjećaju da ih njihov menadžer cijeni, odnosno (više) nemaju osjećaj pripadanja svojoj organizaciji’, kaže prof. Galić. Iako živimo u vrlo nesigurnim vremenima, zaposlenici daju otkaze, što nije bio slučaj u prijašnjim krizama, dodaje.
‘Svi mi koji se bavimo bihevioralnim znanostima rekli bismo da se ljudi ponašaju predvidivo i, u većini slučajeva, razumno. Ako se dobro sjećam, ovakav trend davanja otkaza nije bio prisutan u prethodnoj, Velikoj recesiji, što je i logično jer su mjere štednje (kojima su se države suočavale s tom krizom) posve drugačije djelovale na tržište rada. U situaciji u kojoj nije bilo puno slobodnih radnih mjesta ljudi su pazili na njih. Pandemija je na neobičan način djelovala na tržište rada. Osim u direktno pogođenim sektorima (putovanja, turizam), ekonomija je u značajnoj mjeri ostala očuvana, a dobrim dijelom to se može zahvaliti i snažnim intervencijama država. Dakle, da skroz pojednostavim, ljudi daju otkaze jer to mogu i jer ih čekaju bolje prilike’, smatra. Otkaze je bez sumnje potaknula i pandemija, u kojoj su mnogi ‘progledali’ i sagledali svoj život iz posve drukčijeg kuta.
‘Da bismo razumjeli što se to dogodilo, trebali bismo razumjeti psihologiju u osnovi čovjekova odnosa prema radu. Svi mi koji se bavimo psihologijom rada dobro znamo da ljudi ne rade samo zbog plaće, nego da na poslu zadovoljavaju druge važne potrebe. Među njima se kao najvažnije ističu potrebe za pripadanjem (drugim ljudima, organizaciji/kolektivu) i potrebe za rastom i razvojem. Sumnjam da je u uvjetima pandemije i rada od kuće zadovoljavanje druge dvije (pripadanje i rast/razvoj) postalo ugroženo. Strukturne promjene u uvjetima rada (tj. rad od kuće) dovele su u pitanje zadovoljavanje socijalnih potreba – ne idemo stalno u urede i ne viđamo ljude pa smanjeno osjećamo pripadnost kolektivu/grupi ljudi, ‘odrađujemo’ posao. Osim toga, često za svoj posao ne dobijemo jasnu povratnu informaciju niti priznanje okoline. U ranijim, normalnim okolnostima sve se to spontano odvijalo na hodnicima, u čajnoj kuhinji, na sastancima, pri susretima sa šefom i kolegama na hodniku. U tom smislu složio bih se s tezom da su možda u pandemiji ljudi počeli razmišljati o tome i – progledali’, objašnjava prof. Galić. Kako kaže, ovakav rasplet možemo očekivati i kod nas.
‘Surađujem s puno naših organizacija i ljudi koji su zaduženi za upravljanje ljudskim potencijalima kažu da i kod nas počinju uočavati sličan trend. Meni se čini logičnim da kod nas trend postpandemijskog otkazivanja ugovora dođe s određenom odgodom i u vjerojatno nešto manjem opsegu. Odgođen dolazak ovog fenomena posljedica je toga da treba određeno vrijeme da dinamična tržišta rada, na kojima se big quit događa već neko vrijeme, posegnu za našim ljudskim resursima, a i svi društveni trendovi kod nas malo kasne (v. #me too)’, kaže prof. Galić. Manji razmjeri ovog svjetskog fenomena, predviđa Galić, proizlazit će iz toga da je naše tržište općenito malo i tromo.
‘Ako se zasite svojih radnih mjesta i trenutačnih organizacija, ljudi u velikom broju sektora u Hrvatskoj nemaju kamo otići (osim izvan Hrvatske). Procjenjujem da bi njime mogli biti najviše pogođeni najvitalniji sektori (npr. IT industrija), u kojima će poslodavci morati najviše ulagati u zadovoljstvo svojih radnika. Naše tržište rada karakteriziraju poslovi loše kvalitete i to je jedan od temeljnih razloga za to što su naši ljudi odlučili otići jednom kada su se otvorila tržišta rada Europske unije (a i zašto se neće vratiti ako im ponudimo bespovratnih 200.000 kuna). Loša kvaliteta odnosi se na poslove na kojima radnici nemaju priliku ostvariti ekonomsku sigurnost, imati kvalitetne odnose sa suradnicima i nadređenima, odnosno osjećaj da rade i razvijaju se na radnim mjestima, da rade smislene stvari i da ih se pita za mišljenje’, rekao je. Hrvatski big quit, dodaje, počeo je zapravo puno ranije i nakon pandemije će vrlo vjerojatno slijediti njegov nastavak.
‘Dodatni problem našim poslodavcima mogla bi biti ova fleksibilizacija mjesta rada jer će dio zaposlenika moći raditi za strane poslodavce i iz Hrvatske. Sve ovo dobra je vijest za radnike jer bi sve okolnosti mogle djelovati tako da će poslodavci biti primorani poboljšati im uvjete’, kaže prof. Galić. Oni koji si budu mogli priuštiti neko vrijeme biti bez posla, dodaje, moći će se i odlučiti na takav korak.
‘Prema onome što znam o ljudskoj psihologiji, tu su dva čimbenika u igri. Prvi je zasigurno životna situacija, odnosno okolnosti koje nam omogućavaju da se odlučimo na takav korak, kao što su manje obiteljske obaveze ili dobro financijsko zaleđe. Prilično sam siguran da će se pokazati da su big quitu skloniji mlađi i imućniji, odnosno oni koji si mogu priuštiti vrijeme bez posla. Drugi su karakteristike ličnosti. Ovakvim otkazima skloniji su ljudi koji su i inače impulzivniji, oni koji se manje vežu uz socijalne okoline u kojima rade te oni koji vole isprobavati nove stvari i iskustva’, rekao je prof. Galić. Kronično nezadovoljstvo poslom, objašnjava, zbilja može ostaviti dugoročne posljedice na mentalno zdravlje.
‘Dugotrajno nezadovoljstvo poslom je stresno, a kontinuirani stres dovodi do izgaranja, pa onda i do ozbiljnijih psihičkih tegoba. Ako i ne dođe do narušavanja zdravlja, nezadovoljstvo poslom čini nas – nesretnima. U psihologiji znamo da (ne)zadovoljstvo poslom u velikoj mjeri određuje (ne)zadovoljstvo životom, a poslovni problemi prelijevaju se u obiteljski/privatni život. U tom smislu činjenica da će ljudi nezadovoljni poslom i potaknuti pandemijom dati otkaz tijekom big quita i nije loša vijest’, ističe za Tportal.