Puntamika krije najstariju crkvu na području Zadra. Novac iz Europe za obnovu otišao u Zagreb nakon potresa?
Suncem okupan rt našega grada, Puntamika koja posjetitelje privlači zbog idealnog spoja mora, prirode i ugostiteljstva, krije pravo malo spomeničko blago.
Za ovu povijesnu vrijednost zna tek domicilno stanovništvo i poneki zaljubljenik u priče iz prošlosti. Pa, iako je crkvica koja nosi ime zaštitnice našeg grada ujedno najstariji sačuvani sakralni spomenički objekt u Zadarskoj županiji, sakrivena je od očiju javnosti. Ne voljom Puntamičana, već lošom politikom upravljanja kulturnom baštinom.
Život joj udahnjuju tek povremeni posjeti lokalaca. Prije nekoliko godina činilo se kako se stvari kreću u pozitivnom smjeru. Došla je gospoda iz Europe, organizirani su obilasci, raspravljalo se o njezinoj obnovi. Dojmila je neovisne stručnjake i amenovali su financiranje njezine sanacije.
Obilazimo crkvicu, dočekuje nas gospođa Bruna Supičić iz Društva prijatelja Puntamike. Iz masivnog svežnja ključeva bira onaj kojim će otvoriti lokot na željeznim vratima.
Najstariju crkvu našeg kraja “čuva” tek najjednostavnija prijenosna brava, malo lanca i zahrđala vrata.
Gdje je novac iz europske blagajne? Zašto ovaj kameni spomenik prošlosti i dalje truli u mraku, vlazi, okružen obraslom travom i šljunkom?
– Tri puta godišnje se sastajemo, napravimo radnu akciju, malo očistimo. I vani i unutra. Sada je, međutim, problem jer je korona. Mi smo svi stariji svijet i jednostavno se bojimo. Tako da je sada dodatno zapušteno i srce me boli radi toga, kaže Bruna.
A novac?
– Jako sam se veselila tim sredstvima iz Europske unije. Kažu da je trebalo Zagrebu pomoći za obnovu! Naš projekt je prošao, novce smo trebali dobiti. Stručnjaci su prvi put došli 2017. godine, bilo je njih sigurno desetak iz cijele Europe i oduševili su se. Osobno sam im rekla kako bih željela kad ovo bude gotovo, a dođe dan da ja moram otići, neka me prvo ovdje polože i iznesu, ne iz kuće, već odavde. Njima je to bilo simpatično čuti. Sve sam očekivala, hoće, hoće, hoće. I onda prije dvije godine, prije epidemije, počelo se raditi na krovu. Do tada ga uopće nije bilo. Primjerice, kada su bili koncerti, dok je profesor Dešpalj sa školom gudača dolazio ovdje, imali bismo problem. Uredili bi sve, od tapeta, stolica, svijeća, ali onda vam dođe večer, padne kiša i sve propadne. Dva puta nam se to dogodilo, priča Bruna.
Obećano je mnogo, realizirano minimalno. Na njihovu je adresu stigao tek djelić obećanih sredstava kojim je napravljena krovna konstrukcija.
– Krov je radila jedna privatna firma. Nisam baš zadovoljna izvedbom. Pitala sam zašto se temelji nisu još malo podigli, možda sa staklom, pa tek onda ovaj krov. Ne znam, nisam stručnjak, ali ovako je mračno, kao bunker. Također, rečeno je da će doći velika električna ploča da možemo imati svjetlo kada nam zatreba, no to se nije dogodilo. Nije napravljena ni vanjska konzervacija objekta, da dalje ne propada. Vrata nisu promijenjena, prozor nije napravljen… Dobili smo jedino krov koji čuva ovaj ostatak mozaika na podu koji se prostirao duž cijele crkve. Kako predugo vremena nije bilo zaštite, on se samo ljuštio. Ostao je sačuvan tek metar kvadratni. Ovo je najstariji spomenik Zadarske županije, 860. godina. Žalosti me, kaže Bruna.
Zadar se ponosi svojom starošću i tradicijom. Ponosimo se nebeskim zaštitnicima i ispisanim pričama iz davnina na kojima gradimo svoj identitet. Toliko da smo svetkovinu sv. Stošije proglasili blagdanom. S druge strane, sudbinu objekta u kojem je po legendi bilo polegnuto njezino tijelo, prepuštamo zaboravu.
– Postoji jedna legenda, priča, ja sam je slušala još od svojih roditelja… Svetu Stošiju kada su donosili u Zadar, bilo je nevrijeme, nisu mogli doći do grada i onda su je privremeno tu položili. Zato crkvica nosi naziv zadarske zaštitnice. Ima i jedna zanimljiva priča oko Valtera Dešpalja, violončelista svjetskog glasa. Kada je nakon rata došao u Zadar, kontaktirao me i izrazio želju da napravi koncert ovdje. Ja sam se nasmijala i pogledala ga, ovo je bilo u rasulu. On mi je odgovorio “Želim to. Prvu curu koju sam imao, poljubio sam je kod ove crkve. Od tada smo imali šest, sedam prekrasnih susreta, dolazili su gudači, nudili smo im sobe besplatno ako nemaju prenoćište, napravili bismo zakusku. Imate jedan članak u kojem Dešpalj kaže “cijeli svijet sam obišao, ali nigdje nisam ovako nešto doživio”, ponosno će Bruna s nadom da će za života dočekati obnovu koju malena puntamiška crkvica svakako zaslužuje.
