Pomorci koju su zlatnim slovima ispisali stranice povijesti zadarske košarke; Što bi bilo da su se ukrcali na brod?

Nedavni susret košarkaša Zadra i Gorice u dvorani Krešimir Ćosić, na kojem je potpisana Povelja o suradnji i prijateljstvu dvaju klubova, predsjednik Goričana Duško Radović Ježo iskoristio je za višednevni posjet Zadru, gradu u kojem je proveo ‘najlipše dane svoje mladosti’.

Nakon utakmice Veterani KK Zadar su uzvratili organizacijom večere kao znak zahvale za sve što je učinio za obilježavanje velike obljetnice – 77. rođendana Zadra, a već sutradan ujutro Ježo je inicirao i realizirao susret ‘dice Kalelarge’ koja su pohađala Pomorsku školu i bili košarkaši Zadra u nekoliko generacija.

Radović je danas vlasnik dviju uspješnih kompanija s preko stotinu zaposlenika, Teh-cut i Jedinstvo PNO, daleko od pomorstva, ali u strojarstvu i sa svojim košarkaškim pomorcima u srcu.

Mladenačkih i školskih dogodovština i anegdota tog subotnjeg jutra ispred zgrade Pomorske škole prijetili su se Giuseppe Pino Giergia, Pino Grdović, Zdravko Jerak, Zlatko Begonja i Duško Radović.

Emocije, smijeh, povratak u djetinjasto, zajedništvo, sjeta, sreća… I srce zadarsko. Nakon fotografiranja za uspomenu na ovaj susret pala je i zajednička kava.

Odustajanje od košarke nije bila opcija

Morate se zapitati kada ih vidite na okupu kako bi izgledale stranice zadarske košarkaške povijesti da su Jazine zamijenili morskim prostranstvima i postali pomorci.

‘To nije bila opcija. Kada nešto želiš u životu, kada se žrtvuješ, budiš u šest ujutro da bi stigao obaviti i školske i sportske i kućne obveze, kada imaš postavljen cilj postati košarkaš, onda nema uzmaka’, govori novinaru Branku tabaku neslužbeni kapetan ovog odabranog društva, legenda zadarske i hrvatske košarke Pino Giergia.

Sjećanje na profesore: Razumijevanje bez popuštanja

‘Ali ničeg od toga ne bi bilo da nije bilo profesora. Imali su razumijevanja, a popusta nije bilo, sve smo morali nadoknađivati’, nadovezao se drugi Pino – Grdović, stručnjak za individualni rad, posebice s mladim igračima. Radio je s Dejanom Bodirogom, Tonijem Kukočem, Gregorom Fučkom, bio dio euroligaške Barcelone, a košarka ga je odvela i do Ukrajine gdje je bo zadužen za rad s mladima u BK Dnipro.

‘U to vrijeme smo se morali ustajati na pozdrav profesorima. A pozdravljali smo ih s poštovanjem. Bili su tu Ivo Hekman, Bjelan Zudenigo, Marinko Čmelić…’

Nikad ne može izbrisati iz sjećanja sliku kad je profesor Hekman u već poodmakloj dobi ulazio ili izlazio iz zbornice a đaci bi u trenu iz poštovanja napravili špalir prolaz kao put da on nesmetano prođe

A onda su počela prisjećanja na ostale učitelje i odgajatelje, ljude koji su im pomogli u odrastanju: ‘Škarpa, Šepić, Barančić, Novoselić…’

‘Tjelesni je predavao Krešimir Periša koji je nas je razumio i koji je gurao košarku u Pomorskoj školi. Ali gledanja kroz prste nije bilo’, prisjetio se Grdović. Radović je imao dokazni materijal za to. I svjedoka.

‘Sjećam se kad smo se iz Celja vratili s naslovom juniorskog državnog prvaka, a Periša me čeka na atletskoj stazi i kaže: Što je? Misliš da ćeš se izvući. Svi su trčali, a ti si bio u Celju. Sve atletske discipline sam morao trčati na tom satu, 100, 200, 400 i 800 metara da bi mi zaključio ocjenu iz tjelesnog.

‘Istina živa, i ja isto’, posvjedočio je Begonja.

‘Logično je da, kada igraš u prvoj ekipi, priča ide u drugom smjeru. Onom košarkaškom. Moja odluka je s 25 godina bila: prestajem, ne želim biti pripravnik s 30 pa da molim za posao, ženim se i idem u Zagreb. Ali da nije bilo košarke definitivno bi išao na brod. Nama je tada došao kadrovik Pavić s Tankerske i rekao: Momci birajte, na kojeg Japanca hoćete da vas ukrcam? Bili smo generacija koja je voljela i znala taj posao, bili smo kvalitetni.

Sport nas je definirao i doveo do razine u kojoj sada jesmo, svatko u svojoj struci

‘Bili su to najnoviji brodovi izgrađeni u Japanu, brodovi  ispred svoga vremena, kao Jordan Nikolov i Slaviša Vajner, rekao je izv. prof. dr. sc. Zlatko Begonja koji je po završetku školovanja u Pomorskoj školi znao da neće na more. Upisao je I. stupanj Pomorskog fakulteta u Rijeci, a nakon toga u Zadru završio Filozofski fakultet, smjer povijest i filozofija. Na kraju je na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Zadru upisao poslijediplomski znanstveni studij Povijest hrvatskog pomorstva.

‘Sport je jedan od ključnih elemenata razvoja osobe u pravom smislu te riječi. Bez sporta mnogi, pa tako ni mi, ne bismo uspjeli dotaknuti ovu razinu do koje smo došli, svatko u svojoj struci. Sport osobu dovodi u situaciju da poštuje vrijeme, odnos prema obvezama i spozna što to znači upustiti se u nešto što želiš dovršiti do kraja. To je sport i nevjerojatno je vrijedan u razvoju osobnosti’, naglasio je Begonja.

Jerak je bio jedini stranac – iz Debeljaka

Zdravko Jerak je imao svoj put. I danas se košarkaši veterani, koji su bili aktivni u zlatnim vremenima zadarske košarke, znaju našaliti kako je on tada bio jedini stranac u KK Zadar, jer je rođen u Debeljaku.

‘Nakon završene srednje pomorske škole dvije godine sam naviga kako bi ušparao novac za studij. Druga opcija je bila ostati na brodu. Odlučio sam se vratiti i s 20 godina sam upisao Visoku tehničku školu u Mariboru, a nakon četiri godina se vratio u Zadar. U Sloveniju sam tri godine igrao drugu i jednu godinu prvu ligu. Nakon povratka počeo sam igrati s Giergiom i društvom. Proveo sam devet sezona u Zadru, ali sam u međuvremenu i radio. To je bio moj put’.

‘A ja sam bio njegova autostrada’, dobacio je raspoloženi Giergia koji se, bilo je to očito, osjećao ugodno i uzvišeno u društvu košarkaških pomoraca.

Jerak je uzvratio:

‘Imao sam privilegiju igrati s Giergiom, Ćosićem, Marcelićem, Skročom, Perinčićem. I sve su to bili redom Zadrani. Osim mene stranca iz Debeljaka, našalio se Zdrave i nastavio:

‘Tu su još bili i Radović, Popović, Matulović i Petanović koji su bili nešto mlađi od nas.’

Radović se prisjetio kako su redovito imali predsat u 07,10 g, pa nakon škole trening na kojem su ostajali do kasnih večernjih sati dok ih oružar Mario ne bi potjerao iz dvorane, pa bi se počastili u obližnjoj slastičarnici sokom, krempitom ili baklavom…

‘Nikada nismo bili kući prije pomoći, a na taj predsat u 7:10 h sutradan ujutro nikada nisam zakasnio…’

Crta igrališta kao najbolja životna lekcija

A Ježo, kako ga zovu suigrači, je bio glavni šaptač tijekom ispitivanja.

‘Bio je najbolji đak svoje generacije. On i Jure Fabijanić koji nije mogao biti s nama. U bolnici je i s njim smo u mislima i u našim srcima’, rekao je Grdović.

Druženje je završeno snažnom porukom generacijama košarkaša, pomoraca i mladosti koja dolazi. Bilo je to sjećanje na jedan trening Zadra kojeg se prisjetio Radović s kapetanom duge košarkaške plovidbe Pinom u glavnoj ulozi.

‘Ovo često pričam. Bio sam na početku košarkaške karijere kad nam se obratio Giergia s riječima: Dečki, vidite li ovu crtu? To je bočna crta igrališta. Kada ste s ove strane te crte onda možete reći da vam je teško, da ne možete i da vas boli. Kada prijeđete na drugu stranu crte, tamo više nema ni neću, ni ne znam, ni ne mogu, ni boli me…’To u drugom kontekstu često koristim u razgovoru sa svojim radnicima na poslu’, rekao je Ježo.

Rastanak je bio srdačan i jednostavan, kao da će se sutra opet sresti na istom mjestu, a već u sljedećim satima svatko od njih se vratio za kormilo vlastitog životnog broda i nastavio plovidbu u kojoj će košarka i Pomorska škola uvijek biti putnici s povlaštenom kartom.