Možda vas čudi, no ne postoje dobra i loša djeca, postoje samo naš ego i velika očekivanja

Kad ste se posljednji put naljutili na dijete? Možete li se sjetiti zašto? Vjerojatno ste očekivali da dijete nešto napravi točno onako kako ste to vi zamislili, a dijete je učinilo drugačije.

Kada se naljutimo zbog nečega, uglavnom su u pitanju neispunjena očekivanja.

Da će ljudi u prometu paziti kako voze, da će vas propustiti, da ćemo nabrzaka nešto kupiti u dućanu, da ćemo provesti lijep vikend na moru… A onda vam se tip ubaci naglo ispred vas na cesti, drugi vas ne želi propustiti, u dućanu je ogroman red, a vikend na moru počeo je svađom ili djetetovim padom, zbog čega ste na kraju vrijeme proveli kod doktora. Ljuti ste. I posve vas razumijem. I sama sam nerijetko ljuta.

Ali jedno je biti ljut u sebi na nekog, a drugo je projicirati ljutnju na druge. Posebno na mala bića koja tek uče o svijetu i ne razumiju pola toga.

Ako je dijete nešto prolilo po netom opranoj majici, vikanje je neće očistiti. “DOBRO, JEL’ SE TI MORAŠ UVIJEK USVINJITI U PET MINUTA!!!???” reagirat će netko, na što će se dijete uplašiti, povući u sebe… i vjerojatno idući put paziti da ne prolije išta – u vašoj blizini. Zato što vas se plaši. Zato što ste vi izvor straha. I pazit će da vas opet ne razbjesni.

Možda želite da vas se dijete boji, no to je zapravo strašno. Strah, kao ni osjećanje sramote, nisu stvari koje će pozitivno utjecati na naš život. Vjerojatnije je da ćemo se pretvoriti u osobe koje će, kad odrastu, tražiti svoje “ja”, postati buntovno, početi tražiti ono svoje izgubljeno biće koje ste prekrili tijekom odgoja oblikujući dijete prema vlastitim očekivanjima – da bude dobro.

Nećete se na taj način povezati s djetetom, a ono što ga tako učite dijete će kao roditelj u budućnosti vjerojatno prenijeti svojoj djeci. Strah rađa poslušnike, ne dobru djecu.

Djeca nisu loša, nema loše djece. Postoje loši roditelji i njihove upitne metode odgoja. Kao što mi je jednom odgajateljica u našem vrtiću rekla: “Mi točno znamo što se događa kod svih vas doma”, i sama vjerujem da je ponašanje djeteta preslika našeg ponašanja.

Na predavanju Podrška, ne perfekcija dr. Shefali Tsabary, psihologinje koja se posljednjih 15-ak godina etablirala kao stručnjakinja za roditeljstvo s naglaskom na svjesno roditeljstvo, a koja je u Zagreb stigla na poziv Jelene Đoković, čuli smo upravo ovakve stvari.

Umjesto da odgovornost za ponašanje djece tražimo u samom djetetu i očekujemo od njega da razmišlja “odraslo”, počnimo za početak raditi na vlastitom egu. Počnimo manje očekivati od djece da se uklope u našu idealnu sliku djeteta.

To što neki roditelji upisuju sasvim malu djecu na engleski, na satove tenisa ili neke treće aktivnosti nikad nije rezultat djetetove želje, nego želje roditelja. Roditelj želi da njegovo dijete pohađa engleski već s dvije godine “kako bi imalo bolji naglasak” ili ide na satove tenisa “kako bi postalo uspješno” isključivo i samo zbog vlastite ambicije.

Nerealizirani roditelji realiziraju se preko svoje djece. Očekuju da ona ispune njihove planove. A kad se to ne dogodi, etiketiraju dijete kao loše, postanu ljutiti i krenu u vrtlog negativnih reakcija, koje ih udaljavaju od djeteta.

Svi mi, pa tako i ja sama, moramo poraditi na tome da pustimo djecu da odrastu u bića kakva žele biti. Ne kontrolirajmo ih. Postavimo granice, naučimo ih dobru i zlu, ali ne kontrolirajmo ih. Oni imaju vlastiti život i imaju pravo sami kontrolirati ga. Baš kao i vi svoj, piše Barbara Slade Jagodić za portal Zadovoljna.hr.


Vijesti Antene Zadar slušajte na 97,2 MHz, te online na 972.fm na svaki puni sat od 8 do 16 sati. Slušajte i Jutarnju kroniku radnim danom u 7 sati. Svakako nas pratite i na društvenim mrežama Facebook, Twitter, Instagram i YouTube. Preuzmite naše aplikacije za iOS i Android uređaje, kako bi vam bili još dostupniji u svakom trenutku.

Možda vas zanimaju i ove priče
Kažite što mislite o ovoj temi
Loading...