Ravnatelj Benje: “Prije nogometa Dominik je uspješno trenirao rukomet. Knjige bi koji put i zaboravio, ali rukavice su stalno bile u torbi”

Geografski mala zemlja od samo 3.9 milijuna stanovnika pobijedila je nogometnu velesilu Brazil. U njoj živi 214 milijuna ljudi i kao takva ima ogroman ‘bazen’ iz kojeg se mogu izroditi potencijalni talenti.

No, da nikada ne treba podcjenjivati hrvatsku borbenost, vatrenost i jedinstvo, dokazali smo cijelom svijetu.

Sama činjenica da iz male i mlade zemlje čak tri reprezentativca dolaze iz zadarskog kraja, gotovo da je fenomen. Livaković, kandidat za najboljeg golmana na Svjetskom prvenstvu u Katru, dite je Kalelarge.

Prve nogometne korake napravio je na Višnjiku, a one školske u Benje.

A prvi koraci, iskustva i prijatelji se ne zaboravljaju. Tako je Dominik, sportaš koji je na Transfermarktu pretekao i Christiana Ronalda, iz dalekog Katra poslao pozdrav bivšim profesorima i učenicima koji ga srčano bodre za svake utakmice na Mundijalu.

– Danas je poseban dan, sve je usmjereno na utakmicu. S obzirom da je Livaković bio naš učenik, da imamo njegov mural na školskom igralištu i dres s potpisom, onda sam se dosjetio, pošto sam sportaš i u reprezentaciji poznajem fizioterapeuta i još neke ljude, zamoliti da Dominik napravi jednu fotografiju i javi se učenicima škole. Da im da jednu podršku kao što i mi dajemo njemu, kaže nam Dražen Adžić, ravnatelj OŠ Šimuna Kožičića Benje.

Otkrio nam je jednu interesantnu informaciju. Livija smo umjesto s Modrićem, Perišićem, Brozovićem i ekipom vrlo lako mogli gledati sa Cindrićem, Duvnjakom, Čupićem…

– Ja mu nisam bio profesor tjelesnog, radio sam u drugoj smjeni, ali Dominik je trenirao rukomet kod mene za školu. Vjerujem da bi i u njemu bio jednako uspješan, jer motorički je bio odličan. Skočnost, brzina, fantastičan! U jednom trenutku, tamo u sedmom, osmom razredu paralelno je trenirao rukomet i nogomet i onda se morao odlučiti te je nogomet prevagnuo. Mada, strašno je volio rukomet u kojem je, ponavljam, bio odličan. On je zapravo mogao uspjeti u svim sportovima. Motorički je fantastičan, jedno takvo dijete se pojavi svakih četiri, pet godina u našoj školi u kojoj imamo tisuću učenika. Takve djece u principu ima malo. Volio je sport. Non stop je nosio rukavice u školskoj torbi, znao je zaboraviti koji put i knjige, ali rukavice su uvijek bile uz njega, priča nam kroz osmijeh Adžić.

S tri obrane u raspucavanju Livaković je ušao u povijest Svjetskih prvenstava.

Na najvećem nogometnom natjecanju to je pošlo za rukom samo dvojici golmana. Prvi je Portugalac Ricardo, a drugi Danijel Subašić kojem je to uspjelo protiv Danaca u osmini finala Svjetskog prvenstva u Rusiji.

– Ono što bilo simptomatično, škola je nastupala na prvenstvima Dalmacije, Dominik je bio u ulozi golmana i nikad se nije bojao lopte na udarcima penala. Već tada je bio baš specifičan. Profesor Pepić se prisjetio jedne anegdote. Nogometaš iz Splita krenuo bi u šut, onako svom snagom, računaš golman će se sakriti, ali ne, Dominik ko mačka skoči na nju. Znači, imao je tu crtu. Iako, osobno moram priznati da nisam primijetio da je toliko dobar u obranama penala do Svjetskog prvenstva, otkriva nam ravnatelj.

A učenje?

– Bio je solidan učenik. Ne nešto posebno lud za učenjem, ali uvijek je bio pristupačan, volio je društvo, bio je nasmijan… Baš ono, dobro, dobro dijete kako bi se reklo, zaključuje.