POLAČA Mons. Zgrablić na blagdan Krštenja Gospodinova blagoslovio kipove sv. Kuzme i Damjana

Blagdan Krštenja Gospodinova svečano je proslavljen u župi sv. Kuzme i Damjana u Polači u nedjelju, 8. siječnja. Za vrijeme svečanog misnog slavlje koje je predvodio u polačkoj župnoj crkvi, zadarski nadbiskup koadjutor Milan Zgrablić blagoslovio je nove kipove sv. Kuzme i Damjana.

Sredstva za nabavu tih kipova darovali su polački župljani dobročinitelji, Vlado Perajić i Goran Ražnjević. To je prvi put da ta župna crkva ima i kipove svojih zaštitnika i naslovnika, javlja Zadarska nadbiskupija.

„Postoje vrijednosti koje će nas trajno podsjećati na bitno. U župnoj crkvi se nalaze slika Milosrdnog Isusa, kipovi Sv. Josipa, Gospe a sada i kipovi sv. Kuzme i Damjana. Ti likovi podsjećaju nas na Isusa koji nas neizmjerno ljubi.

Oni su tu ljubav nosili u sebi i zato se mi njima radujemo. Kad gledamo kipove, mi gledamo u Onoga za koga su oni živjeli, za koga su dali svoj život i uzor su na putu našeg života“ rekao je mons. Zgrablić. Istaknuvši da je vjera veliko blago, najveće dobro i bogatstvo koje nadilazi naš život, nadbiskup je rekao da se u njoj krije tajna našeg spasenja i živi Bog.

Premda blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme, nadbiskup je rekao da taj blagdan „nije prekid, nego vrhunac božićnog vremena“, gledajući što je Isus sa svojim rođenjem učinio za nas.

„U Isusovom krštenju promatramo Boga koji se snažno zauzima za nas. Bog nešto čini za nas. Bog nije neka lijepa ideja koju slijedimo, kojoj se divimo, buđenje nekih lijepih osjećaja, nego najveća uzvišenost koja se tiče našeg života.

Isus inzistira da se krsti da se ispuni što je rečeno, najavljeno. Nama je jako važno da se Isus krsti. Jer kad se Isus krstio, Isus je uronio u našu narav. Isus je uronio u našu grešnost. Sve što ne valja, zlo koje postoji, Isus kao Božji Sin prihvatio je na sebe. Na križu je do kraja prihvatio ljudsko zlo i posljedice ljudskog grijeha. Isus je uronjen u našu sudbinu da bi nam nešto darovao, da bi s nama nešto učinio“ poručio je mons. Zgrablić.

Nadbiskup je pojasnio da je značenje hrvatske riječi krstiti novije u našoj povijesti. Kad su Ćiril i Metod došli iz Grčke u slavenske krajeve pokrštavati Hrvate koji su se ovdje nastanili, riječi iz Svetog pisma su preveli. U riječ krštenje, Hrvati su stavili korijen riječi Krist.

„Krst podsjeća na križ, ali podsjeća nas i na Krista. U originalu, riječ krstiti, na grčkom baptizo, znači uroniti, zaroniti, staviti nešto ispod vode.

Isus je došao Ivanu na Jordan da ga krsti, došao je uroniti u vodu, na oproštenje grijeha. Ivan je prepoznao da je to Sin Božji. Izdaleka je prstom pokazao Evo Jaganjaca Božjeg, evo onoga koji odnosi grijehe svijeta.

Prepoznao ga je kao Sina Božjega, da je drugačiji od nas, da je Bog u njemu prisutan. Zato Ivan kaže Isusu da ga neće krstiti, nego da Isus njega treba krstiti, jer je grešan čovjek. Te grešnosti nema na Isusu“ rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da se u našem krštenju, u našem uranjanju dogodilo suprotno od onoga što je Krist učinio kad je grijehe svijeta preuzeo na sebe.

„Kolika je to ljubav – da ima netko kome si toliko drag, da te netko toliko ljubi, da ti kaže, daj mi sve što ne valja u tvom životu, sve što ne želiš, ja ću to preuzeti. Ja to prihvaćam, ja to stavljam na svoja leđa. Ja sam jači od toga. Ja ću to ponijeti da to uništim, da te spasim“ utješio je mons. Zgrablić.

Kad se krstimo, spominje se naše ime. „Kaže se, Ja te krstim. Dakle, ja te uranjam. U što? Ja te uranjam u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Dakle, po sakramentu krštenja mi smo uronjeni u samog Boga. Bog je nas toliko uzeo k sebi da nas uroni u sebe.

U našem krštenju događa se što se dogodilo i na Isusovom krštenju; toliko veličanstveno, da će nam biti potrebna cijela vječnost da uđemo u veliko bogatstvo koje nam je Bog već darovao.

S krštenjem smo od Boga dobili nešto najuzvišenije, što je veće od našeg srca, od naše misli, od naše mogućnosti spoznaje“ naglasio je mons. Zgrablić.

Nakon čina krštenja, Evanđelje počinje s riječju I gle!

„Dakle, kad si kršten, pozvan si da gledaš. Ne da razmišljaš nešto, nego da gledaš. Pozvani smo gledati što je Bog učinio u našem životu. Da nam Bog ne bude dalek, da možemo pogledati u dubinu našeg bića i vidjeti što je Bog već učinio u našem životu.

Da budemo svjedoci toga. Ne samo da je Bog nekome drugome nešto učinio, da je Bog nekoga dotaknuo, nego da ti možeš za sebe reći, Gledaj, kako je Bog dobar prema meni. Gledam Boga koji mi čini tako veliko dobro u životu.

To je prva stvarnost o kojoj nam govori navješteno Evanđelje – da gledamo ono što je Bog po Kristu učinio u našem životu“ poručio je koadjutor Zgrablić.

Na misi su bili i članovi KUD-a Gradina Polača i KUD-a Kraljica Katarina – Kraljeva Sutjeska, jer su Polaču nastanili i ljudi koji su za vrijeme rata izbjegli iz BiH.

Poželjevši svima duhovni rast, Bobanović je podsjetio kako su zadarski nadbiskupi kroz stoljeća pohodili Polaču. Nadbiskup Mate Karaman je 1760. u Polači služio misu pod borovima starog groblja, jer svi Polačani nisu mogli stati u crkvu, pa je podignuta nova crkva, koja je sada stara župna crkva sv. Kuzme i Damjana.

Nova župna crkva bila je izgrađena 1989., a 1991. pobunjeni Srbi su je do temelja razorili. Sadašnju novoizgrađenu župnu crkvu Sv. Kuzme i Damjana u Polači 26. ožujka 2006. posvetio je zadarski nadbiskup Ivan Prenđa.