Na početku je bilo slatko, čak i zabavno. Izašla bi negdje van i bili su mi simpatični ljudi koji skakuću na izrazito glupavu pjesmu “Gangnam Style”, ali tada mi ništa u vezi toga nije bilo iritantno. Osim da mi je pjesma od početka bila idiotska, ali nije mi smetalo što postoji. Čak mi nije smetalo ni što je čujem na radiju ili kad izađem negdje van.
Međutim, možda je zaista došlo vrijeme da netko zaustavi tu glupariju. Sad već malo predugo traje zaluđenost tom kretenarijom. Prvi znak kad sam shvatila da ovo nije samo još jedna pjesma, već totalno ludilo koje bez kriterija zahvaća stare i mlado, muškarce i žene, obrazovane i neobrazovane i sve ostale dobila sam prije nekih mjesec i pol dana, dok smo još mogli u kratkim rukavima sjediti na terasama, uživati u toplom vremenu i piti. Sjedim tako jednu večer s prijateljicom na jednoj od tih terasa, nije bilo neke gužve, iznad naših glava bila je upaljena televizija, ali skroz stišana. Odjednom, dok smo razgovarale, grupa djece iz obližnjeg dvorišta se sjatila ispred terase, dosta blizu našeg stola i počeli su izvoditi čudne pokrete. Znala sam da sam ih negdje vidjela, a onda mi je pogled slučajno pao na televiziju na kojoj se vrtio VH1 i upravo se prikazivao spot “Gangnam Style”. Prekinula sam prijateljicu rečenicom: Daj me nemojte je****!! Klinci su naime oduševljeno pratili plesne korake frajera koji pjeva ovu korejsku poskočicu i skakutali oko terase kao ludi.
Ali, okej, priznajem. Zapravo nije čudno da djeca vole ovu pjesmu, jer uz nju se može:
a) skakati
b) kreveljiti
c) glupirati
Dakle, sve ono što djeca inače vole raditi, sa ili bez glazbe. I taman počnem misliti kako je sa svijetom ipak sve u redu. Ali, ne! Nedugo nakon toga na televiziji vidim prilog kako je Psy (tako se zove tip koji pjeva ovu pjesmu) bio kod glavnog tajnika UN-a i da je ovaj s njim učio kako se pleše onaj ultra debilni ples iz spota. To je bio idealan trenutak kada je trebalo podvući crtu i reći: “Okej, ajmo svi doma, fajrunt! Vidimo se kad neka nova debilana poput ove postane hit.” Na žalost, nitko nije podvukao crtu, pa se “Oppa Gangnam groznica” u međuvremenu proširila k’o kuga. Zadnji put je viđena, barem u mom slučaju, prilikom javljanja uživo jednog televizijskog novinara u Americi koji je izvještavao o uraganu Sandy. Čovjek se javlja se plaže i odjednom u kadar, reporteru iza leđa, ulete dva tipa i počnu plesati Gangnam.
Periodički se svakih par godina pojavi neki takav pjesmuljak koji zaludi cijeli svijet – od Macarene do Las Ketchupa i recentnog Gangnama. I nevjerojatno kako svi izgube glave zbog nečeg što je toliko antiglazbeno da se postavlja opravdano pitanje jesmo li zaslužili sve ovo što nam se događa kad nam nešto ovako blesavo ulazi pod kožu.
Budimo iskreni, ne sjećamo se što smo radili prošli tjedan, ali sigurno se svi sjećamo svakog pokreta Macarene. Struja, pisana riječ, tisak, umjetnost, novac, demokracija, politika, ekonomija, tehnologija… Sve su to civilizacijske tekovine koje svako malo zasjeni neko “Gangnam ludilo”. Što ne bi bio problem da ne traje predugo.