Neko vrijeme je bilo zabavno, mnogima i korisno, ali fotografiranje hrane u restoranu neke je chefove počelo jako nervirati, tako da je u mnogim zemljama postalo normalno da ćete naići na restorane u kojima vam neće dozvoliti da mobitelom slikate hranu koju ste naručili.
Zabranu fotografiranja hrane među prvima su uveli elitniji restorani, naročito manji koji dnevno poslužuju vrlo mali broj gostiju. Momofuku Ko je jedan među njima, popularan restoran azijske hrane u New Yorku u kojem se jako dugo čeka na rezervaciju, zatim Seiobo u Sidneyu, Shoto u Torontu, Per Se i Le Bernardin u New Yorku te niz drugih restorana koji poput ovih nose po nekoliko Michelinovih zvjezdica, ali tu su praksu brzo počeli kopirati i ostali.
Razlozi zbog kojih su kuhari nezadovoljni navikama modernih gastro-blogera, ali i svih ljubitelja hrane koji svoja iskustva po restoranima vole podijeliti na društvenim mrežama objavljujući fotografije hrane su što se, osim što to smatraju nepristojnim, škljocanjem mobitela i blicevima ometaju drugi gosti.
Naime, većina chefova koji više ne dozvoljavaju fotografiranje hrane u svom restoranu opravdavaju se kako su pojedini gosti izgubili mjeru i počeli pretjerivati. Neki od njih su za New York Times ispričali kako se gosti ponekad znaju popeti i na sjedalicu kako bi što bolje uslikali tanjur s hranom.
Ako zanemarimo ovakve ekstremne primjere, je li fotografiranje hrane u restoranu zaista nepoželjno ponašanje ili bi to trebao biti kompliment kuharima? Hrvatski gastro-blogeri nemaju takvih problema kao njihovi kolege u svijetu, a uglavnom se slažu da fotografiranje hrane u restoranu najviše smeta goste u luksuznijim restoranima, koji kod nas još uvijek nisu toliko rašireni.
Pitanje osobne (ne)kulture
‘Fotografiranje hrane u restoranu stvar je osobne kulture, jednako kao i to koliko glasno razgovarate za stolom, znate li držati pribor za jelo i čačkate li zube nakon svega. Naravno da foto-session s blicanjem i slaganjem scenografije usred obične restoranske večere neće biti simpatičan ni ostalim gostima ni osoblju.
Ukoliko vam trebaju profesionalne slike, postoji pametniji i pristojniji način da se do njih dođe. No, vjerujem da je takva pojava u nas rijetkost. Slikanje hrane mobitelom, s druge strane, zaista je postalo uobičajena stvar. Ljudi se žele pohvaliti kada jedu jastoga u restoranu svjetski poznatog chefa ili je na stolu posebno fotogenična hrana.
Na kraju krajeva, društvene mreže mnogima služe za isticanje vlastitog superiornog životnog stila odnosno za hvalisanje’, ističe Lada Radin, osnivačica i urednica Taste of Croatia.
Svatko tko ima profil na nekoj društvenoj mreži sigurno će potvrditi da gotovo i ne prođe dan, a da na stranicama ne vide fotografije hrane sa svih strana – od bureka iz pekare, preko ručka iz kantine na poslu, pa do skupe večere u nekom poznatom restoranu.
Fotografiranje hrane postao je omiljeni hobi mnogih korisnika društvenih mreža, pa otpor chefova prema toj navici možda i nije tako veliko iznenađenje.
‘Na neki način se slažem s potezima vlasnika restorana. Prije svega polazim od sebe – dođem u restoran uživati u dobroj hrani, društvu i cjelokupnoj atmosferi, a stol do mene škljoca i blica fotoaparatima. Osobno ne obilazim restorane da bih fotografirala hranu i prezentirala ju na blogu nego hranu koju fotografiram i čije recepte objavljujem pripremam sama.
Smeta li doista taj škljoc?
Kada sam i htjela zabilježiti nešto za svoju arhivu odnosno uspomenu s putovanja, a to je obično bilo u restoranima čija kuhinja nije bliska našem podneblju, uvijek bi nekako poskrivećki vadila fotoaparat i napravila fotografiju na brzaka jer se nisam osjećala ugodno, što od drugih ljudi u restoranu što od osoblja.
Fotografija hrane je nešto što stvarno volim i u čemu uživam i nemam ništa protiv tolike količine fotografija hrane koje nas bombardiraju sa svih strana sve dok su te fotografije kvalitetne, lijepe i primamljive, pa makar se radilo i o krafni’, kaže blogerica Jasenka Petek, osnivačica bloga Sweet Corner.
Podršku kuharima daju i fotografi koji se profesionalno bave fotografiranjem hrane. Oni pak imaju svoje objašnjenje zbog kojeg smatraju da je trend fotografiranja hrane otišao predaleko. Tvrde naime kako im je već dosta gledanja loših fotografija na kojima hrana izgleda kao nakakva splačina.
Osim toga, navode kako svaka osoba koja ima smartphone te Instagram ili neku sličnu aplikaciju misli da može napraviti dobru gastro fotografiju. Međutim, pitanje je kako će ovakve zabrane dugoročno utjecati na restorane, ali i blogere te one koji ih čitaju.
‘Ovo da jedan škljoc toliko ometa druge goste i atmosferu mi je teško za povjerovati. Ako netko izvodi photo session u restoranu, to je već stvar nepristojnog ponašanja i nema veze s twittanjem fotke. Ukoliko su takve ‘egzibicije’ česta pojava na nekim mjestima, sasvim je legitimno da se takva ponašanja zabrane.
Međutim, netko tko dijeli fotku jela online automatski radi besplatan marketing tom restoranu što je naročito korisno novim ugostiteljima. Vremena se mijenjaju i možda je upravo to fotkanje hrane postalo za neke ono što im uljepšava doživljaj odlaska u restoran.
Oni koji ne žele gledati to na društvenim mrežama i blogovima uvijek imaju opcije hide, unfollow, unlike, close tab i slično’, ističe Lana Mujičić, osnivačica bloga Le Cheflja.
Besplatna reklama
Upravo je internet najjači medij zbog kojih su mnogi hrvatski restorani postali popularni. Blogeri i korisnici društvenih mreža mnogima od njih rade najbolju reklamu sa svojim komentarima i fotografijama, koji su ponekad jedina reklama koju mogu dobiti.
‘Mislim da u nas vlasnici restorana mogu samo biti zahvalni svima koji šeraju fotografije iz njihovih restorana, jer ih je velik dio nesposoban napraviti dobru web stranicu, a kamoli imati profil na društvenim mrežama.
S druge strane, online se, uz fotografiju ekspresno može podijeliti i doživljaj, što za neke ‘ugostitelje’ može biti i prilično opasno. Radilo se o hvalospjevima ili hejtanju, ne mogu ih spriječiti, pa im preostaje samo dobro raditi svoj posao.
A na ‘fotografima’ je da svoje klikanje pokušaju obaviti što diskretnije. Mi koji to činimo postali smo brzopotezni kao revolveraši. Svi naši prijatelji već ionako znaju da nitko ne smije dirati jelo dok ne poslikam’, zaključuje Lada Radin.