Direktor jednog od “Falkensteinerovih” hotela na Boriku prije neku večer je, na pitanje o tome kakvi gosti stižu u taj hotel, najprije kratko kazao: “Meni nerazumljivi!” Naravno, ne radi se tome da on ne zna strane jezike, nego o tome da u hotel na odmor stižu ljudi koje gotovo ništa ne zanima.
Objasnio je kako se čitav dan njegova prosječnoga gosta svodi na izležavanje uz bazen, uz umjerenu potrošnju. U more gotovo nitko ne odlazi iako je udaljeno 50-ak metara, premda ih hotelski animatori pokušavaju razonoditi raznim zabavama i fešticama, odaziv je uglavnom slab pa sve prođe nekako beskrvno, ne idu izvan kruga hotela, možda samo rijetki, ne idu ni na izlete koji im se nude, pa su se direktor hotela i njegovi suradnici zabrinuli da im nešto u ponudi ne valja. Ali ne, gosti nemaju primjedbi i s ljetovanja odlaze uglavnom zadovoljni.
Zašto je to tako, zašto nam dolaze dosadni gosti, koji onda valjda očekuju da će im i ponuda biti dosadna i zato dovoljna?
Naravno da se može krenuti u kvazisociološku lamentaciju o “ubijenoj” europskoj srednjoj klasi koja je izgubila motivaciju i za dobru zabavu, a kamoli za neku adrenalinsku akciju. Naravno da ima neke istine i u tome.
Ali prije će biti da je u igri stara priča o Zadru kao “oazi mira” i obiteljskog turizma, za one goste kojima ne odgovara nikakva halabuka ni gužva, ali od kojih ne trebamo očekivati ni mizerno veću potrošnju od one koju su platili u osnovnoj cijeni.
Predstavljajući se godinama kao mirna (čitaj: dosadna) sredina, Zadar je izgradio imidž neatraktivne destinacije u kojoj je svjetska atrakcija tek nekoliko vrhunski dizajniranih škalina koje sviraju na Rivi, a za koje ne trebate platiti ni lipe da biste ih vidjeli i doživjeli. Grad pizza-cuta i okorjele dosade, kao glavne marketinške točke, u konačnici, naravno, i privlači samo takve goste.