Stariji od trideset spominjat će se polemika s kraja osamdesetih kad se ovdje razvijao masovni turizam, pa su svima smetali tvornički fumari na obali: u Kaštelima, Dugom Ratu, Šibeniku…
Kako je turizam danas sve i sva, i kako se Split ponovno slavi kao ljetni rekorder, od gradonačelnika Baldasara bilo je očekivati da kaže kako baš sve moramo odigrati na tu jednu kartu, međutim, upravo suprotno, zavapio je da nam nedostaje industrija.
Potpredsjednik Vlade Branko Grčić, Baldasarov stranački kolega i profesor na Ekonomskom fakultetu, proizvodnju bi razvijao u zaleđu, a obalu i otoke prepustio isključivo uslužnim djelatnostima. Poznate dalmatinske gospodarstvenike pitali smo tko je u pravu.
U tvornici „Kaštelanka“ proizvodi se kartonska ambalaža, a glavni im je poslovni partner „Cemex“. Vlasnik „Kaštelanke“ Ivica Močić misli da turizam i proizvodnja mogu ruku pod ruku i na obali.
– Ako se poštuju sve zakonske regule, ako se, rekao bih, ponaša ljudski, onda turizam i industrija mogu živjeti jedno uz drugo. Evo, ja se danas kupam u kampu u Gomilici, i mogu vam reći da je more jako čisto. Ne trebam više ići u „Medenu“ ili dalje, jer je i u Gomilici plaža super, recimo kod Baletne škole. E, sad, ako ćemo s druge strane svu industriju na obali ugasiti, onda ćemo doći u situaciju da će svi živjeti od minjanja lancuna, a jasno nam je da svi ne mogu biti iznajmljivači. Moramo uvažiti činjenicu da je nekada u „Jugovinilu“ i „Dalmacijacementu“ radilo deset do petnaest tisuća ljudi, da bi ih danas ostalo tek pet stotina, i to je, nažalost, naša realnost – jasan je Močić.
I Venecija ima industriju
Govoriti o dimnjacima koji su narušili vizure Dalmacije, a ne povući za jezik jednog od najuspješnijih direktora u bivšoj državi Ivicu Karninčića, bio bi grijeh. Karninčić je direktorovao tvornicom „Dalmacija Dugi Rat“, od koje je, nakon silne halabuke kako nam industrija ne treba – ostala tek šljaka.
– Ta je tema industrija ili turizam toliko stara da me prati cijeli životni vijek. A, opet, obala nam je toliko duga da nema razloga da na njoj ne živi i jedno i drugo. Kad iz Venecije, s kojom se u turističkom smislu ništa ne da mjeriti, pogledate prema Lidu, onda ćete vidjeti da je tamo stacionirana industrija i da to nikome ne smeta. Tu je i luka koja je puna brodova, a još se znaju žaliti da slabo rade i da bi ih rado primili još. Osim toga, nije industrija više što je bila. Nove tehnologije su čiste, pa više škovaca za sobom ostavi turizam nego ijedna moderna tvornica.
A to što danas nigdje više ne možete nabaviti koks na Mediteranu, nije stvar problema suživota industrije i turizma, nego ekonomske računice. Gradnje novih željezara ili koksara jako su velike investicije koje se jako teško i sporo vraćaju, ali oni koji su ih zadržali – poput Nijemaca, danas ne znaju za krizu.
Postoje filtri, zaštite, ekološki propisi, i ako se toga držite, nema problema za turizam u susjedstvu tvornice. Pa, kad bi bilo pameti, a nema je, onda bi sutra i u nas bilo živo kao na autocesti prema Milanu na kojoj jure sva moguća transportna vozila jer se u Milanu proizvodi sve što čovjeku može pasti napamet.
To da ne možemo živjeti samo od turizma, to je valjda svakome jasno. Hotel „Marjan“ stoji nedovršen, hotel „Lav“ je godinama na prodaju…, mogli bismo nabrajati do sutra razloge zbog kojih u turizmu, odnosno samo u turizmu, nije budućnost – elaborira stari mačak Karninčić.
Bolje je u zaleđu
Stjepan Pezo, direktor „Galeba“ iz Omiša, koji je nadletio sve naše krize, drži da je potpredsjednik Vlade Grčić u pravu kad kaže da industriju moramo seliti s obale u zaleđe, u poslovne zone.
– Mi imamo još tvornica koje posluju na obali, ali u realnom kapitalističkom svijetu to jednostavno nije racionalno. Daleko su iza nas vremena kad se na Jadranu gradilo tvornice i iseljevalo sela da bi oni koji su našli posao u gradovima živjeli bolje. Stvarali su se privredni konglomerati, a da se nije razmišljalo što će biti sa selima, pa danas imamo to što imamo – raseljenu Zagoru – kaže Imoćanin Pezo, i objašnjava da je to što se s turizmom događa danas normalno, jer se jedan zatvoreni sustav otvorio svijetu.
– I zato danas tvornice na obali nisu prihvatljive, a osim toga, tu nema ni računice. Zemljište uz obalu je skupo, a u zaleđu tek par eura po metru četvornom. Ako uzmemo da je prosječna cijena kvadrata zemlje uz more dvjesto eura, a tvornici „Galeb“ treba trideset tisuća kvadrata, onda smo na vrtoglavnih šest milijuna eura, pa sad zamislite koji je to novac. Mi također razmišljamo o premještanju u neku od poslovnih zona, ali kad se za to stvore uvjeti. Logika stvari kaže da bi u Zagori mogla zaživjeti proizvodnja, odnosno čista industrija, a na obali turizam, samo što je problem što je taj naš turizam sekundarnog karaktera jer počiva na privatnim iznajmljivačima kojima je to obično dodatni posao – kaže Pezo, koji bi zato mijenjao i sustav obrazovanja.
– Danas je slučaj da nam se sve zasniva na građevinarima, kuharima i konobarima, pa obično mehaničar, koji je priučeni konobar, ljeti konobari, a zimi pomaže nekom keramičaru. Zašto ne bismo školovali ljude za dva zanimanja koja se obavljaju sezonski, pa bi nakon što steknu ta zvanja, u jesen i zimi mogli raditi na građevini, a ljeti u turizmu. Uostalom, onaj koji radi više poslova ne može propasti, jer uvijek će nešto ići – tumači biznismen Pezo.
Luka za kruzere
Predsjednik Uprave „Sardine“ iz Postira Mislav Bezmalinović ističe da je industrija u prednosti nad turizmom.
– „Sardina“ ima veći godišnji prihod od svih hotelskih kuća na Braču zajedno, zato što hoteli rade sezonski. Ako je strateškim planovima predviđeno da Rijeka i Ploče budu naše teretne luke, a da splitska luka bude glavna za putnički promet, onda neka ministar Grčić gura priču o Splitu kao home portu za kruzere, a koje bi onda opskrbljivali domaći proizvođači. Tako će zajedno rasti i turizam i industrija – pomirio je Bezmalinović tek naoko dvije sasvim različite stvari – dimnjake i suncobrane.