Enio Meštrović osvrnuo se tekstom na izbornu trakavicu, a što je sve napisao, možete pročitati ovdje:
Kraj školske izborne godine. Nikako ova produžna završiti. Dva ljuta neprijatelja, Tomo i Zoki, svjesna da su ovo zadnji rokovi za proći razred, zamišljeno side isprid škole s pogledom u nigdi i grizu nokte. Ukoreni od profesora i od nacionalnog nastavničkog vijeća da se neće tolerirati njihova nekultura i bahatost, skupili su se u se ka siročići i mole Boga da ovo što prije završi.
Ako padnu, obojici ne gine posa od motike. Ko će nazad u polje, prošapta Zoki, radije ću se ubiti! I ja isto, doda Tomo. Zazvoni školsko zvono. U trenu su bili na vratima razreda. Profesor Božo ih je čeka zavaljen u katrigu isprid ploče. Očima ih je prostrilija tražeći sakrivene šalabahtere. Zoki odma prevrne džepove i zavrne rukave, doša je kaže za Kontrolni spreman! Tomo samouvjereno odgega do svoje klupe, desno od ploče sa pogledom na dvorište. Ispiti su bili okrenuti naopako, kemijska odozgo njih. Imate 30 minuta za rješavanje kontrolnog, tiho će Božo, vrime sad! Tomo okrene list, pogleda zadatke i svati da su skroz drukčiji nego što su mu njegovi rekli da će biti. A u pičku materinu, koje sranje. Isti tren osjeti mučninu u želucu. Pogledom po praznom razredu je tražija Milijana i njegovu pomoć. Orosi mu se čelo i glas sam poleti: Slušaj profesore, neću pisati i gotovo. Daj mi slobodno 1. Boli me kurac za tebe i tvoju školu. Izađe iz razreda i okine vratima svom sanagom. Zoki se skutrija i nastavija šarati po kontrolnom. Najradije bi i on jeba mater profesoru i zajno sa Tomon otiša na pivu, ali je ima rješenja. Gotovo, kaže Božo, odloži kemijsku! Zoki okrene list i sa livim poluosmjehom odgovori profesoru: Znan da san proša, nije za peticu ali san više nego zadovoljan. Vridilo je, tri dana i noći nisan se odvaja od knjige, lika i djela Alexa Brauna. Iden doma proslaviti!
Na izlazu iz školske zgrade, roditelji, prijatelji i znatiželjni čekali su profesora Božu. Kakve su ocjene, jesu li Tomo i Zoki prošli, gurali su se sa pitanjima. Citirati ću jednog hrvatskog junaka, vedro će profesor: Oba, oba su pala