Nikola Bašić jedan je od novopečenih hrvatskih redovitih akademika. Njegove ‘Morske orgulje’ i ‘Pozdrav suncu’ u Zadru, Šetnica Sv. Ante u Šibenskom kanalu, Križevi u spomen nastradalim vatrogascima na Kornatima ili pak Hotel u D-Resortu u Mandalini u Šibeniku, svakodnevno emotivno procjenjuju deseci tisuća građana i posjetitelja spomenutih gradova i prostora. Bašićeva djela, a navedena su samo ona najpoznatija i recentnija, nisu samo priča o osobnom talent i umijeću, ona su ostala i nova vrijednost i simbol čitave zajednice
Vaša najpoznatije djela usko su vezna uz mediteransku Hrvatsku i istodobno su po namjeni različita, ali jednako zapažena i nagrađivana, primjerice Morske orgulje, Pozdrav suncu, recentni D-Resort u Šibeniku. Iz tih primjera moglo bi se zaključiti kako je vaš pristup jednostavnost i poštovanje zatečenog (kad je okoliš posrijedi). Slažete i se s tom ocjenom?
Mene stručna, ali i šira javnost doživljava arhitektom kontekstualcem. I ja, u načelu, nemam ništa protiv takve kvalifikacije, uz napomenu da se kontekst u arhitekturi vrlo često svodi na banalnu poistovjećenost s okolišnom morfologijom ili materijalom. A kontekst zapravo podrazumijeva složeniji odnos koji ne mora biti vezan ni za oblik ni za materijalnu supstancu. Ono što u arhitektonskom djelu nije ni kamen ni beton, a što zrači kao njegov duhovni sadržaj i njegovo kulturno ishodište, i to je kontekst. Mene uzbuđuje traganje za kontekstualnošću na toj razini.
Neki vas nazivaju i filozofom prostora. Kako vi vidite način na koji Hrvatska čuva svoj prostor kad je gradnja posrijedi? Možemo li u tom smislu biti zadovoljni suvremenom hrvatskom arhitekturom?
Što se tiče gospodarenja hrvatskim prostorom i brigom o njemu, to je pitanje daleko od utjecaja arhitektonske struke. To je eminentno političko pitanje. A po sposobnosti političkog gospodarenja nacionalnim bogatstvom već smo nadaleko poznati. Dakle, u situaciji u kojoj ne uspijevaju ostvariti svoju društvenu ulogu, a to je kreativno djelovanje u prostoru kao najvrednijem nacionalnom resursu, frustrirani hrvatski arhitekti često pokušavaju svoju nemoć kompenzirati prepuštajući se trendovskom dizajnerskom egzibicionizmu. Pritom se odbljesci s globalne arhitektonske pijace na kojoj caruje prolazna sezonska dizajnerska moda, nekritički propuštaju u naš zapušteni prostor, poput GMO-a na slavonsku ledinu. Na sreću, u hrvatskoj arhitekturi ima i onih koji su svjesni te pošasti i koji joj se uspješno opiru.
Jednom ste rekli da je arhitektura ostvarivanje novog praga slobode. Koliko je to moguće s obzirom na investitore, zajednicu, politiku…
Arhitektura je, za razliku od drugih likovnih umjetnosti, djelatnost koja nastaje međudjelovanjem različitih subjekata okupljenih oko realizacije jednog zadatka. Zbog toga je rado uspoređujemo s glazbom u kojoj postoji autor – skladatelj, interpret i producent. Za uspješno ostvarenje djela potrebno je ostvariti djelotvornu i skladnu suradnju svih čimbenika koji sudjeluju u procesu stvaranja. Svaki subjekt mora uvažavati druge, a učiniti svoj dio posla. Spremnost za razumijevanje drugih mišljenja ili interesa, pa i spremnost za djelotvorne kompromise, imanentna je tom procesu.
Imate li nekih negativnih iskustva na koja biste željeli upozoriti? Kako reagirate kad se nekom ne svidi vaš projekt ili ako od vas traži kompromis?
Moja su negativna iskustva vezana za situacije kada jedan sudionik hoće raditi posao onoga drugoga. Dakle, skladatelj hoće pjevati, pjevač hoće dirigirati, a dirigent želi komponirati. To je jamstvo za neuspjeh, a put do tog neuspjeha vodi kroz pakao međusobnih sukobljavanja. Nažalost, danas, kad je svaki autoritet doveden u pitanje i kad je baš sve podložno neumitnoj relativizaciji, takva nenormalna stanja u procesu stvaranja arhitekture sve su češća.