Oko dvije tisuće stranica ispisano je tijekom istrage o ubojstvu jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića 1971. godine. Danas je dostupna javnosti u gradskom arhivu Stockholma.
Trebalo mi je tjedan dana da je pročitam i upravo sam je mislio zaklopiti kad mi jedan detalj zapeo za oko. Taj detalj je slika Udbina agenta Ilije Stanića koju je Barešić ostavio na ambasadorovu stolu. Stanić je ubio ustaškoga generala Vjekoslava Maksa Luburića 1969. godine u Španjolskoj.
Zašto je Miro Barešić ostavio sliku Udbina ubojice na stolu ambasadora? Što je time htio reći? Koja je poruka? Slutio sam za vrijeme čitanja istrage da možda Rolovićevo ubojstvo ima veze s likvidacijom Luburića, ali u materijalima nema potvrde toj sumnji. U presudi se uopće ne spominje ustaškoga generala Vjekoslava Luburića niti to da bi osveta bila mogući motiv likvidacije Rolovića.
Posljednji sam posjetitelj u arhivi koja se zatvara u 18 sati. Ostalo mi je još nekoliko minuta. Zovem čovjeka koji je radio za Luburića.
– Sumnjam da je ubojstvo Rolovića osveta za ubojstvo Luburića – kažem.
– Da – kaže on ne oklijevajući. – To je bila osveta, general za generala.
Pitam ga za sliku Udbina agenta Ilije Stanića koju je Barešić ostavio na radnom stolu ambasadora Rolovića. Njemu je taj detalj poznat.
– Pa to je bila poruka Udbi i Titu da je ubojstvo Rolovića u stvari bila osveta.
Dok razgovaram na mobitel, službenica u arhivi gleda me poprijeko.
– Zatvaramo – kaže mi.
Izlazim na blijedo skandinavsko sunce koje svijetli, ali ne grije. Znači, ubojstvo Rolovića bila je u stvari osveta, konstatiram.
I istražitelj je želio znati kako to da je fotografija jednog stranog lica završila na stolu ambasadora. Barešić mu je rekao da je ta slika na stolu ostala slučajno.
“Izvadio sam novčanik jer sam u njemu imao napisano ime Hrvata za kojeg smo htjeli zatražiti od Beograda da ga oslobodi. Zvao se Vlado Čerkez. Onda sam čuo viku u hodniku ispred vrata. Otrčao sam do njih i počeo vikati da ne ulaze jer ću ih ubiti. Tako sam ostavio tu sliku na stolu jer mi je i ona bila u novčaniku”, ispričao je tada Miro Barešić.
Ubojstvo Rolovića kao osveta za ustaškoga generala Luburića. Taj novi pogled na 45 godina staro ubojstvo pomaže mi da bolje razumijem stvar. Rolović je pružao otpor, ali Barešić ga je udarcem pištolja u glavu onesvijestio i odvukao u ured. Barešić i Anđelko Brajković su u stvari uspjeli oteti Rolovića. Ali umjesto da traže razmjenu za zatvorene Hrvate, kao što su rekli da im je bila namjera, oni su izbliza ispalili tri metka Roloviću u glavu. Sud je ubojstvo ocijenio okrutnim zato što je ambasador bio bespomoćan.
Petero osoba osuđeno je za ubojstvo Vladimira Rolovića: Miro Barešić (1950.) i Anđelko Brajković (1948.) za ubojstvo, pokušaj ubojstva i protuzakonito pritvaranje, te Ante Stojanov (1936.), Stanislav Miličević (1950.) i Marinko Lemo (1943.) za pomoć pri protuzakonitom pritvaranju.
Od njih petorice koji su osuđeni za napad na ambasadu, sreo sam trojicu: Miru Barešića, vođu napada, Antu Stojanova, pomagača koji je čekao izvan ambasade, i Stanislava Miličevića koji je odustao od akcije na putu u Stockholm.
Što o njima kaže istraga?
Više pročitajte na portalu Večernji.hr