Opaka bolest ne bira svoje žrtve; Poznati progovorili o depresiji: “Uz svoju volju, užasno je bitno imati nekog tko će te usmjeravati”

Drugi svjetski zdravstveni problem depresija bi mogla postati već 2020. godine. Procjena je to Svjetske zdravstvene organizacije pa apeliraju da ljudi koji kod sebe prepoznavaju probleme te bolesti razgovaraju. Bolest je to o kojoj ne treba šutjeti, koja ima puno lica, koju karakteriziraju trajna tuga, duševna bol, nesposobnost uživanja u stvarima koje su vas do jučer veselile. Ima depresija i fizičkih simptoma, pacijentima se nekad teško i ustati iz kreveta. Energije nemaju nimalo, tjeskobni su i smanjene koncentracije, piše 100posto.

Treba napomenuti i da savjeti poput onog – prošetajte prirodom, nisu adekvatni. U slučaju da osoba zaista boluje od depresije, potrebni su lijekovi i razgovori sa psihijatrom. Potrebna je kontrola liječnika, koji su jedini adekvatno obrazovani da bi osobi dali dijagnozu, a kasnije provodili i liječenje. Sve češće ta se bolest javlja kod mladih ljudi. Među oboljelima ima i poznatih Hrvata i Hrvatica, ljudi koji su o svom problemu hrabro progovorili. Nije lako, no misle da tako mogu pomoći i ostalima. Onima koji će pročitati, čuti i vidjeti. I usvojiti jednu važnu poruku – da nisu sami.

Prije mjesec dana na YouTubeu je svoju ispovijest objavio poznati splitski reper Ivo Sivo. Znate ga iz grupe ‘Dječaci’. Borba s negativnim mislima, borba za sreću, glazbena karijera… Intenzivan period je iza Sive. Vrlo je brzo, priča, da svijet glazbe nije za njega. Preveliko izlaganje buci i gužvama nije mu dobro sjedalo. ‘Meni je sve previše. Sve osjećam previše i zbog toga mi mnoge stvari stvaraju stres. Zbog tog stresa se nisam nikad osjećao posebno dobro na bini i u takvim situacijama koje su potrebe da se izlažeš kad si u bilo kojem popularnijem bendu’, priča Ivo. ‘Odradili smo 203 koncerta dosad, od njih sam možda tri bio trijezan. Baš da sam bio skroz trijezan. Jednostavno je to tako’.

Prve koncerte nije mogao ni repati otvorenih očiju. Sretan je, doduše, što je bio u bendu. ‘Dok sam odrastao puno sam lakše uvijek odlazio u pesimističnu stranu bivanja nego u optimističnu. Taman kad je izašla ‘Istina’ sam prekinuo vezu od osam godina, pa mi se godinu poslije otac razbolio od raka, pa znaš kad gledaš godinu dana nekog kako umire, to isto izazove depresiju. Dvije godine sam pio dosta alkohola’, prisjetio se Ivo najtežih životnih razdoblja. Pokušavao si je pomoći sam, pa je krenuo i na nogomet, pokušavao se što više baviti sportom i osjetiti taj vid sreće. S druge je strane odmah nakon nogometa pio, pušio, a sutradan izbjegavao obveze.

Zadnji koncert ‘Dječaka’ donio mu je olakšanje. Pao mu je kamen sa srca, jer je prestao raditi nešto što mu nije odgovaralo. ‘Nekad ne bi ni spavali između dva koncerta, ostavi to traga i na tijelu i na psihi’. Danas se, rekao je, osjeća sretno. ‘Ponovno odlučujem sam što ću raditi i kad ću raditi. Nije mi bitno koliko ću love dobiti od ZAMP-a, kako će pjesma proći, nemam više stresa, nije mi bitno što ću odgovoriti nekome’, dodao je Sivo. Depresija je, rekao je, jako oblikovala njegov život. ‘Budeš kao neka crna rupa negativnosti. Ako bi uzeo nešto da poveća razinu serotonina ili dopamina u organizmu onda bi idući dan to doseglo kritične granice, doslovno bi razmišljao kako je sve užas i kako se trebam ubiti. Kako nikad neću biti sretan. Cijeli dan bi u stvari provodio u krevetu, umotan u deku, gledajući ‘Simpsone’, ispričao je. To je jedino što je mogao gledati, sve druge informacije stvarale su mu stres. ‘Pojela mi je godine života, mogao sam živjeti bolji život da sam se digao iz kreveta, mogao sam poklanjati ljubavi nekome drugome, a ne tako pasivno provoditi život. Sad, kad sam ozdravio, tko zna možda se depresija vrati, ali sumnjam. Čini mi se da sam uspio sve to razraditi u glavi, bez obzira na hormone i kemiju u glavi. Čini mi se da mi se više ništa toliko negativno ne može dogoditi i iznenaditi svojom brutalnošću’.

Upozorio je da mu je depresija pojela dvije, tri godine života. Liječnike nije posjetio, no preporučio je ljudima da idu i uzmu lijekove, kako bi bili funkcionirali da potraže prave uzroke depresije unutar sebe. ‘Svi smo različiti, podržavam odlazak i traženje pomoći od doktora. Ne bih htio da djeluje da sam podržao drugačiju ideju. Bit će vam kasnije žao što ste izgubili vrijeme na pasivnost i depresiju’, kaže Ivo. Kroz dug vremenski period pomogao je sam sebi.

O depresiji je prošle godine progovorila i Ivana Kindl. ‘Sve je počelo još2006. godine, kada je osjetila energetski pad. Privatni problemi i obiteljska situacija bili su joj previše. ‘Razlog su bili privatni problemi, obiteljska situacija, stagnacija na poslu. Bila sam sama i potištena, tada sam doživjela svoj prvi tjeskobni napadaj. Počeli su sve češći anksiozni napadaji, opsjedale su me negativne misli. Naravno, rijetko tko me razumio, ali s vremenom su bliski ljudi shvatili da se sa mnom nešto događa’, rekla je Kindl.

Davnih dana je pjevačica Lea Dekleva otkrila da koristi tablete kako bi se nosila s depresijom. ‘Recimo da mi se dogodila jedna kriza, koju bi profesionalci nazvali anksioznost. Dogodio mi se neki strah od svega, od života, strah od straha… I u dogovoru sa stručnjakom posegnula sam za nekim sitnim tabletama koje su mi pomogle. Recimo da su to tablete protiv turobnog stanja. Čujte, ja poštujem da nekim ljudima pomaže razgovor s psihijatrom, ali ja nisam osoba koja može podnijeti da ju se vodi. Meni treba vrijeme da odradi svoje, a dok se to ne dogodi, pomoć su mi bile tablete. Trebale su mi jer mi se kvaliteta života u tom trenutku srozala. Odjednom nisam mogla ući u avion ili biti u malim prostorima, počeli su me hvatati napadaji panike. Ubijalo me to’, rekla je davnih dana Lea za Jutarnji list.

Borbu s depresijom prošao je i glazbenik Alan Hržica. U mladosti su mu pomagali psihijatri, a kasnije je našao izlaz u vjeri. ‘S 22 godine sam obolio od akutne depresije. Prema van sam morao biti mačo frajer, a u meni je duša divljala. Najbolji zagrebački psihijatri su me liječili, dobio sam tablete da se izvučem iz tog stanja. Neko vrijeme sam i uzimao tablete, bio sam, kako mi u žargonu kažemo, natopljen, poluotvorenih očiju, polusvjestan i uspavan. Nisam bio za nikakvu radost’, rekao je Hržica. Okrenuo se kasnije vjeri, molitvi, počeo je odlaziti u Katedralu.

U razgovoru za 100posto je nedavno o tom problemu pričala i Paula Sikirić, blogerica i voditeljica koja boluje od depresije i bulimije.’Depresija se pojavila prva, a zatim kompulzivno prejedanje u kombinaciji s bulimijom. Kako sam shvatila? Osoba sam koja obožava druženje, ljude, ekstrovert sam po prirodi, a odjednom sam se našla u stanu, između četiri zida, kako ležim, plačem, prejedam se. Školski primjer da se nešto loše događa. Po struci sam zdravstveni radnik, svega sam bila svjesna, samo nekako kada se rado o tebi, uzimaš zdravo za gotovo’, rekla nam je nedavno Paula. Iako je u početku izbjegavala, kasnije je odlučila potražiti pomoć i od liječnika, svećenika, stručnih savjetnika. Istaknula je u razgovoru i važnost liječničkog nadzora. Bitno je nikada na svoju ruku ne prekidati terapiju! ‘ Uz svoju volju, užasno je bitno imati nekog tko će te usmjeravati u pravom smjeru, kojim ćeš na kraju dana ti koračati’, poručila je mlada djevojka.