Raste broj brakova bez vjenčanog lista i parova koji žive svatko u svom stanu; Zadarski sociolog Petrić: “Ljudi za slabijim primanjima ulaze u brak radi lakšeg preživljavanja”

U eri liberalizma s naglašenim individualizmom sve je manje sklopljenih brakova, sve više razvoda, a raste broj izvanbračnih zajednica u Europskoj uniji, ali i parova koji žive svatko u svom u stanu za koje se ustalio termin “living apart together”.

Prema podacima Eurostata, davne 1964. godine stopa sklopljenih brakova na 1000 stanovnika iznosila je 8 dok je 2019. pala na 4,3.

Stopa razvoda na 1000 stanovnika više je nego udvostručena te se u gotovo šest desetljeća s 0,8 povećala na 1,8! U EU države s najvećom stopom sklopljenih brakova na 1000 stanovnika su Cipar, Litva, Latvija, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Danska, Malta.

Nasuprot njima države s najnižom stopom brakova su Italija, Portugal, Slovenija, Francuska, Španjolska i Luksemburg.

Hrvatska je u sredini ljestvice sa stopom sklopljenih brakova od 4,6 na 1000 stanovnika.

Mirko Petrić s Odjela za sociologiju Sveučilišta u Zadru kaže da, ako se pozornije pogleda popis zemalja EU u kojima je najviše i najmanje brakova, iole sociološki izvježbanije oko smjesta će pretpostaviti da razlozi čestog stupanja u brak u Mađarskoj ili Rumunjskoj nisu identični onima u Danskoj.

– Zbog teških ekonomskih okolnosti života nije neočekivano ni to da su u tradicionalno katoličkim, a dugotrajnom krizom pogođenim, zemljama poput Italije, Portugala i Španjolske novi brakovi tako rijetki. No, tu su i ideološki razlozi, promjene vrijednosti osobito mlađeg stanovništva koje su u ovim zemljama bile velike, govori Petrić za Večernji.hr.

Kad je o Hrvatskoj riječ, ne čudi ga što se nalazimo na sredini ljestvice. Ni ekonomske okolnosti, dodaje, kod nas ne vode tome da mladi stupaju u brak, a oni koji to čine sve češće to uspiju u nekoj drugoj državi EU u koju su iselili.

Na pitanje kakva je budućnost braka kod nas i drugim članicama EU i hoće li brak ostati dominantna zajednica uz rast izvanbračnih zajednica te jednoroditeljskih obitelji, Petrić uzvraća:

– Teško je to prognozirati u tako širokom rasponu zemalja, pogotovo stoga što pri ulasku ili neulasku u brak veliku ulogu igra lokalni sociokulturni kontekst, koji se razlikuje ne samo od zemlje do zemlje nego i unutar pojedine zemlje. Odluci o stupanju u brak ili ostajanju izvan njega nisu presudni samo tradicijski razlozi i vjerska ili druga društvena očekivanja. Često se presudnim pokazuju opipljive prednosti ili nedostaci tog čina, dakle pragmatični moment. To može biti dodatak na primanja ili druge porezne olakšice koje postoje u nekim zemljama, osiguravanje dozvole boravka partneru ili partnerici podrijetlom iz zemlje izvan EU i slično. S druge strane, kod ljudi koji raspolažu većim financijskim ili nekretninskim bogatstvom, ulaženje u bračni odnos predstavlja veliki rizik gubitka znatnog dijela tog bogatstva u slučaju rastave. Zato je u nekim zemljama, osobito onima s razvijenim financijskim kapitalizmom i kulturom ugovornosti odnosa, sve češće sklapanje predbračnih ugovora u kojima se točno definira tko što unosi u brak i ima pravo iznijeti iz braka u slučaju razvoda, govori Petrić.

Brak je, ističe Petrić, što se često zaboravlja, i klasno pitanje.

– Ljudi sa slabijim primanjima i težim uvjetima života ulaze u brak s jedne strane jer u njihovu sociokulturnom kontekstu tradicijski razlozi često igraju veću ulogu, no, također, i zato što im brak omogućuje lakše preživljavanje. No, zbog pritisaka kriznih okolnosti, takve zajednice često i „pucaju“, mada to ne mora nužno rezultirati formalnom rastavom. Osobe, pak, na vrhu društvene ljestvice muče problemi raspodjele imovine u slučaju razvoda, govori Petrić.