Marko Popović o nedolasku u KK Zadar: “Dao sam ruku treneru Jusupu, potpisao pristupnicu i nakon toga napravio najveći zaj.. u svom životu”

Zadranin Marko Popović, negdašnji hrvatski košarkaški reprezentativac, igrač Zadra, Cibone, Pamesa, Unics Kazana, Himkija, Efes Pilsena, Žalgirisa i Fuenlabrade, sportski direktor euroligaša Zenita i nesuđeni sportski direktor kluba s Višnjika pred novim je košarkaškim i poslovnim izazovima.

Otac Petar Popović daleke 1986. godine predvodio je Zadar do naslova košarkaškog prvaka Jugoslavije pobjedom nad Draženovom Cibonom i to nakon dva produžetka u majstorici finala doigravanja u zagrebačkom Domu sportova 110:111. Pope stariji u prvom je poluvremenu bio bez postignutog koša, a onda je u manje od 30 minuta čudesnom serijom trica stigao do 36 poena. Cibona je u to vrijeme bila vladarica europskih obruča s tek obranjenom krunom prvaka Starog kontinenta. Malo je reći da se dogodio mirakul, jedan od najvećih na prostorima bivše države.

Sin Marko je 17 godina kasnije odveo Zadar do naslova prvaka regionalne ABA Goodyear lige. U finalnoj utakmici protiv izraelskog Maccabija, koju su Zadrani dobili 91:88, zabio je 27 poena, pogađao ‘iz svlačionice’ i ‘s parkinga’, igrao kao u transu te se upisao u povijest zadarske, ali i hrvatske košarke. Veliki trener David Blatt, koji je vodio Maccabi, tada je rekao kako nešto slično, kada su dalekometni šutovi u pitanju, u nekoj finalnoj utakmici nikada u karijeri nije vidio.

O svojoj uspješnoj igračkoj karijeri, godinama u Euroligi, reprezentativnim danima, najavama povratka u KK Zadar – koji se, za sada, nije dogodio – obiteljskom životu, sportskim i poslovnim ambicijama, danas 39-godišnji Marko Popović progovorio je otvoreno u razgovoru za tportal.

 

Danijel Jusup dao mi je životne smjernice

‘Sve je započelo u Zadru kod Luciana Valčića, nakon kojeg me trenirao Zoran Veselinović Vespa. U to vrijeme otac prelazi iz Zadra u Benston (Dubrava), selimo se u Zagreb i nastavljam košarkaški razvoj u mlađim uzrastima Cibone. Nakon jedne sezone obitelj se vraća u Zadar, a nostalgija je istim putem odvela i mene. U matičnom klubu sam u omladinskom pogonu i seniorima proveo šest godina, najboljih i najljepših. Sve je to okrunjeno osvajanjem najdražeg trofeja regionalne ABA lige. Dogodio se uzlet koji mi je omogućio da se predstavim široj europskoj javnosti. Bio sam u dobrom izlogu. Osvajanjem tog trofeja otvorile su se neke mogućnosti, za koje ne znam kada bi se otvorile u nekim drugim okolnostima. Imao sam sjajnu suradnju s trenerom Danijelom Jusupom, a on mi je postavio neke osnove, neću reći taktičko-tehničke. Jupe mi je dao životne smjernice u smislu poštivanja hijerarhije unutar jednog sustava. Tada to nisam shvaćao. Međutim što sam stariji, shvaćam to sve više. Zaista mi je drago vidjeti da su i moji bivši suigrači, koji također nisu u početku dijelili mišljenje trenera Jusupa, danas sa mnom na istoj strani.’

 

Uslijedila je sjajna klupska karijera u vrhunskim europskim klubovima zemalja u kojima su podjednako jake i lige i reprezentacije: Rusije, Litve, Turske i Španjolske.

 

To što ima Žalgiris – nema nitko!

‘Sjajne karijere imali su Toni Kukoč, Dino Rađa i Dražen Petrović. Moja je, rekao bih, klasa niže, ali ne bih je mijenjao ni za što. U kontekstu uspješnosti moglo se bolje, pogotovo s hrvatskom reprezentacijom, međutim u svakom trenutku bio sam maksimalno profesionalan i mislim da sam izvukao jako puno. Naravno, uvijek se može više, ali ni za što ne bih mijenjao svoju karijeru. A evo i zašto. Kao prvo, izgradila me kao čovjeka s karakterom, čovjeka koji s iskustvom koje je stekao upoznajući razne kulture više zna cijeniti ljude i pristupati ljudima. Znam kako im se obraćati. Ne gledam ljude kroz prizmu uspješnog košarkaša. Želim svakom dati priliku i popričati s njim. Isto tako, očekujem to prema sebi. Poseban užitak bio je igrati za Zadar, Žalgiris, Unics i Fuenlabradu.

Ta četiri kluba obilježila su mi karijeru, što kroz uspjehe, što kroz ostanke u ligi, što kroz najdraže trofeje ili atmosferu i užitak igranja, primjerice u Žalgirisu. To što oni imaju nema nitko. Kada imaš onakve navijače, ne treba ti ni marketing, ni bilo što drugo. Danas vidim da je sve ono što sam radio i provodio u tim sredinama koje žive košarku imalo smisla. Potvrda je to mog predanog rada i odnosa prema ljudima. Danas sa svim bivšim suigračima i djelatnicima imam odličan odnos. Trofeji će se brojati, zarađeni novac potrošiti ili neće potrošiti, oploditi ili neće oploditi, ali onaj trenutak u kojem ti padne na pamet nazvati nekoga i pitati ga za zdravlje ili neku informaciju ili susreti u Zadru ili bilo kojem kutku svijeta, to je za mene čar sporta i nešto neprocjenjivo.’

 

U Fuenlabradi je svaka pobjeda bila uspjeh

I danas ga ljudi pitaju zašto je u zenitu svoje karijere izabrao španjolsku Fuenlabradu, klub skromnih ambicija, ali velikog srca.

‘Bilo je ponuda iskusnih španjolskih trenera nakon odluke da odem ondje. Moj je odgovor bio – ne. Izabrao sam Fuenlabradu zato što je to meni i obitelji odgovaralo u tom trenutku. I onda se dogodi da vidiš ljude u klupskim prostorijama koji proživljavaju svaku utakmicu. Hoće li se dobiti ili ne, ispasti iz lige ili ne…

I onda shvatiš da na parketu radiš stvari o kojima nekome ovisi plaća pa kao iskusan igrač pokušaš tu spoznaju prenijeti na mlađe, ali ne tako da ih opteretiš. Od moje četiri sezone ondje, dvije su bile sjajne. Dva puta smo izborili Kup kralja, jednom doigravanje i dva puta izlazak u Europu. Za mene je to bilo normalno, za neke druge u rangu uspjeha. Ta čar svake pobjede koja se slavila i doživljavala kao da smo osvojili trofej druga je dimenzija. U drugim velikim klubovima nastao bi problem kada bismo nakon deset pobjeda izgubili jednu utakmicu. U Fuenlabradi je svaka pobjeda bila uspjeh. Sve te faze karijere oblikovale su me kao igrača u to doba, a danas kao osobu s puno više razumijevanja.’

 

Reprezentacija je ponosno i bolno iskustvo

Za sljedeću temu nije bilo potrebno postaviti pitanje. Samo jedna riječ pokrenula je iskrenu Popovićevu reakciju. Reprezentacija…

‘Reprezentacija je bolno iskustvo, ponosno i bolno, s dječačkim grijesima, ‘pljucanjem’ po igračima, velikim očekivanjima prije svakog velikog natjecanja… Za javnost su uvijek igrači bili krivci. Dandanas su ti igrači ostali krivci. Nitko ne spominje selekcije i način na koji se gubilo. Mene najviše boli to što neki treneri nisu stali iza svojih igrača u svih tih deset godina, koliko sam ja bio svjedokom i akterom događanja. Bilo je i puno nekorektnosti prema Nikoli Vujčiću, Roku Ukiću, Nikši Prkačinu, Zoranu Planiniću, Anti Tomiću…

I ja sam imao neke frustracije, osjetio sam nekorektnost na svojoj koži. Zaboljelo me to što sam napravio grešku, po svima krucijalnu, ali neću o tome govoriti. Poanta je u tome da nisam dobio nikakvu podršku nakon toga, a bio sam mlad igrač. Danas gledam s ljudske strane što bih ja napravio kao trener, jer ono što je mene zaboljelo, ne bih želio da nekog drugog boli. Kakvi god da smo bili u tom trenutku, uvijek smo bili nadomak polufinala i zapinjali na tim četvrtfinalima. Naša silna ‘neuspješna’ četvrtfinala uspjeh su u odnosu na današnje stanje u hrvatskoj reprezentaciji. Činjenica je da smo tada igrali protiv najbolje Litve ikada te Francuske, Španjolske i Srbije u najboljim izdanjima. Danas se kvaliteta raspršila na više država i više nema izrazitog favorita, a tada je to bilo puno naglašenije. Žalim za tim uspjehom koji nam svima nedostaje, ali opet, svi ti neuspjesi formirali su me kao čovjeka i ne bih nikad promijenio ništa u svojoj karijeri. Nas su uspoređivali s reprezentacijom koja je harala do 1995., današnju reprezentaciju s nama. Naš je mentalitet čudan. Kod nas je mjerilo takvo da ako smo drugi na Olimpijadi, odmah moramo biti prvi u Europi. Ako nisi prvi, zadnji si. Kada smo uzeli broncu na Svjetskom u Torontu, ljudi nisu baš bili zadovoljni. Nisu bili zadovoljni ni broncom u Ateni 1995. godine. A od tada nismo osvojili ništa.’

 

Najveći zaj.. u životu

Uslijedila je nikad ispričana priča o njegovim, reći će sam, najvećim pogreškama u karijeri. Poznato je to da mu je najveća želja bila završiti igračku karijeru u dresu Zadra, da ga vlastita djeca pamte s trofejom u rukama domaćeg kluba, da se ‘dite vrati u krilo materi’. To je nekoliko puta najavio i svaki put bi se nešto ispriječilo. U sezoni 2019./20., koju je naprasno prekinula korona, Marko je bio najbliži povratku u matični klub.

‘Nakon svih onih zezancija na temu ‘Mister dogodine’ intenzivno sam se spremao s kondicijskim trenerom Jurom Šangom za povratak. Toliko sam predano radio i bio spreman priključiti se Zadru. Prvi dio sezone ne bih mogao igrati jer je prošao prijelazni rok, no kup, prvenstvo Hrvatske i drugi dio ABA lige – da. Dao sam ruku treneru Danijelu Jusupu, potpisao pristupnicu i nakon toga napravio najveći zaj.. u svom životu.

Dobio sam ponudu euroligaške momčadi Zenita za mjesto sportskog direktora. Otišao sam gore zelen za tu funkciju i vidio da to nije za mene pa je uslijedio rastanak u maksimalno korektnim odnosima. Nažalost, zbog te odluke nisam završio u Zadru. Što bi bilo da je bilo? Korona je prekinula ABA ligu i HT Premijer ligu, kup je osvojen. Jesam li se mogao oprostiti s trofejom u dresu svog kluba od košarke? Očito jesam, ali procjena je bila kriva i nemam pravo sada žaliti.’

 

Ne zatvaram vrata nigdje

Uoči početka natjecateljske sezone 2021./22. Popović je jednom nogom ponovno bio u Zadru, ne kao igrač, to je iza njega, već kao sportski direktor. I opet su stvari krenule krivo i opet je aktiviran nadimak ‘Mister dogodine’. Je li to gotova priča?

‘Ne zatvaram vrata nigdje. Tu sam za pomoć Zadru, što god i kada god treba. Možda ne ugovorno, ali na bilo koji drugi način, da! Čekao sam da vidim što će biti s klubom i hoću li dobiti garanciju da kao sportski direktor mogu stati iza svakog trenera i igrača u bilo kojem trenutku. Načelno je sve bilo dogovoreno, ali kasnilo se sa svime. Puno toga se još uvijek nije znalo u sedmom mjesecu… Od trenera nadalje… Nitko tu nije kriv, stvari su se jednostavno tako posložile. Ljudi su se, pokazali su izbori, zaželjeli promjena i one su se dogodile. I sve se usporilo, našlo pod kočnicom. Kako me politika ne zanima i kako je sve bilo izvan moje moći, iskoristio sam to na najbolji mogući način. Krenuo sam put Zaragoze, u kojoj sam imao deset dana svog završnog trenerskog ispita.’

 

Završio za trenera

Na utakmice i život nakon završetka aktivne igračke karijere, kaže, gleda drugačijim očima.

‘Zadnjih četiri, pet godina karijere počeo sam imati sve više razumijevanja za trenere. Često su mi uvijek oni bili krivi za nešto, ali kada čovjek sazrije, shvati neke stvari. Biti trener ne znači samo poznavati košarku. Treba poznavati psihologiju, prepoznati karakter igrača, svijet oko sebe… Gledam puno košarku, volim je. Tko god me nazove, dam svoj osvrt, bez ikakvih obveza. To me ispunjava. Trenersku školu upisao sam još kao igrač u Španjolskoj i stvarno bi bilo šteta da to nisam završio. Zbog korone sam pauzirao, a ovo ljeto sve uspio riješiti. Učio sam od vrhunskih trenera. I imao sam što! Primjerice, kako formirati stav, prvenstveno kod mlađih kategorija. Išlo se stupnjevito od škole košarke pa sve do uloge sportskog direktora, a ja sam tu ulogu u Zenitu preuzeo bez znanja o nekim stvarima. To su stepenice koje sam preskočio i zato kažem da sam napravio veliku grešku što tada nisam zaigrao za Zadar.’

Volim otići na ribe svojom batelicom i biti sam
Povratak u svakodnevicu nakon igračke karijere nije mu bio nimalo jednostavan.

‘Zaista je teško reći ‘dosta je i sad ću se odmoriti’. To ne ide tako lako. Dio si sustava i svako jutro kada ustaneš imaš raspored ispunjen obavezama. To je prioritet! Posebno kada je to sustav u kojem te paze, a mene su pazili. Daju ti na važnosti, a ti im uzvraćaš dobrim rezultatima. Rezultat svega je zajedničko zadovoljstvo koje te ispunjava. Sada je to drugačije. Uđeš u kuću, svaštariš i shvatiš da više ništa nije isto. Taj adrenalin koji te pokreće kroz sportsku karijeru uistinu je teško nadomjestiti. Trudim se to kompenzirati nekim drugim stvarima, poput ribolova. Volim otići na ribe svojom batelicom i biti sam, loviti cijelu noć, leći, odmoriti se i vratiti svojoj obitelji. Takvo što danas mi pruža najveće zadovoljstvo. To sigurno nije način življenja ostatak života, ali je u ovome trenutku ispušni ventil. Tako pronalazim samoga sebe.’

 

Svoju djecu ne učim da igraju košarku, nego da budu ljudi

Tu je zastao i sam okrenuo priču prema glavnoj okupaciji njegova života, a to su žena i dvoje djece, dečko i curica.

‘Važni su prioriteti. Kada mi se u jednom trenutku dijete sa svojih pet, šest godina počelo bojati druge djece jer je stalno bilo s nama na putovanjima, rekli smo – dosta! Došlo je vrijeme za predškolski. Odluka je pala na Zadar. Moja djeca su moja djeca. Njih ne učim da igraju košarku, nego da budu ljudi, da poštuju druge i steknu poštovanje drugih te da stvaraju radne navike. To je moja uloga danas i nemam razloga biti nezadovoljan. Ispunjen sam onim što sam radio. Fali li mi košarka? Fali! Ali moj je prioritet moja obitelj.’

Djeca sama biraju svoje hobije, pa je tako sinčić preko košarke i rukometa stigao do nogometa i postavio si cilj postati dobar golman.

‘To je dijelom krivica Danijela Subašića i Dominika Livakovića. Dobro je da imaju idole kao što sam ih ja imao. Prvo u ocu, pa rođacima Arijanu Komazecu i Alanu Gregovu i ostalim velikim igračima poput Dina Rađe.’

 

Ulaganje u turizam

I baš zbog djece i obitelji Marko Popović, koji je u karijeri dobro zaradio od košarke, okrenuo se novim poslovnim izazovima.

‘Nekoliko je investicija u koje sam ušao s partnerima. Riječ je o investicijama u turizam. Sve je u fazi definiranja i na idejama. Ono što nam dopuste uvjeti, to ćemo i i iskoristiti. Primjerice zbog zgrade u strogom centru Zadra na povijesnom Poluotoku, koju želimo pretvoriti u hotel, u stalnom smo kontaktu s Gradom i konzervatorima i tražimo najbolje rješenje. Nadam se da će od toga koristi imati i grad. Nisam LeBron James da mogu učiniti sretnom cijelu zajednicu, ali mislim da kroz nova radna mjesta mogu pružiti ruku suradnje ljudima iz svoje okoline. Kamo sreće da ih bude što više i da ljudi mogu od toga i živjeti. Pokušavam napraviti nešto što će u budućnosti otvoriti mogućnosti mojoj djeci, a danas okupirati mene i ispuniti moj dan obvezama. Nije mi cilj postati multimilijunaš i ne raditi ništa. To nije život.’

Snažnom porukom Popović je na kraju razgovora ukazao na važnost životnih prioriteta.

‘Želim surađivati s ljudima koji će svojim znanjem i sposobnostima učiniti boljima naše projekte. Nikad neću reći da rade za mene. Ne postavljam se na taj način. I unutar četiri zida sa svojom ženom sve odluke donosimo i probleme rješavamo kroz razgovor, suglasnost i kompromis. Nikad se ne bih uzvisio ni iznad koga’, zaključio je Popović.

 
marko popović