Vučetić: “Cijepljenje je, s kršćanske pozicije, čin ljubavi. Nitko, pa ni narkoman ili alkoholičar, ne smije oboljeti radi nas”

S Kaptola su jučer stali uz tumačenje pape Franje da je cijepljenje cjepivom koje su odobrili stručnjaci čin ljubavi prema sebi i bližnjem te da su cjepiva sredstvo prevencije i suzbijanja širenja virusa.

“Čini se da su etički prihvatljiva cjepiva, i nasuprot mogućim kontraindikacijama, koja mogu imati svi lijekovi, prema većini stručnjaka nama sada dostupna pomoć u borbi s koronavirusnom bolešću. Cijepljenje dakle ostaje sredstvo prevencije i suzbijanja transmisije razornoga agensa, ali po naputku Kongregacije, ono treba biti dobrovoljno”, izjavio je Josip Bozanić pozvavši vjernike da se cijepe.

Crkva se počela otvarati po pitanju cijepljenja. Tako je veliku pažnju javnog prostora privukla i izjava nadbiskupa Mate Uzinić koji je kazao da bi radije umro od cjepiva nego da netko zbog njega oboli ili umre.

“To je kršćanski stav, to je stav na koji nas poziva Isus Krist, radije na sebe preuzima zlo negoli zlo čini”, poručio je vjernicima.

Marko Vučetić, predsjednik Gradskog vijeća koji je uz filozofiju i povijest, završio i studij teoloških znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, još jednom se osvrnuo na ovu temu.

– Kada nadbiskup Uzinić kaže kako će radije umrijeti od nuspojava cjepiva nego živjeti sa spoznajom da je nekome drugome prenio bolest, onda, makar na jezičnoj razini, ovdje, upravo u ovoj rečenici, odzvanja ista ona ljubav savršenog bića koje stvara svijet – i to iz ljubavi. Cijepljenje je, s kršćanske pozicije, čin ljubavi i brige za druge, koji su naša braća i sestre, neovisno o tome jesu li, kako to kaže redovnik prosvjedničke objave, narkomani ili alkoholičari, da ti drugi zbog nas ne obole. Sve ostalo su tlapnje o kršćanstvu, prijateljstvu i ljubavi, napisao je za Autograf.

Iako je neomiljena pojava među zadarskim prosvjednicima, potražio je i pronašao odgovor na pitanje zašto dio društva ne vjeruje autoritetu.

– Život u zajednici, život u društvu i u državi nužno počiva na ograničenju nekih naših sloboda. Biti autonoman i slobodan u prirodnom stanju i biti autonoman i slobodan u državi, nisu iste kategorije. Autonomija i sloboda prirodnog stanja suočava se sa strahom da će nas netko drugi ugroziti i usmrtiti. Tu nije riječ o autonomiji i slobodi, tu je riječ o strahu. Osobna autonomija i osobna sloboda, kada se radi o državi – naravno, kada država funkcionira i svrhovito djeluje – razvija se s povjerenjem u državu da će nas ona zaštititi ako nas netko ili nešto ugrozi. E, upravo je ovdje nevolja. Kada je riječ o nezreloj demokraciji i nezgotovljenim institucijama u hrvatskoj državi, mi nemamo iskustvo da nas država štiti. Nas, kao građane, država ne štiti i nikada nas nije štitila. Mi smo živjeli i živimo životom razapetosti strahovima iz prirodnog stanja i želje da nas država zaštiti, zaključuje.