Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

On, harmonika i kutija od postola na novom dijelu Kalelarge ispred izloga u kojem se nude kupaći kostimi za žene. Berekin, lijepu je lokaciju za svoje sviranje odabrao, jer zaustavit će se ispred takve prodajne ponude mnogi Zadrani, također i turisti, za kojih je posebno bio atrakcija, pa će se i nešto više zaraditi. Došao bi na to svoje omiljeno mjesto redovito oko 11 sati i rastezao harmoniku oko sat vremena, a onda natrag u Dom sv. Frane na ručak, jer tamo je štićenik gotovo pola svog života. Volio je pozornost, ali je bio skroman i zadovoljan s malim dobitkom. Govorio je:

– Sviranje je moj život. Bez harmonike ne mogu. Ona mi je ká zrak kojeg dišem, moja najbolja prijateljica. Kad sam s njom, svi smo sritni, i ja i Zadar i turisti. Harmonika najbolje dušu otvara i privlači prolaznike, a oni me nagrađuju s ponešto šoldi pa sam zadovoljan. Glavno da mogu kupit španjulete, koje volim ká i harmoniku, a ako mi koji šold ostane, podilim s mojima u Domu.

Svi su ga u gradu znali samo kao Nina, a on je Antonio Nino Potočnjak, iz Ražanca, otkud su svi naši Potočnjaci. Nino više među nama nije. Umro je 28. prosinca prošle godine u 84. godini života, a dva dana kasnije ukopan je u njegovoj postojbini Ražancu.

Nogomet obvezan predmet u gimnaziji

Nedavno je NK Bačka u Subotici proslavila 125. godišnjicu kao prvi hrvatski službeno registrirani nogometni klub 1901. godine. U kontekstu toga,  Zadrani su nogomet počeli igrati još 1895., ne kroz registrirani klub, ali su počeli i o tomu u  “Il Dalmati ” stoji, da su 25. siječnja 1895. na Bokanjcu, na omeđenom prostoru – igralištu, sedamdeset učenika zadarske gimnazije igrali nogomet unutar nastave tjelesnog odgoja. Taj se dan uzima za početak nogometne igre na zadarskom okružju. Od osobita je značenja, što je od godine 1899. nogomet uveden u nastavni program zadarske gimnazije kao obvezan predmet. Početkom 20. stoljeća nogomet se u Zadru već udomaćio. Godine 1908., primjerice, na igralištu u Ravnicama  svake nedjelje su Česi u sastavu austrougarske vojske igrali nogomet u sportskoj opremi i sportskim cipelama, a kako je to područje  pripadalo Arbanasima ( Borgo Erizzo ) i arbanaški momci  su k njima uskakali. Tako se i kod Arbanasa krenulo  s nogometom već te godine, a ” Narodni list ” je u broju 11 od 5. veljače 1910. zabilježio osnivanje ” Hrvatskog sokola ” u Arbanasima, pri kojem je iste godine osnovan nogometni klub ” Zmaj ” u čast nadbiskupu Zmajeviću. Svemu tomu svjedoci su bili  pokojni Ante Marušić – Tonać  i njegov suigrač u ” Zmaju ” Josip Petani – Švol.

Remek djelo Mikija Savića

Ovih je dana promovirana iznimna knjiga  Srce puno Zadra  autora Mikija Savića i njen naslov sve govori. Miki je za povod uzeo veliki sportski uspjeh košarkaša Zadra, stavivši fotografiju o tomu na naslovnicu monografije, a što mu je bio povod-poveznica da s knjigom kaža puno više i vrjednije – o 70-godišnjoj povijesti posebne udruge. Miki Savić odavno se ističe kroz sport promoviranjem Udruge osoba oštećena sluha Zadar , a ova monografija svakako je njegovo remek djelo i po ideji i po sadržaju. Čestitamo s uvjerenjem kako Miki s ovim nije rekao sve što  ima reći.

Objava DOBRI DUH GRADA S HARMONIKOM Voljeli su ga i Zadrani i došljaci, svih je razveseljavao pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Danas mladež kao modni trend masovno nosi izblijeđene ili skroz bijele traperica na više mjesta isparane. Nose ih i osobe srednjeg doba. Jeste li znali kako je taj modni krik bio omiljen već pedesetih godina, kad se pojavio u Italiji, koja je uvijek u pitanju mode bila ispred. Bilo je to doba kad se masovno autobusima i osobnim kolima odlazilo u Trst u kupovinu, jer “zapadnjačke robe”, koje je tamo bilo u izobilju, u Jugoslaviji se nije moglo naći. Tako su i zadarski kicoši, momci koji su prvi htjeli nositi svu najnoviju modu, odlazili na Ponte Rosso( na fotografiji iz tog doba,op.a.) i onda se s modnim inovacijama kočoperili pred djevojkama i udvarali im se. Jedan takav bio je i moj, nažalost sada pokojni, znanac Josip i on mi je ispričao ovu priču. Htio je pošto poto prvi među nama nositi te moderne blijede isparane traperice, uzeo podosta novaca, sjeo na autobus i put Trsta do Ponte Rossa. Traperice je kupio i vratio se kući, no kako se umorio jer je cijelu noć putovao, zaspao je i kasno se probudio. Odmah je krenuo obući se i u gradu kočoperiti, no prenerazio se. Njegove omiljene talijanske moderne traperice bile su upropaštene. Sve rupe na njima zakrpane. Kako i zašto?. Njegova baka, koja je uvijek prva rano ustajala, vidjela je te isparane hlače i, kako mu je poslije pojasnila, zakrpala ih:

– Mora da je u tom Trstu jako skupo, kad si za onoliko dinara koliko si ponio, mogao kupiti tek ove jadne svugdje isparane gaće. Evo sam ti ih pokrpala, da ne hodaš onako isparan.

Prijateljica Franka

Nije mi bila nikakav rod. Arbanaška, a ja istina u Arbanasima imam puno prijatelja, ali ni jednog rođaka, a nju sam ipak svrstavao među moje bliže. Ne mora mi netko biti rođak, da bi bio moj, posebno mi drag i privržen. Tako je bilo s Frankom, koja mi je dugi niz godina bila draga prijateljica. Cijenili smo se i uvažavali uzajamno i voljeli se, onako kako se trebaju voljeti dobri prijatelji. A tko Franku ne bi volio? S velikim široko otvorenim očima gledala je na svijet s dobrotom, poštenjem i iskrenošću. Živjela je sama svoj život, dosta tegoban, ali ona ga je živjela s radošću i zadovoljstvom. Pri pomoći je bila kad god je trebalo, a nikad nije ni o kojem znancu ružnu riječ kazala. Ona je život shvaćala, kako ga shvaćati treba, kao kratki, a lijepi fenomen u stalnoj prolaznosti svega. Moja draga prijateljica Franka Kotlar napustila nas je prije više godina. Silno mi nedostaje.

Objava BLIJEDE TRAPERICE S PONTO ROSSA Kako je Josip ostao bez modne atrakcije pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Prošlo je od toga 55 godina. U Narodnom listu  kolovoza 1971. naša poznata arheologinja i konkervatorka prof. Ksenija Radulić objavila je sjajan esej kojim je odgovorila tada službenoj  politici koja je procijenila bezvrijednom i omalovažila izložbu potrepština kućanskog života Silbljana u prošlosti. Naime, u Silbi je koncem 60 – ih i početkom 70 – ih bila tradicija da se svake godine postavi takva izložba zanimljive  i vrijedne zbirke predmata, koji su u prošlosti stanovništvu služili. Esej Ksenije Radulić nije bio samo obrana te vrijedne zbirke, nego sjajan književni doprinos, koji ju predstavlja kao osobu široke erudicije,  pismenosti i mudrosti. Esej je poveći, a evo njegova dijela.

– Pitat će netko zašto obnoviti te prošle “slike”, zašto je vrijedno znati kako je izgledalo u pojedinim vremenima u Silbi, Zadru, bilo gdje?. ” Cui prodest “?. Da se upoznamo, da umnožimo vidike, da iskoristimo danu nam biološku mogućnost mozga, njegove nabore i smjesu koja je sposobna da zna, pamti, ocjenjuje, razmišlja stoput višeod onoga što je uobičajeni kvantum prosječne aktivnosti. Na tim malim “liburnskim” otocima, toliko daleko od povijesnih zbivanja da im je život lako mogao proteći zatvoren u sebe sama, iskušenje da se odustane od svega osim od golog održavanja bilo je stalno. Kao oseka i plima, tako se vjerojatno mijenjalo raspoloženje da se zatvori u sebe ili otvori, da se umre ili živi. Zašto da nam taj ritam, ta borba ostanu nepoznati, zašto da naše današnje dileme ne dočekamo sa znanjem o prošlima.

Kompozitor za djecu

Godinama sam ga poznavao i cijelu njegovu obitelj, jer živjeli smo u istoj gradskoj četvrti – Relji. Često sam kod njega, gdje je radio, u prodavaonici Plodina na Braninmirovoj obali, kupovao jogurt, kolač, panin, a nisam znao za njegovu posebnu ljubav prema djeci – skladanje pjesama za njih. Saznao sam tek, kad je s njegovom kompozicijom Proljeće godine 1973. otvoren tradicionalni zadarski festival dječjih melodija. I nakon toga skladao je “u zavjetrini ” ,jer je bio vrlo samozatajna i povučena osoba, smatrajući da ne čini ništa veliko. U javnosti bi se povremeno pojavio tek voljom drugih. Šire se za njega čulo, kad mu je Radio Zagreb tu kompoziciju Proljeće pa zatim i novu Dječak, kad mu ih je uvrstio u svoj program, naglasivši kako je kompozitor  Gojko Prostran iz Zadra.

Objava KSENIJINA OBRANA PROŠLOSTI Kako se poznata arheologinja obračunala s politikom pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Molimo pratitelje Antene web za moguću pomoć, kako bismo uspješno odgonetnuli sve osobe na ovoj iznimnoj fotografiji iz Murvice, negdje iz polovice 50 – ih. Tamo je tada Ljubo Surać vodio jednu od najuspješnijih Zadruga u Dalmaciji i uz nju pomagao i razvoju nogometa u ovom našem danas i po sportu poznatom mjestu. Pomoći ćemo što uz fotografiju iznosimo što smo sa sigurnošću uspjeli odgonetnuti. Dakle, prva visoka osoba nam je nepoznata, do nje Kovačević ime ne znamo a kojeg su nadimkom zvali Sokol  i on je s rukama na ramenima Miši Zečeviću. Slijedi nepoznati koji je navodne s Relje, pa Tome Vitlov i Franko Mazija, zatim neki dječak,pa nepoznati, također i onaj što mu se vidi profil, slijedeći je Nikola Grbin pa pognut prof . Živković kojem ime ne znamo. On je iz šibenskog Zatona, a ovdje je došao studirati. Čuče: Marko Rogić, Perica, Pifat, Rade Arambašić, Frane Dušević, Pave Despot i Joško Gatara. Možda za Pifatovo ime može pomoći što je on poslije godinama radio u Kinu Pobjeda, kontrolirao ispravnost ulaznica u dvoranu. Perica se stalno družio s bristolašima i možda mu je prezime Surać ili je ipak Perica.

Objava AMATERSKA KLAPA NOGOMETAŠA U MURVICI Molimo pratitelje za moguću pomoć pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

OPĆA KOŠARKAŠKA TUČNJAVA U JAZINAMA Članovi Stade Francea iz Cannesa izazvali najveći nered u povijesti zadarske košarke

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Zbilo se zadnje godine 50 – ih ili prve 60 – ih, nisam siguran. Na betonskom igralištu u Jazinama gostovao je francuski klub Stade France, ustvari  selekcija Cannesa još pojačana s četiri državna reprezentativca. Padala je kiša, a betonska podloga, no nije posebost utakmice bila u tome, jer nije bila ni prva ni posljednja koju je Zadar u takvim uvjetima odigrao. Posebna je, jer je jedina u 70 godina koliko pratim zadarsku košarku na kojoj je izbila opća tučnjava u kojoj su sudjelovali igrači i vodstva oba kluba i gledatelji. Gosti su bili doista pregrubi,  jer su htjeli pošto – poto pobijediti i zadarska publika nikad nije vidjeja takvu grubost. Prednjačio je jedan igrač kojem je glava izgledala kao u pasmine buldoga. Visok oko 190, a snažan kao da je profesionalni dizač utega, toliko je tukao, da se ga sudci izbacili iz igre. Francuzi se s tim nisu složili i prijetili su napustiti utakmicu, što bi bio skandal, pa su sudci, na nagovor vodstva Zadra, ” buldoga ” vratili u igru, a on je nastavio s grubošću . Prekipjelo je jednom igraču Zadra pa je uzvratio, nakon čega su na teren utrčali svi njihovi igrači s klupe i vodstvo. Znak za naše igrače i gledatelje i nastala je opća tučnjava. Iznimna scena u tomu bila je, kad je u tučnjavu utrčao i ozbiljni, ugledni gospodin Nikola Rajčević, veliki pobornik zadarskog sporta, posebice navijač košarkaša Zadra. Došao je do ” buldoga ” i udario ga kišobranom po glavi. Ovaj se izbezumio, a kad mu je šjor Nikola vidio ružno, a izbezumljeno lice, dao se preko igrališta u bijeg, a Francuz za njim. Nikola je uspio uskočiti među gledatelje, Francuz također, no tamo je loše prošao. Sve se na kraju ipak smirilo, a Nikola Rajčević sljedećih dana bio je među košarkaškim navijačima Zadra najomiljenija osoba i najpopularniji Zadranin, jer imao je hrabrosti suprotstaviti se puno mlađoj i jačoj osobi, braneći svoje. Na fotografiji je jedna utakmica iz tog doba ( 1959.) Zadar – Beograd.S lijeva su: Nikolić, Lokin, Korać, u skoku Pfendt, Troskot i Blašković. Snimio Vicko Zaninović.

Krešo 40, Larry Bird 8

Zadarska je košarka nekad u Europi  i  svijetu visoko kotirala, pa su dolazili u Jazine igrati mnogi  poznati klubovi  i reprezentacije, a Zadar je mnoge od njih pobjeđivao. Reala 107-83, Simmenthala 90-66, ruskog prvaka CSKA 120-98, također reprezentacije Njemačke, Poljske i Jugoslavije.Posebnu pozornost  izazvalo je 1974. gostovanje izabrane vrste košarkaša s američkih koleđa, kandidata za NBA,koji su Europom igrali pod imenom Big Eight. Među njima bio je i jedan od najvećih američkih košarkaša u povijesti Larry Bird. Zadar je pobijedio s 83-75, pri čemu je Krešo Ćosić ubacio 40,Pino Giergia 19, a Larry Bird 8 koševa.

Objava OPĆA KOŠARKAŠKA TUČNJAVA U JAZINAMA Članovi Stade Francea iz Cannesa izazvali najveći nered u povijesti zadarske košarke pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Kad je koncem 1971. i početkom 1972. zatrto Hrvatsko proljeće širom države preplavili su “čuvari našeg socijalističkog društva”, iako mnogih prije toga nigdje nije bilo.  Dali su se u potjeru, tko će naći više krivaca, prestupnika i tako se proslaviti doprinoseći njihovu kažnjavanju. Kao uvijek kod takvih pojava, koristilo se i za osobne obračune. Drugačije nije bilo ni u Zadru, pa je čak na red došao i zadarski Narodni list, kojem su u veliki grijeh pripisali što u Kalendaru za 1972. Blago i srebro Zadra,  nisu crvenim slovima označeni državni praznici. Čelni ljudi Lista branili su se i prebacivanjem krivice na suizdavača zagrebački Turistkomerc, a evo odgovora njihova glavnog i odgovornog urednika:

– Državne praznike nisam posebno označio iz razloga što se na kalendarima koji pretendiraju na višu umjetničku vrijednost, a k tomu se šalju i u inozemstvo, državni praznici posebno ne označavaju, ili se uglavnom tako čini.

Nije poznato je li se glavni urednik Turiskomerca uspio odbarniti, a čelnici našeg Narodnog lista jesu. I nakon ovog ” velikog grijeha  ” na mjestu direktora Lista ostao je poznati sportski (nogometni) djelatnik Tomislav Vladić, a na mjestu vršitelja dužnosti glavnog i odgovornog urednika, novinar, fotograf i prvoligaški nogometni sudac Vicko Zaninović. Na priloženom presliku fotografije Vicko Zaninović prigodom opraštanja od suđenja nogometnih utakmice. Darove mu uručuje Dalibor Tikulin tada tajnik Nogometnog saveza Zadar.

Tulovac i Romanovac

Kad se spomene ime Tulovac prva je asocijacija na Tulove grede u Velebitu, a tako i je. Tulovac i Romanovac su pedesetih i šezdesetih prošlog stoljeća bila najpoznatija iskopišta vrlo kvalitetnog velebitskog crveno – plavog kamena, toliko traženog da je postao konkurentan i poznatom bijelom bračkom kamenu. Sve što je u Tulovcu i Romanovcu iskopano i obrađeno rasprodano je u inozemstvo i nije bilo dovoljno, kolika je potražnja bila. Tada obrovačko poduzeće  Jadral dobro je iskoristilo ta iskopištva moderniziravši ih i ostvarivši znatnu dobit.

Privitak: Prvi osnovnoškolski list

Danas Osnovna škola Petra Preradović prije je nosila naziv O.Š. Centar. U njoj je mjeseca svibnja 1958. izašao prvi broj istoimenog lista Centar i to je bio prvi u Zadru list kojeg su napravili učenici jedne osmogodišnje škole. Doživio je samo dva broja, jer su njegovi tvorci završili školu, a njihovi nasljednici promijenili listu ime u Prvi koraci, pa još mlađa generacija u Vedri dani mladosti. Autori Centra bili su: Martin Itković, Zvonimir Španić, Ratko Petrić i Ladislav Radulić.

Objava VREMENA SUDE PONAŠANJE “Veliki grijeh” Narodnog lista pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Bili su njih pet godinama nerazdvojni, a najpoznatija klapa “pijanaca” u bivšem Studentskom klubu, kojeg je držala Ljubica Miškić i bila im kao druga majka. I bolja,popustljivija. Posebice  bliska s Jandrom da su se povezali i kumstvom.  Dakle, Sefi i njih četiri kod tete Ljubice svaki dan od 1963., kad je klub otvoren. Onda jednog dana Jandre i Sefi u Starigradu su za Slobodnu Dalmaciju (bili su njeni novinari) radili reportažu. Domaćini su im se zahvalili odličnom spizom i dakako dobrom kapljicom. Poslije zakuste Sefi reče: – Od danas više ne pijem! – Jandre ga začuđeno pogleda i odgovori: – Ajde, ne zajebavaj. – Ali Sefi ustraje: – Rekao sam da od danas više alkohol ne konzumiram. – Jandre: Ma što si poremambio? Daj bar tu odluku odgodi za sutra, neću valjda sam piti.-  Abdulah Seferović Sefi odlučio se alkohola ostaviti u Starigradu 1971. Prošlo je 55 godina, a Sefi sve to doba alkoholu nije ni primirisao. Kad se na taj postupak odlučio, njegovi klapaši “pijanci”  Ivica Maštruko, Jandre Širinić, Mišo Miljanić i Zdravko Artić nisu ga tek tako na miru ostaviti, nego su mu uzvratili rugajući mu se na toj odluci  “na akademskoj razini” . Nisu Ivica, Jandre, Mišo i Zdravkao doista bili pijanci. Oni su, do dog datuma skupa sa Sefijem, samo voljeli dobru kapljicu. Kako su mu zajebantski  kalali za njegovu odluku, pokazuje fotografija, na kojoj su dva njihova  lamenta – ” na latinskom ” i u “privodu”. Njihovi tekstovi ” ludorije ” tek su nam povod, kako bismo pokazali čvrstinu Sefijeva karaktera, a i podsjetili na njegove i naše prijatelje.

Dinko Meme Filipi rezbar i izumitelj

Izrezbario je u drvetu sv. Donata, sv. Stošiju, sv.Krševana i Gradsku ložu. Sve to za života u Zadru, a u rodnoj Betini još cijeli crkveni oltar. Dinko Filipi zvani Meme bio je otac znamenitog sina Milana Filipija jednog od velikih zadarskih zaslužnika. Barba Meme je imao dug i plopdan život. Umro je 1972. u 91. Miran i tih, malo je govorio.  Nije bio sam izvrsni rezbar, nego i izumitelj. Mnogi su naši ljudi okušavali se u raznim izumima, uglavnom manje značajnim, no izum Dinka Filipija, ovdje u Zadru, bio je pravi pronalazak koji je trebao značiti manu s neba. Jer taj poštanski službenik napravio je mali prerađivač morske vode u slatku, pitku vodu. I ta voda bila je izvrsne kvalitete. Nagovorili su ga da patent ponudi državi za veći projekt, jer bila bi to velika stvar za sve bodule i za druge. No, odbijen je, s obrazloženjem kako bi projekt bio preskup. A voda je, kao, jeftina i svugdje je ima. Ma neš ti obilja kojeg pijemo zagađenog podzemnim fekalijama. Društvo u kojem živio činilo je mnoge dobre stvari, ali i mnoge promašaje. Jedan od takvih svakako je odbacivanje izuma Dinka Filipija.

Objava KAKO JE SEFI PRESTAO PITI Odgovor klape “pijanaca” i zajebanata pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Kad je zadarski profesor na Pomorskoj školi poznati pričoplovac Jere Bilan objavio knjigu Svjetionik mnogi koji su je pročitali s njom su bili vrlo zadovoljni i autoru zahvalili, među njima posebice profesorica gospođa Ljiljana Friganović, koju je Jerina knjiga na osobit način dojmila i navela ju na pobudu da u osvrtu na knjigu, koju joj je Bilan darovao, napiše ovaj tekst.

– Odvela me tvoja knjiga u moje rano djetinjstvo kad sam živjela na Velom Ižu u Dragama s mojim didom Tonkom. On je za mene bio ono što je u “Svjetioniku” za Leu bila Rahela. On je kao pomorac obišao cijeli svijet i sa završenom osnovnom školom u ono doba imao ogromno znanje. Brinuo je o mojem školovanju, tako da sam ja jedina od moje rodbine Barićevih i Profacinih u Drošanjici završila visoke škole.U Dragama sam brala prilipke i ugrce, a u Jazu hvatala bumbare. Na Ižu sam nosila masline u sprti na spari koju je napravila moja tete Marica od krpica predivnih boja. Odvela me tvoja knjiga u školski laboratorij gdje sam radila omiljenu vježbu otapanja Na u vodi i dobivanje klora. Odvela me tvoja knjiga u neke moje ljubavi velike nedovršene.

Na taj se način gospođa Friganović autoru zahvalila, a i Bilan njoj, jer nakon njena osvrta za njegovim Svjetionikom  nastala je jagma, a svaki je autor najviše zadovoljan saznanjem, kako je njegovu knjigu pročitalo dosta osoba, jer svrha pisanja je čitanje onoga što je napisano. Kontakt autora i čitatelja.

Prvi Pogorelićev koncert

Jeste li znali da je naš planetarno poznati pijanist Ivo Pogorelić svoj prvi solistički koncert u dugoj i bogatoj  glazbenoj karijeri održao  u Zadru, u Narodnom kazalištu, siječnja 1974. Zahvaliti to može diretroriju zadarskog kazališta, koje je u tada dječaku prepoznalo budućeg velikog pijanista.Novinar Narodnog lista u osvrtu napisao je:

– Zadarsko Narodno kazalište učinilo je dobar potez kada se odlučilo za organizaciju koncerta petnaestogodišnjeg glasovirača Ive Pogorelića, kojemu je to bio prvi cjelovečernji nastup uopće. Koncert je održan 7. o.mj. u prepunoj zadarskoj koncertnoj dvorani… Treba samo poželjeti više ovakvih i sličnih nastupa koji imaju čar neizvjesnosti i otkrivanja nove vrijednosti pogotovo kada ti nastupi služe, kao što je bilo ovom prigodom, afirmaciji onih koji su na neki način vezani za našu sredinu…

Ivo Pogorelić je po ocu podrijetlom vezan za Pag.

Objava DJETINJSTVO GOSPOĐE FRIGANOVIĆ Kako je “Svjetionik” utjecao na njenu priču pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Sjećate li se ne tako davnih vremena kad je Nogometni klub Zadar bio vrlo uvažavani pripadnik najjačeg razreda hrvatskog nogometa, jedno vrijeme bolji i od zagrebačkog Dinama, a u jednoj natjecateljskoj sezoni po rezultatima i uvrštenju na ljestvici ispred Zagrepčana ? Na igralištu u Stanovima su u to doba pobjeđivani i splitski Hajduk i ostali prvoligaši i na naš travnjak svi su dolazili s respektom, a velike igre Zadra, odnosno Zadarkomerca ( tako se jedno vrijeme zvao ) pratilo je i po deset tisuća gledatelja. Čak se izvlačila ulaznica, čiji je vlasnik dobijao novi automobil. Sve smo to mogli zahvaliti direktoru kluba Anti Jurjeviću (nažalost umro je prošle godine) i njegovim vrijednim suradnicima. Priloženi preslik novinarske iskaznice dokaz je svemu tomu. Bilo je to doba procvata zadarskog nogometa i na drugim pratećim područjima, pa je tako, jedno doba, u tom širem razdoblju,  prof. Ivan Kraljević (također nas prerano napustio pred godinu dana) bio predsjednik  Sudačkog odjela HNS-a, a sudci Reno Sinovčić i pokojni Milivoj Dujela, Šime Bugarija, te još poneko,  sudili utakmice prvog razreda, a Neven Kolić (i on više nije među nama) i Ante Čačić dužnosnici u istom razredu. Čačić je čak bio trener Dinama i izbornik državne reprezentacije. Danas, nažalost, sasvim je drugačije i lošije. Zadar se natječe u jednoj skupini četvrtog razreda hrvatskog nogometa i ne ide mu dobro. S obzirom da se  svojedobno, u vrijeme  zakonske privatizacije, Grad ponio kako se ponio, nije se ničeg drugog od ovog stanja ni moglo očekivati. Jer danas je stadion i ostalo oko njega raskomadan na nekoliko vlasnika, pa je skoru dobru budućnost  teško očekivati. Istina, novi nogometni djelatnici ulažu napore da se stanje popravi, a ono može,  samo ako je tog važnog  i ne samo sportskog objekta, vlasnik samo jedna pravna osoba. U takvu stanju nadamo se, kako će nekad prvoligaš  sljedeće sezone dohvatiti bar treću razinu hrvatskog nogometa, posebice jer je klub prešao u Športski centar Višnjik, čime su uvjeti popravljeni. No treba i igrački  i stručni sastav ojačati.

Gusjenica od 80 tisuća kilometara

Bivša poznata zadarska Tvornica duhana, koja odavno ne proizvodi i ne postoji, prije 60 godina, 1966., proslavila je rijedak poslovni pothvat. Proizveli su toliku količinu cigareta, da bi se, kad bi nastavljali cigaretu na cigaretu, dobila ” gusjenica ” od čak 80 tisuća kilometara.  Lijepo je i za takav nekad veliki poslovni pothvat  znati.

Objava NOGOMETNI KLUB ZADAR ISPRED DINAMA Povijesni domet nogometaša iz Stanova pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Listopada 2002. u crkvi sv. Marije u Zadru upriličeno je predstavljanje knjige zadarskog svećenika dr. Marijana Grgića Časoslov opatice Čike ( na čemu je i doktorirao ), događaj znamenit za cijelu hrvatsku srednjevjekovnu  povijest u kulturi. U knjizi su objavljeni časoslovi zadarske opatice Čike i njene kćeri Većenege, čime je dr. Marijan Grgić dokazao veliko otkriće, da crkvena umjetnička glazba u Zadru datira najkasnije od početka 9.st., što je značilo  promaknuće  Zadra  u najjače hrvatsko središte srednjevjekovne glazbe. On je ustvrdio, kako je u Zadru nastala identicifirana skladba umjetničke glazbe u nas Bogojavljenski navještaj blagdana iz 1081. godine ( op. D.M., prema tekstu Tatjane Stupin ). Dr. Marijan Grgić dokazao je da su časoslovi opatica Čike i Većenege izrađeni u Skriptoriju samostana sv. Krševana u Zadru u drugoj polovici 11. stoljeća, što je dokaz visoke kulturne i duhovne razine hrvatske srednjevjekovne baštine, koja je stasala upravo u Zadru. Rođen u Sisku 1929., a umro u Zagrebu 1980. dr. Marijan Grgić bio je godinama znamenita ličnost zadarskog života u kulturi. Već 1951. predavao je glazbu u nadbiskupskoj  gimnaziji pa bio poglavar sjemeništa. Na Visokoj bogoslovnoj  školi bio je profesor pa zatim i rektor. Od 1970. vodio je Stalnu  izložbu crkvene umjetnosti te bio i njen direktor. Istaknuo se i kao suradnik i pročelnik Odsjeka za glazbu  Instituta JAZU, a od 1970. jedan je od autora programske koncepcije festivala Glazbene večeri u sv. Donatu.

Zadarske rukavice iz 1873.

Arturo Gilardi iz poznate zadarske obitelji, bio je u drugoj polovici 19. stoljeća i prvoj 20. nadaleko znani proizvođač  kožnih rukavica  za oba spola. Došao je na tu ideju i u biznis je pretvorio, kad je saznao, kako su jareća i janjeća koža sa  zadarskog područja najpogodnije za izradu tada vrlo traženog modnog artikla. Kako u to doba u Zadru nije bilo tvornice kože; za preradu  kože ( postojala je slična tvornica tek 1906. ) problem mu je bio kako jareću i janjeću kožu štaviti u finu kožu za rukavice pa je jedno doba takvu kožu dobivao iz Venecije i Češke, a kako mu je posao dobro išao, ubrzo je osnovao i svoju takvu radionicu. Uposlio je svega 16 radnika, a uspio je proizvesti toliko rukavica da ih je prodavao po cijeloj Dalmaciji, u Italiji i čak u istočnim zemljama. Stajale su 12 rukavica za muške 10,11 forinta, a za dame 11 forinta.

Privitak: Zidarica i tesarka

Danas takva zanimanja kod žena i ne bi bila senzacionalna, iako je to muški posao, no kad jedna mlada žena zasluži diplomu kvalificirane takve radnice još 1947., onda je to doista posebnost. U posljeratnoj obnovi bivše države tesala je i zidala ravnopravno s muškarcima na mnogim važnim objektima, među kojima i na izgradnji hidrocentrale Jablanica, gdje ju je upoznao naš Zadranin Mate Duka koji se također tamo našao. Ubrzo su zasnovali brak i došli živjeti u Zadar, pa je gospođa Koviljka Duka postala i naša atrakcija.

Objava ČASOSLOV OPATICE ČIKE MARIJANA GRGIĆA Vrijedna ostavština zadarskog svećenika pojavila se prvi puta na Antena Zadar.