Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Bilo je to u prvim godinama nakon utemeljenja Šahovskog kluba ” Zadar “, točnije 1952. Velika gradska senzacija, jer prvak šahovskog kluba postao je tek 18-godišnji srednjoškolac, vicematurant gimnazije Boris Jurić. Usprkos činjenici što je klub brojio čak 480 članova, među kojima su bili kvalitetni istaknuti šahisti kao Dunko Čatlak, prvi klupski prvak od utemeljenja, koji je Borisu bio profesor u gimnaziji, Branko Lisul, Franjo Cvek, Ivan Himelajh, Svetko Milin i drugi. Pričalo se s ponosom, kako nam se pojavio genij, koji će jamačno biti među najboljima u državi.

Priče su se još više rasplamsale, kad su ih počeli širiti i građani, koji su dolazili gledati Borisove čudesne igre i pobjede. Jer Boris Jurić je uz briljantnu igru bio i šahovski boem. Unaprijed je znao da će svih pobijediti, no više od toga volio je igrati iz zadovoljstva. Njadraži mu je izazov bio savladati protivnika na način kojeg zamisli prije početka partije i gledateljima obeća. Bio je briljantnog uma i pamćenja kao danas Magnus Carlsen. Tako je obećavao i obećanje ispunio, primjerice, da će protivnika matirati sa skakačem i to baš na polju H 8. Možete zamisliti, što je sve suparnik poduzimao, kako bi mu oba skakača ” pojeo “, ali Boris mu to nije dozvolio. Koliko je samo pri tom umijeća i strpljenja trebao imati.” Umirao ” je u ljepoti svakolikih kombinacija i kad je igrao oko njegova stola redovito je bilo više gledatelja, nego oko svih ostalih stolova zajedno. Imao sam sreću i čast polovicom 50 – ih gledati te Borisove partije.

Ne samo po šahu Boris Jurić bio je poseban po svemu. Tako je i učio na impresivan, originalni način. Uvijek je nosio samo jednu knjigu i čim bi iz nje pročitao stranicu, uništavao ju je i bacao, kako bi se prisilio zapamtiti cijelu, jer nakon uništavanja više nije imao iz čega učiti. Na taj je način osvježavao svoj briljantni um.

Šahu se ipak nije ozbiljnije posvetio. Dao je prednost školovanju i postao doktor ekonomskih znanosti, fakultetski predavač i autor mnogih visoko stručnih članaka i knjiga. Danas ima 92 godine, odavno uživa u zasluženoj mirovini, u kojoj njegov uvijek invenciozni duh ne miruje. Na presliku fotografije iz novijeg doba Boris Jurić (lijevo) u društvu s pokojnim poznatim odbojkaškim djelatnikom Antom Lonićem.

Filipjanski ponos i čast

Ove godine navršava se 132 godine kako je u Sv. Filipu i Jakovu na ” štandarcu ” zavijorila hrvatska zastava i vijorila sve do dolaska na vlast u Kraljevini Jugoslaviji Aleksandra Karađorđevića. Godine 1994., na stotu obljetnicu od tog događaja, Filipjanci su obnovili srušeni ” štandarac ” i opet je u mjestu hrvatska zastava zavijorila. Podigao ju je na stub tada najstariji mještanin 89 – godišnji Roko Karamarko, stradalnik za hrvatsku stvar, pa je tako i on ušao u memoriju ovog našeg lijepog obalnog turističkog mjesta.

Objava MAGNUS CARLSEN PROŠLOG STOLJEĆA Briljantni um Borisa Jurića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Lijepo je vidjeti kad se različitosti štuju i prihvaćaju, a posebice kad se radi o krajnje suprotnim društvenim i političkim stavovima i svjetonazorima. Živjeli smo u dobu kad su suprotnosti bile toliko velike, da se ni dobri postupci nisu odgovarajuće uvažavali, nego omalovažavali, a često i izbjegavali spominjati. U ovoj crtici dobro mi poznati (suradnik u Zavodu za zapošljavanje), a i mnogim starijim Zadranima također,naš pokojni sugrađanin Mate Grubiša (na fotografiji, op.a.) bio je drugačiji. Zapamćen i po tomu što je ušao u povijest školstva na zadarskom području, jer je bio poslije drugog svjetskog rata prvi učitelj i upravitelj škole u Škabrnji, iako nije imao pedagoško obrazovanje. No bio je pismen, što je za ono doba vrijedilo. Iako istaknuti član i djelatnik Partije Mate prvoborac i komunist bio je i objektivni kroničar pa je o sutomišćanskim svećenicima, skromnom pismenošću, ovako pisao:

– U Sutimiščici je bio u to doba svećenik don Niko Kovač, narodni čovjek i dobrotvor. Družio se s narodom, izgradio cisternu gdje su se s vodom služili mještani. Don Niko Kovač je i 1933. izgradio kino dvoranu, u kojoj su prikazivani svega dva-tri filma pomoću agregata jer struje nije bilo. Godine 1937. iz Sutomiščice odlazi don Niko Kovač, a dolazi iz Ugljana don Ivo Blasić.

Barba Mate se posebno pročuo kad je imao 80 godina te iako šezdeset postotni ratni invalid (izgubio oko) napisao je u rukopisu knjigu o povijesti Sutomiščice. Kako ju nije mogao tiskati, svi Sutomiščani su je pročitali u rukopisu, što je svojevrsni fenomen.

Kad je egoizam jači

Događa se i kod nekih dobrih ljudi egoizam nema granica. Tako je bilo i kod našeg danas pokojnog sugrađanina. Pošten,uslužan, darivanju sklon i naširoko djelatan nije mogao protiv svoga dubokog samoljublja. Bio je i poznati sportski djelatnik, pa se češće susretao s nama novinarima. Jednom zgodom naletio je na kolegu Bernarda i mene i zaskočio nas pitanjem: ” Je li vas dva imate nešto protiv mene?”. Začudili smo se i odgovorili negativno, na što on: ” Zašto, onda, već 15 dana niste ništa o meni napisali?”. Negdje oko mjesec, dva dana kasnije opet smo se susreli, a on nam se ovako obrati:” Zamislite što mi se sinoć dogodilo. Da čovjek ne povjeruje. Održavana je skupština našeg rukometnog kluba i ja namjerno zakasnim desetak minuta, da bih im dao priliku, kad se pojavim, da svi ustanu i zaplješću. Kad tamo nitko se ni pomaknuo nije, a kamoli zapljeskao i ustao.”.

Objava SUTOMIŠČICA JE IMALA KINO JOŠ 1933. Hvala kroničaru Mati Grubiši pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Darivanje je bilo njegov način življenja. Darivao nas je na mnogim područjima živeći među nama ne baš dugog njegova ovozemaljskoga gostovanja. Zanimanjem liječnik duboko unesen i zaljubljen u svoju struku, volio je i sport i u njemu pomagao, no najveća mu je ljubav bila slikarstvo. Slikao je dugo i kvalitetno i darivao. U Poliklinici i danas su na zidu njegove slike. Sve nam je to bilo nekako uobičajeno, jer navikli smo tako, a onda nas je ugodno iznenadio kad je 15. prosinca 2017. istupio s unikatnom darovnicom. U Gradskoj loži postavljena je izložba njegovih radova, iznimnih ne samo u njegovu slikarskom opusu, nego i u zadarskom slikarstvu uopće. Portreti zadarskih nadbiskupa od Vicka Zmajevića do Želimira Puljića, njihovih grbova i svetaca zaštitnika grada. Bila je to dvostruka darovnica dr. Stipana Kujundžića – darovni doprinos proslavi Dana Grada Zadra unutar manifestacije Krševanovi dani kršćanske kulture te gratis ustupanje cijele izložbe Zadarskoj nadbiskupiji. Dr. Stipan Kolundžić nije bio samo kvalitetan liječnik i slikar, nego i vrlo dobar čovjek. Rijetko sam susretao tako samokritične osobe kakav je on bio. Kod jednog od posljednjih susreta u Bolnici, kad više nije bio liječnik, nego pacijent, rekao mi je: -Upoznao sam mnoge ljude koji su skrenuli s pravog puta i vratili se na njega. Među njima sam i ja, ali sam to kasno napravio.

Privitak: Tko je glava, a tko rep?

Kod većine naših sportskih komentatora stalno se povlači poštapalica, kako taj i taj sastav “ima i glavu i rep”. Zašto takvo obilježje, pa ne radi se o zoologiji? Zar ne bi bilo primjerenije i pristojnije kazati, kako je taj sastav po svim redovima dobro posložen, kako ima dobru igru i prema naprijed i prema natrag, kako je dobro uigran.

Egzemplarno

Dvosmislen, trosmislen, višestruko osmislen, provokativan. Takav je naslov nove prilagođene inačice knjige poznatog zadarskog pedagoga i književnika Nebojše Gunjevića. “Na ramenima divova” egzemplaran je učinak tekstualno i likovno velebnog djela.

Objava OD VICKA ZMAJEVIĆA DO ŽELIMIRA PULJIĆA Vrijedna ostavština dr. Stipana Kujundžića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Na današnji dan prije deset godina, 19. siječnja 2016., umro je dr.sc. Anton Travirka, pedagog i publicist, jedan od najpoznatijih i najzaslužnijih zadarskih dužnosnika u kulturi našeg vremena. Imao je tek 71. Na priloženoj fotografiji otvorenje je 12. međunarodnog trienala fotografije Čovjek i more u Galeriji umjetnina Narodnog muzeja u Zadru 1986. (snimio Zvonko Kucelin), te je 40. obljetnica tog događaja poveznica s Travirkinim odlaskom. Trienale je otvorio tada gradonačelnik Zadra dr. Ivo Zorić. Anton Travirka je desno od njega. Među drugim nazočnim dužnosnicima u kulturi prepoznali smo poznatog zadarskog meštra zanatske i umjetničke fotografije Željka Maričića (s katalogom u rukama, op.a.). Anton Travirka je u to doba bio voditelj Galerije umjetnina, organizator trienala fotografije Čovjek i more čak 26 godina i šest Trienala slikarstva Plavi salon, te mnogih priredbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Likovni kritičar i povjesničar umjetnosti, profesor na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru. Svakako zaslužni Zadranin kojem doprinos afirmaciji Zadra i Hrvatske zahvaljujemo.

Privitak: Zlato i srebro Zadra

Jedan od najboljih pisaca novije hrvatske književnosti Mirko Božić na dužnosti potpredsjednika Sabora SRH – e presjekao je vrpcu kojom je 1972. otvoren prvi kapitalni objekt kulture od nacionalnog značaja u SRH-i Stalnu izložbu crkvene unjetnosti i Arheološkog muzeja Zlato i srebro Zadra. Poznato je da su tu neprocjenjivu sakralnu kulturnu vrijednost uspjele sačuvati časne sestre benediktinskog Samoastana sv. Marije na čelu s nadstojnicom Marijom Braun.

Objava KULTURNJAK I KULTUROLOG, PEDAGOG I PUBLICIST Obljetnica odlaska znamenitog Zadranina pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Abdulah Seferović Sefi označio ga je kao “izrazitog predstavnika naivne fotografije, koji je umjesto umjetničkih težnji ponudio sadržajnu zanimljivost”, a Ivica Nevešćanin o njemu je napisao kako je “svoju strast prema fotografiji pretvorio u originalni amaterski izraz neprocjenjive dokumentarističke vrijednosti”. Mene je pak posebice dojmio izložbom fotografija pedesetak poznatih Zadrana snimljenih s leđa i to svaku sa samo jednim snimkom . Nije bilo nizanja snimaka pa odabiranja, što njegovim fotografijama daje originalnost, pa držim kako je Petar Goić pionir takvog fotografskog izražavanja u nas. Također je sve fotografije oplemenjivao legendom, od kojih su neke, kao ova duboko misaone “Na putu prema sebi”. Govoreći o svojoj izložbi od prije 30 godina, koju je 1996. priredio u crkvici sv. Petra i Andrije Starog, izložbenom prostoru kojeg je često koristio, kazao je kako, se pravi građani prepoznaju i sprijeda i straga, a reče i “neki bolje izgledaju s leđa nego s lica, jer im se ne vide oči, a one su ogledalo duše”. Šalio se, dakako, jer šali je inače sklon bio, ali rekao je istinu, a ona je najbolja u šalu zaogrnuta. Uz njegovo ime i prezime redovito je išlo i dodatak Stanarac. Bio je poznata osoba zadarskog javnog života, posebice kroz fotografiju s kojom se počeo baviti još kao desetogodišnjak 1937. i nastavio do konca života, priredivši desetak izložbi. Umro je 2012. u 85. godini života.

Triska Ane Vukić

Našu Anu Vukić svi znaju kao osebujnu osobu, u svemu svoju, originalnu. Najpoznatija nam je kao suvremena inovatorska ugostiteljsko – turistička djelatnica i iz tog područja njezina inače vrlo širokog djelovanja jedan je događaj doista originalan. Redoviti joj gost i prijatelj iz Njemačke negdje je čuo za naš dalmatinski izraz triska i zamolio Anu da mu pojasni. Ana mu je odmah prilijepila uz odgovor “Das ist triska”, a nama ” Kako sam mu je mogla bolje objasniti, a da je dobro zapamti?”.

Objava FOTOGRAFIJE IZ SAMO JEDNOG SNIMKA Leđa kao lica Petra Goića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi zdravi i zadovoljni bili.

Sjećate li se Studentskog kluba, koji je otvoren daleke 1963.? Nalazio se preko puta Foto Vjeke, gdje je do prije nekoliko godina bio lijepi kafić Atrij. Kluba odavno nema, a sjećanje na njega i dalje živi posebice kroz dvije osobe koje su mu bile svakodnevni inventar, simboli. Dolazili su tu gotovo redovito i drugi Zadrani kao Sefi, Branko Stojaković, Kemal Mustajbegović, Mladen Rodolović Mrlja, Antun Travirka, Stojan Vučičević, Pero Mijoš, Luko Paljetak i drugi, ali gospođa Ljubica Miškić i klapa Ivice Maštruka tu je bila najredovitija i između njih postojala je neka duboka prisna veza kao između majke i njene djece. Od te obitelji danas su među nama, nažalost, samo Ljubica i Ivica. Zdravko Artić, Jandre Širinić i Mišo Miljanić prerano su nas napustili. Gospođa Ljubica živi u devedeset petoj pa joj ovu crticu upućujem kao čestitku i zahvalu, jer i ja sam kod nje svraćao i na dug, kao mnogi drugi studenti, uživao u njenoj spizi i dobroti.

A evo i djela priče o simbiozi gospođe Ljubice i Maštrukove klape. Nije se mogao dogoditi niti jedan dan da njih četiri ne dođu kod tete Ljubice na prozivku. Koliki su ovisnici bili najbolje pokazuje primjer s Ivicom. Kako bi konačno diplomirao zarekao se da mjesec dana neće dolaziti. Nije izdržao. Svratio je i to u pidžami, kako bi Klub bar omirišao i otišao učiti. Posebice je duboka veza bila između Ljubice i Jandre. U Klubu je čak pripreman Jandrin pir s njegovom Vesnom, a Ljubica im je bila kuma, da bi Jandre kumstvo uzvratio Ljubičinoj kćeri Kamenki. Eto, od te legendarne studentske klupske klape samo su još ovdje Ivica i Ljubica, koja mi je, svojedobno kazala, kako je od cijelog njena dugog radnog vijeka najljepše joj bilo u Studentskom klubu.

Objava LEGENDAMA STUDENTSKOG KLUBA Gospođi Ljubici sretno u devedeset petoj pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili

Jednu od milenijskih fotografija znamenitog fotografa Šime Strikomana, urađenu u Zadru na njegov osebujni način, a simbolizirala je pomorski val, sredstva javnog priopćavanja označila su kao Pomorski val bez povoda. Jer ovjekovječen je nevezano za neki značajni datum, a bez osobitog povoda. Upravo zbog toga, Val je zanimljiviji, jer je tako značio čistu umjetničku ideju – kreaciju. Veliko hvala Strikomanu, a i posebice bivšem dugogodišnjem ravnatelju Pomorske škole Zadar Svetku Perkoviću, koji je u njoj sudjelovao s učenicima 55. generacije njegove škole, a na prometnom otočiću u Foši, u neposrednoj blizini Škole. Fotografija je izvrsna (preslik priložen u naslovu, op.a.) i ne znam zašto nije uvrštena u turističku ponudu Zadra, jer je unikatna. Sadržajna je i simbolična. Obuhvaća i Pomorsku školu i stare zidine i uvalu Foša i gradska vrata. No ona je i foto-spomenik pokojnom Svetku Perkoviću, koji nas je nažalost, shrvan teškom bolesti, napustio u 62. godini života 2021. Njegovi učenici, kolege i prijatelji kažu, kako je bio najomiljeniji čelnik Škole od njezina utemeljenja, vršeći tu dužnost s posebnim pristupom i ljubavi 27 godina. Podigao ju je na visoku stručnu razinu, usput i privređivao pa je bio poznat i kao donator. Sugrađani su prepoznali njegovu stručnu perfeknost i ljudsku dobrotu, te je 2016. nagrađen s Grbom Grada Zadra. A u Pomorskoj školi, u uredu ravnatelja, Svetkov je portret. Jedini u cijeloj školi.

Privitak: Titova ulica

Nećete vjerovati, ali istina je. U Zadru, najvećem uporištu HDZ – a, postoji Titova ulica. U gradskoj četvrti Ričina na ploči pri ulazu u jednu prometnicu piše: Ulica Tita Strozzija.

Objava FOTO SPOMENIK OMILJENOM RAVNATELJU Pomorski val bez povoda pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Kako je lijepo i ponosno kad se naša dica dokažu u svijetu velikim djelima. S jednim takvim pothvatom, tada zagrebačkog studenta, a našeg Ninjanina Branimira Budije, travnja 2023. upoznala nas je suradnica Zadarskog lista na području kulture Đurđa Baljak, koja ima profinjen osjećaj za nalaženje vrijednih stvari. Hvala joj na tomu, a Branimiru još veća zahvala što je svoj inovatorski projekt radio u Zadru, čime je u svijetu popularizirao i naš grad, inovacijom koja je i humanitarnog obilježja. Branimir je u Bangkoku, na njihovu sajmu inovacija, sudjelovao sa svojim izumom u konkurenciji preko tisuću inovatora iz Azije, Afrike i Europe i osvojio brončano odličje za robotizirana invalidska kolica, a uz tu broncu i Specijalnu nagradu Svjetske organizacije udruga inovatora (WIIPA). S robotiziranim kolicima Budija je izumio funkcionalni sustav spoja njegovih znanja iz elektronike i pneumatike i to realizirao u stvarnosti. Upotreba takvih kolica značajno je olakšala rad medicinskom osoblju s teško pokretljivim pacijentima. Budijin izum je savršeno jednostavan za upotrebu, jer je dovoljno pritisnuti jedno dugme i sve ostalo obavljaju robotizirana kolica. Prvi tip napravio je za djecu, dakle manjih je dimenzija, a zatim se udružio s također mladim inovatorom i poslovnim čovjekom Nikom Vrgočem, pa su 2024. kreirali RobotLift Wheelchair, jedinstven proizvod u svijetu za uporabu nepokretnih osoba svih uzrasta. Nagrade dobivene 2023. u Tajlandu nisu jedina inovatorska priznanja Branimiru Budiji. Već je prije bio vlasnik Zlatne medalje na sajmu mladih inovatora i Special Award Universitatea Politechnica Temisoara i Special Prize University of Sibiu u Rumunjskoj.

Privitak: Rudnik dijamanata

Gledate li možda turske serije na TV NOVA? Pogledajte, dvije su dobre. A znate li što prevedeno s turskog znači ime Šenol kojeg nosi jedan poznati Zadranin? Potražite. U mome prijevodu rudnik dijamanata.

Objava TAJLANDSKA NAGRADA BRANIMIRU BUDIJI Mladom inovatoru iz Nina svjetsko priznanje pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Shrvan teškom bolešću 6. siječnja 1983. u 57. godini života preminuo je Vicko Zaninović, kultni zadarski novinar, fotoreporter i urednik Narodnog lista. U tada jedinu zadarsku novinu došao je nakon što je u Zagrebu 1950. diplomirao na Višoj novinarskoj školi da bi 1951. u Narodnom listu preuzeo sportsku rubriku i on je prvi zadarski sportski novinar i reporter poslije drugog svjetskog rata sa stručnom diplomom. Također je bio i sportaš, sportski djelatnik, odbojkaš i jedan od pokretača rukometnog sporta u Zadru i nositelj djelatnosti u Plivačkom klubu Jedinstvo. Na sportskom području ipak najpoznatiji kao nogometni sudac na Prvoj jugoslavenskoj nogometnoj ligi. Sudio je u svim razredima natjecanja čak 23 godine i odsudio rekordnih 1030 utakmica čime je ušao u povijest sporta. Uz sve to naš grad je ipak najviše zadužio fotoreporterskim dokumentarističkim radom. Iza njega je ostao opus od 11.000 fotografija i negativa s tematikom iz svih područja zadarskog života pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina. Dokumentarističko fotografsko blago neprocjenjive vrijednosti.

Slobodna carinska zona

Jeste li znali da je Zadar u svojoj relativno bližoj povijesti; u posljednjih stotinjak godina, dva puta imao slobodnu carinsku zonu? Prvi put od 1921. i zbog toga je brzo napredovao i razvijao se, što je pobudilo mnoge Talijane za doseljenje ovdje. Druga carinska zona ponovno je uspostavljena 11. siječnja 1973., što je bila važna odluka tada Saveznog izvršnog vijeća u korist zadarskoga gospodarstva. Ta druga slobodna zona odnosila se samo na luku u Gaženici. Pravni nositelj zone bilo je Poduzeće luka Zadar, a prva tvrtka unutar njega Kemotrans, koji se bavio kemikalijama. Kasnije su se priključila i druga poduzeća.

Objava ODLAZAK KULTNOG NOVINARA Jučer je bila obljetnica smrti Vicka Zaninovića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Dobar vam dan dobri i loši ljudi, zdravi i zadovoljni bili.

Sjećate li se “tokarenja” po pozornici zadarskog i drugih kazališta? “Tokarilo” se od jeseni 1983., kad su Tokari utemeljeni, pa do početka Domovinskog rada. Pišući o njima u Narodnom listu 1985., samo dvije godine nakon njihovih početaka, Zvonko Kucelin je pogodio usridu, nazvavši ih amaterskim profesionalcima. Neka vas ne čudi što je o njima pisao, a ne fotografirao ih, kasnije ekselencija fotografije, jer Zvonko je bio i vrlo dobar novinar.

Član i kroničar te kazališne amaterske grupe Mimi Zadarski ovjekovječio ih je i glumom i kronikom o njima, pa znamo da su Tokari već 1986. pobijedili na festivalu amaterskih kazališta i nastavili s uspjesima. ” Tokareći ” tih sedam godina, od prvog javnog nastupa 1984. do početka rata, ostavili su dubok trag u kazališnom životu Zadra. Toliko su bili cijenjeni i traženi, da se ne usudim nabrajati sva imena zadarske kazališne scene, koja su kroz Tokare prošla, bojeći se nekoga izostaviti. Na ovdje priloženom presliku fotografije nepoznatog autora su redom: Milan Stošić, Valter Šarović, Zvonko Jevšček i Žarko Ivković u predstavi Bertolta Brechta Obloglavi i Šupljoglavi godine 1986. a u režiji Srećka Šestana. Podsjetnik na Tokare je u povodu 40. obljetnice od njihove pojave.

Privitak: Košarkaška dvorana u Jazinama

Pitali su me kad je napravljena legendarna košarkaška dvorena Jazine. Godine 1968. je zgotovljena. Tad su košarkaši Zadra već bili dvostruki državni prvaci, a te godine su u dvorani dohvatili i treći naslov. No ta dvorana nije i prva sportska dvorana u toj gradskoj četvrti. Prva je gimnastička iz godine 1936. i nazvana je Teatro della GIL.Srušena je u bombardiranju 1944.

Objava TOKARENJE NA KAZALIŠNOJ SCENI Duboki trag amaterske grupe pojavila se prvi puta na Antena Zadar.