Glumac Domagoj Nižić našao se u središtu pozornosti nakon što je u igrano-biografskom filmu “Dražen” zaigrao košarkaškog velikana Dražena Petrovića. Povodom toga za Antenu je otkrio detalje.

Što nam možete reći o procesu selekcije? Je li Vam se bilo teško pripremati se za toliku odgovornu ulogu?

Casting za ulogu trajao je nekoliko tjedana, a konačna potvrda da sam dobio ulogu, stigla je nekoliko mjeseci nakon. Producenti i autori filma, kažu da su odmah nakon audicije znali da sam ja “taj”, ali mi nisu rekli. Čekao sam nekoliko tjedana na telefonski poziv Ljube Zdjelarevića u kojem mi je rekao da puštam kosu. Je, teško je bilo pripremati se za samu ulogu, budući da svatko ima svoju perspektivu Dražena. Sažeti svačije mišljenje u karakteristike lika – nije bilo lako. Morao sam reducirati dobivene informacije jer jednostavno film je rađen prema motivima njegovog života i ne može sve stati u zadani format.

 Publika Vas je mogla vidjeti i u “Kabanici”. Na koji način Vam je iskustvo u kazalištu pomoglo i na filmu? Ima li nekih prevelikih razlika?

Namjeravali ste studirati medicinu. Kako to da je gluma prevladala? Pamtite li trenutak u kojem Vas je draž navela da kažete kako je to to?

Da, htio sam studirati medicinu. Zapravo, bila je moj jedini izbor do 4. srednje kada sam, s prijateljima i kolegama iz Športske gimnazije, napisao dramski tekst kojeg smo i izveli. Nakon toga, počeo sam razmišljati o glumi kao hobiju i upisao sam se na dramsku radionicu, a zatim otišao na nekoliko audicija i dobio ulogu. Ključni trenutak bila je ulogu u predstavi koju smo pripremali u Župi sv. Nikole Tavelića u Zagrebu, kada sam shvatio da medicina možda i nije jedini izbor…

Pokrenuli ste i festival u Ljubuškom. Koji bi ste savjet dali mladima koji žele biti dio glumačkog svijeta?

Ponosan sam što Ljubuški Teatar Fest postaje neizostavna kulturna manifestacija u gradu. S idejom sam krenuo još kao student i nije bilo lako doći do realizacije, ali bio sam uporan u svom naumu. Poručio bih mladima da budu svoji čak i kad im netko kaže da ne trebaju ići glavom kroz zid jer smatram da upravo taj proces oporavka – probijanja glave kroz zid – donosi plodove i iskustvo.

 Koji su Vam planovi za budućnost?

Glumački bih volio proširiti svoje iskustvo nekom ulogom u stranoj produkciji, ako već mogu birati. Također, produkcija je ono što volim raditi, a režija nešto u čemu bih se volio iskušati.

Kakve su bile reakcije Vaših, ali i Draženovih bližnjih na Vašu izvedbu? 

Reakcije su zaista sjajne. Svaki dan nam stižu poruke ljudi koji film gledaju i nekoliko puta.

 Koja je po Vama glavna misao i poruka koju nosi film? Zašto bi ga trebali pogledati i oni kojima košarka možda baš i nije bliska?

Glavna poruka na nivou filma, za mene, bila bi da je život jedan i da ga zaista treba živjeti punim plućima sada i ovdje. Ovo je jedna topla priča, ljudska, opipljiva; o sportskom uspjehu, ali i o ljubavi. Ovaj film nije samo za košarkaške znalce, naravno. Film je za one najmlađe, kao i za one starije koji i ne znaju toliko o košarci.

Objava DOMAGOJ NIŽIĆ ZA ANTENU OTKRIVA DETALJE SNIMANJA “DRAŽENA”: Nakon audicije su znali da sam ja taj, ali mi nisu odmah rekli! pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Prikaz je novinarski žanr koji prikazuje ili govori o nekom djelu uz dozvoljenu osobnu notu. Kad prikazujemo, govorimo o autobiografiji ili je čitamo, promatramo to kao nešto što mi vjerojatno ne bismo nikad stvorili, jer tko bi želio priču o svom životu? No, kod biografija pratimo, prosuđujemo ili čak osuđujemo tuđe živote.  I nerijetko nam se to sviđa jer mičemo misli od svojih životnih problema. Moraš biti poznat, društveno važan i priznat da bi tvoj život bio ispričan. Segment je to koji proizlazi iz kolektivnog sjećanja mase, jer ljudi te percipiraju kao sebi bliskog, poznatog. Zato što smo ih gledali na televiziji upadamo u privid da ih poznajemo, da su nam bliski i da ih zbog toga imamo pravo komentirati. Uvijek možemo iznijeti mišljenje na pristojan način, što je čak i poželjno, no poznajemo tek ljude koji i koliko nam to oni osobno dopuste.

U svemu tome, film “Dražen” Danila Šerbedžije pripovijeda priču mladića koji je iznad svega volio košarku, unatoč činjenici što je  imao i druge talente. Uporni treninzi nakon školskih obaveza pomogli su ostvariti željeni san. Sve to upotpunjeno je prikazom skladne i zadovoljne obitelji koja pristaje biti dio Draženova sna. Neosporno je da je u ulozi majke Zrinka Cvitešić briljirala, međutim najviše treba govoriti o Domagoju Nižiću. Čovjeku, koji je donio priznatog sinonima košarke na bliži, topliji, još ljudskiji način. Čovjeka koji svoj karakter, nadanja i planove usklađuje sa ritmom njegove ljubavi – lopte. Prikazao nam je retrospektivu njegove karijere, uspon, vrhunac i neprežaljeno iščezavanje.

Umijećem lakog igranja Nižić je donio Petrovića s kojim se mogu povezati i oni kojima košarka nije bliska. Predstavio je čovjeka iz susjedstva koji ne odustaje od toga da ispuni svoj san. Ratoboran i kompetitivan na terenu, prirodan i uobičajen izvan njega. Po mom mišljenju “Dražen” je odličan, biografski, obiteljski film. Nije to samo zato sto govori o jednom od najvećih. Boli. Jako dugo, zato što se nadaš da će se vratiti. Još više zato što ti je ekipa pružila mogućnost da ga upoznaš i povezeš se s njim, kao i svima ostalima koji su bili dio njegova života.

Film je i potreban, kako Draženovoj obitelji tako i  hrvatskoj javnosti, stoga preporuke od srca.

Objava “DRAŽEN” Film koji Petrovića donosi na nov način pojavila se prvi puta na Antena Zadar.