Austro-ugarski bojni brod „Szent Istvan“ koji je građen u Rijeci, a dovršen u Puli 1914. godine., sa svojih 154 metra dužine, moćnim naoružanjem i preko tisuću članova posade, bio je ponos austro ugarske mornarice i – baš nije imao sreće…

Kada je, nakon četiri godine čekanja, otplovio na svoje prvo ozbiljno putovanje i u svoju prvu bitku pred zoru 10. lipnja 1918., potopljen je nakon što ga je torpedom pogodio talijansko torpedni čamac i to u najosjetljivije mjesto, strojarnicu, duboko u utrobi broda.

Krenuo u bitku za Otrantska vrata

„Szent Istvan“ je bio u skupini brodova od kojih je jedan, „Tegethoff“, bio njegov brat blizanac, a ta je grupa brodova pratila dvije slične koje su iz sjevernih jadranskih luka krenule dan ranije. Zadatak cijele flote je bio oslobođenje Otrantskih vrata koje su blokirale austrougarskom brodovlju izlaz u Sredozemno more. Nakon što je „Szent Istvan“, jedini od svih tih austrougarskih brodova koji je pripadao mađarskom dijelu carstva, potopljen, cijela se flota vratila u matične luke i do bitke za Otrantska vrata nikad nije došlo. Taj je događaj bio jedan od onih koji su najavili kraj 1. svjetskog rata koji okončan pet mjeseci kasnije. Sa „Szent Istvanom“ je na dubinu od 66 metara otišlo i 89 članova posade, od koji su mnogi bili Hrvati, dok ih je 976 spašeno.

Taj se ratni incident, kako se nije radilo o pravoj pomorskoj bitki jer su posade dva talijanska torpedna čamca gotovo slučajno ugledala autro-ugarsko brodovlje postavljajući protupodmorničke mine kod otočića Lutrošnjak te su nakon pogotka okrenuli put Italije, dogodio kod otoka Premuda u zadarskom arhipelagu. Premuda je, zapravo, najzapadniji i od Zadra najudaljeniji otok u toj otočnoj skupini, a zbog potapanja „Szent Istvana“ ušao je u svjetsku historiografiju. „Saint Istvan“ je najveći i najpoznatiji brod koji leži na dnu Jadrana, a brodova koji su doživjeli sudbinu poput njegove kroz povijest je mnogo. Danas „Szent Istvana“ koji leži kobilicom prema gore i kojem najviša točka na 45 metara dubine, zovu „Titanicom Jadrana“ ili „Jadranskim Mount Everestom“.

Iako se radi o pravoj podmorskoj atrakciji, ronjenje na „Szent Istvan“-u je zabranjeno osim uz dozvolu hrvatskog Ministarstva kulture. Isto Ministarstvo povremeno organizira istraživačke zarone, pa je s broda izvađeno mnoštvo vrijednih artefakta, osobnih stvari članova posade te drugih predmeta koji će jednom biti predstavljeni javnosti kao izuzetno vrijedna zbirka.

Ronioci koji su u tim istraživanjima pretražili „Szent Istvan“ svjedoče o bogatom ribljem životu u njegovoj utrobi. U kabinama članova posade i u zajedničkim prostorijama žive ribe, rakovi, školjke i drugi morski organizmi. Svjedoci kažu da su primjerci riba enormno veliki: ugori prelaze 20 kg težine, zubaci preko deset… To nije čudno jer je olupina broda, ma kako bogato riblje stanište bila, gotovo nemoguća pozicija za ribolov o čemu svjedoče brojni ostaci ribarskih mreža i drugih ribolovnih alata u olupini. Ribari „Szent Istvan“ zato izbjegavaju.

Najveći jadranski oktopod

Jedno morska stvorenje osobito uživa u utrobi mistične olupine. Ljubiteljica podmorskih skrivenih rupa i procjepa – hobotnica. Najveći jadranski oktopod tek rijetko dostiže najveću zabilježenu težinu od 20, češće su one od tri do sedam kilograma, pa jadranska hobotnica nije mitski Kraken koji je u mornarskim pričama potapao brodove. Ribari je u zadarskom primorju love ostima noću „na sviću“, tražeći je uz pomoć jakog svjetla po plićacima gdje ona stiže u potrazi za hranom. Vrlo inteligentno morsko biće tada od lovca postaje lovina.

Hobotnica je ukusna i tražena gastronomska delikatesa koja se u zadarskom kraju priprema na mnogo načina: kuhana se nalazi u salatama s krumpirom i lukom, a prokuhanu prešamo pa zaledimo i onda služimo kao tanki, maslinovim uljem zaliven narezak. I danas se ponegdje zadržao običaj sušenja hobotnice na vjetru i suncu jer tako postaje još ukusnija.

Kuhamo je u brudetima i jelima „na žlicu“, pa je čak, prokuhanu, pečemo na gradelama. U svakom slučaju, zbog tvrdog mesa hobotnicu je prije svake pripreme potrebno prokuhati, a prije toga pustiti da odleži u zamrzivaču. Bit će mekša i ukusnija.

Ispod peke u Konobi „Masarine“…

Premuda je tipičan otok zadarskog arhipelaga, ne osobito velik, ali ukrašen brojnim pjeskovitim i šljunčanim bajkovitim uvalama i plažama u kojima more ima tirkiznu boju. Otok ima jedno jedino istoimeno naselje na najvišoj točki otoka s oko 60 stalnih stanovnika, vikendima i ljeti i puno više. Pravi je raj za nautičare i ljude željne opuštajućeg mira. Na sjeveru je luka Loza, a na južnoj strani otoka luka Krijal.

U toj luci, uz samu obalu, svoju Konobu „Masarine“ nazvanu po obližnjem otočiću, već godinama vodi i u njemu kuha Veljko Žuvanić, domaći čovjek s ovog otoka. Naravno da se u „Masarina“ može pronaći najviše dobre i svježe ribe, oko Premude su brojna bogata riblja staništa pa Žuvaniću ribari redovito donose svoje bogate ulove…

U njegovoj će se ponudi tako naći čak i rijetka rakovica (grancigula) od čijeg mesa iz oklopa i dugih nogu chef Veljko priprema fenomenalni umak kojim preljeva špagete. Jednostavna i brza priprema u kojoj spaja češnjak, delikatesno prokuhano meso raka, riblji temeljac i vino daje jelo koje zove – repete…

Ipak, glavni specijalitet Žuvanićeve konobe je hobotnica pripremljena s krumpirima ispod peke. On to jelo priprema na stari način po kojem hobotnicu prije pečenja ne kuha u vodi već isključivo u njezinoj vlastitoj tekućini i maslinovu ulju, na laganoj vatri.

Nakon pola sata, kada je hobotnica skuhana u preostalu tekućinu će dodati luk, peršin i malo bijelog vina, pa kad se sok reducira na njemu kratko preprži krumpire koji će doslovno „popiti“ sav umak.

Kuhanu hobotnicu je za to vrijeme već posložio u posudu za pečenje, odvojio duge crvene krakove od glave, potom dodao narezane i popržene krumpire, poklopio posudu i namirnice s pekom, na nju naslagao žara i vrućeg pepela i pustio da se peče oko sat vremena. I jelo je gotovo. Uživali smo u tim prekrasnim zalogajima, mekanom, a tako aromatičnom mesu hobotnice i krumpirima koji su dobili novu vrijednost s umakom od pečenja.

Mogli smo samo zamisliti koliko ovakvih ukusnih hobotnica skriva prostrana unutrašnjost zlosretnog „Szent Istvana“, tu svega nekoliko milja dalje od našeg stola.

Puno više slikica broda i jela klikom na LINK TZG ZADAR!

Pogledajte video…

Objava NA PREMUDI GASTRO UŽITAK Hobotnica ispod peke iz utrobe potonulog bojnog broda Szent Istvan pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Jedan 82-godišnji muškarac u Južnoj Koreji imao je srčani udar nakon što se počeo gušiti komadom “žive hobotnice” ili san-nakji, lokalne delicije koja se sastoji od svježe odsječenih i još uvijek migoljivih pipaka.

Vlasti vatrogasne postaje u Gwangjuu, gradu u blizini južnog vrha zemlje, primile su izvješće u ponedjeljak ujutro da je komad san-nakjia zapeo u grlu čovjeka.

Kad su hitne službe stigle na lice mjesta, čovjek je imao srčani zastoj, a oni su izvršili oživljavanje, rekao je dužnosnik. No bilo je neuspješno, piše CNN.

San-nakji se odnosi na malu hobotnicu koja se nareže i poslužuje sirova, a često se jede u obalnim područjima Južne Koreje ili na lokalnim tržnicama.

Riječ o jednom od najopasnijih jela na svijetu. Nakji je vrsta male hobotnice koja se služi u korejskim restoranima i ribarnicama. Pipci hobotnice uklanjaju se dok je još uvijek živa, tako da se njezini mali udovi još uvijek kreću na vašem tanjuru kao hrpa crva, prenosi Dnevnik.hr. 

Opasni dio dolazi kada osoba pokuša progutati jedan pipak jer se on može zalijepiti za obraze ili grlo, pri čemu je opasnost od gušenja poprilično velika. Svake godine san-nakji ubije oko šest ljudi u Koreji.

Objava Čovjek se ugušio jedući jedno od najopasnijih jela na svijetu pojavila se prvi puta na Antena Zadar.