Udruga mladih Arbanasi 1726 uputila je otvoreno pismo zadarskom nadbiskupu mons. Milanu Zgrabliću s nakanom trajne zaštite crkvenog zemljišta. Nakon što su prikupili 2.500 potpisa mještana protiv prenamjene zemljišta u prometnicu.

Pismo u nastavku objavljujemo u cijelosti:

Preuzvišeni Oče, monsinjore Zgrabliću, Udruga mladih Arbanasi 1726 zahvaljuje Vam na obraćanju zadarskoj javnosti povodom našeg dopisa apostolskom nunciju, Njegovoj Ekscelenciji Leopoldu Girelliju, iz kojeg razaznajemo nastojanje da se smire tenzije te uspostavi dijalog i međusobno poštovanje svih uključenih. Smatramo potrebnim podsjetiti da smo tijekom 2025. godine u više navrata tražili razgovor s tadašnjim župnikom don Ivanom Šibalićem o mogućoj prodaji crkvenog zemljišta, no i nakon Vaše osobne preporuke i upućivanja na dijalog sa župnikom, vrata Župnog ureda ostala su zatvorena. Podsjećamo i da smo se, nakon dopisa od 9. travnja 2025. godine, još u dva navrata obraćali Nadbiskupiji, i to dopisima od 25. svibnja 2025. te 12. lipnja 2025. godine, na koje nismo dobili odgovor, dok naš sadašnji župnik don Marko Majić-Mazul ističe da nije mjerodavan za razgovor o ovoj temi te da je ona isključivo u nadležnosti Nadbiskupije.

Zbog svega navedenog, Preuzvišeni Oče, vjerujemo da smo dosadašnjim načinom komunikacije iskazali najdublje poštovanje prema crkvenom protokolu i hijerarhiji te u tom smislu ne vidimo razlog za prijekor zbog obraćanja apostolskom nunciju.

Naše tvrdnje koje se odnose na postupanja pojedinaca, tijela javne vlasti i investitora temelje se na dosadašnjoj komunikaciji s osobama koje s pozicije moći lobiraju u korist investitora, a posjedujemo i dokumentaciju koja sama po sebi ne predstavlja izravan dokaz nezakonitog djelovanja, međutim pruža dovoljno utemeljene i čvrste indicije koje opravdavaju naše navode.

Nadalje, u potpunosti smo svjesni svih prava i obveza koje proizlaze iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Republike Hrvatske. Upravo je zato pokrenuto prikupljanje potpisa vjernika, s primarnim ciljem da se apel naših mještana ne protumači kao izolirani bunt nekolicine pojedinaca, već kao legitiman glas zajednice ujedinjene u usrdnoj molbi za pomoć.

Zbog toga nas, Preuzvišeni Oče, duboko žalosti što se naša molba tumači kao pritisak interesnih skupina na Crkvu, a jednako nas žalosti i neizravna poruka koja je priopćenjem Nadbiskupije poslana svima koji vjeruju u plemenitost čina darivanja u nabožne svrhe.

Približno 2.500 građana, većinom župljana Župe Gospe Loretske, svojim su se potpisima izjašnjavali isključivo o namjeni crkvenog zemljišta, iskazavši jasno protivljenje njegovu otuđenju i pretvaranju u prometnicu. Vjernici nisu interesna skupina, oni su živa Crkva koja ovu župu gradi i živi već puna tri stoljeća.

Stoga, Preuzvišeni Oče, ako u skladu s navodima iz priopćenja doista ne postoje vanjski pritisci niti namjera da se sporno zemljište ustupi investitoru, tada ujedno ne postoje ni prepreke da se ono odgovarajućim pravnim aktima trajno zaštiti od bilo kakvog oblika otuđenja.

Nažalost, iz navedenog priopćenja, kao i iz dosadašnje korespondencije, nedvojbeno proizlazi da Nadbiskupija nije sklona takvom ustupku. Iz tog razloga, uvažavajući činjenicu da je Zadarska nadbiskupija pod izravnom upravom Vatikana te da je Rimski prvosvećenik vrhovni upravitelj i raspolagatelj svih crkvenih dobara (Knjiga V., kan. 1273.), smatramo se dužnima obavijestiti Vas da ćemo, zbog nemogućnosti iznalaženja rješenja na lokalnoj razini, zaštitu i konačni pravorijek zatražiti od samog Svetog Oca, pape Lava XIV.

Iskreno se nadamo da će Sveti Otac prepoznati opravdanost apela svojih vjernika jer naša namjera nije zakidanje Crkve, već želja da ona očuva svoja dobra u punom suglasju s glasom naroda i s onim što Arbanasi povijesno i tradicijski prepoznaju kao opće dobro. No, čak i ako konačan ishod ne bude u skladu s našim nadanjima, zadržat ćemo mir u srcu jer ćemo znati da smo poduzeli sve što je u našoj moći za dobrobit i opstojnost našega mjesta, poručili su za kraj.

Objava OTVORENO PISMO NADBISKUPU Udruga mladih Arbanasi traži trajnu zaštitu crkvenog zemljišta pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Zadarski nadbiskup msgr. Milan Zgrablić uputio je svim vjernicima Zadarske nadbiskupije uskrsnu poruku koju prenosimo u cijelosti:

Braćo i sestre!

Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

Objava USKRSNA ČESTITKA Poruka zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića „Optimizam Uskrsa usred poteškoća“ pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Zadarski nadbiskup msgr. Milan Zgrablić uputio je svim vjernicima Zadarske nadbiskupije uskrsnu poruku koju prenosimo u cijelosti:

Braćo i sestre!

Stvarnost svijeta obilježenog poteškoćama

Uskrs nas svake godine ponovno okuplja oko najveće istine kršćanske vjere: Isus Krist je uskrsnuo! Ova čudesna, neočekivana i važna vijest odjekuje kroz stoljeća i ulazi u svaku životnu situaciju. Događaj Isusova uskrsnuća ne dolazi u svijet bez rana, nego upravo u svijet obilježen križem, patnjom i nesigurnošću.

Svi osjećamo težinu vremena u kojem živimo. Svijet se suočava sa zastrašujućim ratovima i nasiljem koji razaraju narode i obitelji. Mnogi ljudi žive u gospodarskoj nesigurnosti, bojazni za radno mjesto i dostojanstven život. Društva su obilježena podjelama, nepovjerenjem i agresivnim riječima koje sve teže pronalaze put do pomirenja. Tehnološki napredak donosi mnoge do sada gotovo neslućene mogućnosti, ali istodobno produbljuje osjećaj usamljenosti i udaljenosti među ljudima. Sve više je onih koji, unatoč materijalnom obilju, osjećaju unutarnju prazninu i gubitak smisla.

Uz te društvene poteškoće, svatko od nas nosi i osobne poteškoće: neizvjesnost, nemire zbog raznih uzroka, bolest, starost, gubitak voljenih osoba, nepravde, razočaranja ili brige za budućnost svoje djece. Ponekad se čini kao da je tama jača od svjetla i kao da su pitanja života veća od odgovora koje imamo.

Uskrs – Božji odgovor na ljudsku dramu

Upravo u takvu stvarnost svijeta ulazi uskrsni navještaj: „Uskrsnuo je!“ (Mt 28, 6; Mk 16, 6; Lk 24, 6). Isusovo uskrsnuće nije ideja ili bijeg od života, a niti pobožna utjeha koja želi potisnuti patnju. Naprotiv, Kristovo uskrsnuće je Božji odgovor na najveću i najdublju ljudsku dramu života. U Isusovom uskrsnuću Bog pokazuje da posljednju riječ u povijesti nema nemir i zlo, nego ljubav; nema smrt, nego život.

Zbog toga kršćanski život ne bi smio izgledati kao „korizma bez Uskrsa“ (Evangelii Gaudium, 6). Postoje razdoblja u kojima nas život pritišće težinom križa, postoje trenuci tuge, tjeskobe i neizvjesnosti. Ipak, u srcu vjernika mora ostati nešto što nitko ne može oduzeti: vjera i čvrsto pouzdanje u Božju vjernost i djelovanje u vremenu i svakom životu.

Na to je snažno podsjećao papa sv. Ivan Pavao II., koji je govorio o „optimizmu Uskrsa“. Taj optimizam ne znači zatvarati oči pred problemima svijeta ili osobnim poteškoćama i križevima. On znači vjerovati da Bog djeluje i onda kada mi ne vidimo brzi izlaz iz poteškoće i križa. To je pogled vjere koji nam omogućuje da na prošlost gledamo sa zahvalnošću, na sadašnjost s predanošću, a na budućnost s povjerenjem. U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ, već snaga Duha Svetoga koja je jača od svakog zla i smrti.

Uskrs nam također otkriva i svjedoči da je ljudska potraga za smislom duboko povezana s otajstvom Kristovog uskrsnuća. Sveti Otac Lav XIV. ističe da je uskrsna poruka „najljepša, najradosnija i najpotresnija vijest koja je ikada odjeknula u povijesti“ (Generalna audijencija, 5. studenog 2025.). Ta vijest o Isusovom uskrsnuću je jedini odgovor koji može zadovoljiti ljudsku žeđ za smislom pred licem zla, patnje i smrti.

Od uskrsnog jutra Isus se naziva imenom Živi. On nije samo povijesna osoba iz prošlosti, nego Gospodin koji je živ i prisutan među nama. On je poput Zvijezde Sjevernjače (Lav XIV., Generalna audijencija, 5. studenog 2025.), koja pokazuje smjer našim često zbunjenim i kaotičnim životima. Kada se suočimo s događajima koje ne razumijemo ili koje teško prihvaćamo, Krist Uskrsli ostaje onaj prema kojem možemo s punim povjerenjem usmjeriti svoj put.

Uskrs je u svojoj bîti Evanđelje – Radosna vijest: objava da je Božja ljubav pobijedila grijeh i da je život jači od smrti. Ta Božja pobjeda je snaga koja i danas preobražava ljudska srca. Ona nas potiče da ne dopustimo da nas obeshrabre podjele, mržnja ili beznađe.

Poziv na život u snazi uskrsnuća

Zato Uskrs nije samo blagdan koji izvanjski slavimo, nego i poziv na novi način života prožet snagom Kristovog uskrsnuća. Uskrs je snažan poziv vjernicima da u svijetu budemo svjedoci nade: da u vremenu nepovjerenja njegujemo povjerenje, dijalog i blizinu; da u vremenu diktature ravnodušnosti i relativizma budemo ljudi suosjećanja i vjernosti Evanđelju; da u vremenu straha budemo nositelji povjerenja u Boga koji nam daruje mir.

Svaki mali čin dobrote, svaka riječ ohrabrenja, svako opraštanje i svaka gesta ljubavi znak su da uskrsni život već sada raste među nama.

Uskrs nas podsjeća da nijedna noć nije bez kraja i da iza svakog Velikog petka dolazi uskrsno jutro. Zato kršćanin, čak i u najtežim trenucima života, može živjeti s nadom koja ne razočarava, s optimizmom usred poteškoća.

Optimizam koji nadilazi tamu

Isusove učenike, nakon Njegove muke i smrti, obuzeli su strah i tjeskoba, nemir i nesigurnost, a u neočekivanom susretu s uskrslim Gospodinom doživjeli su preobrazbu srca. Sv. Ivan nam to svjedoči riječima: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (Iv 20, 20). Ta radost učenika bila je ispunjena sigurnošću da je Bog vjeran svojim obećanjima i da Ljubav ima posljednju riječ nad svakom patnjom i tamom, grijehom i smrću.

I mi smo danas pozvani živjeti isti uskrsni optimizam – vjeru koja vidi dalje od tame i prepoznaje Božju nazočnost u svakodnevici. Uskrsli Krist dolazi ususret i našem vremenu, našim obiteljima, našem društvu i čitavom svijetu, darujući mir, obnavljajući nadu i jačajući nas da budemo svjedoci njegovog života.

Neka nas susret s Uskrslim ispuni radošću učenika, da i mi postanemo nositelji svjetla i nade ondje gdje živimo i djelujemo.

S tom nadom, radošću i uskrsnim optimizmom, od srca svima želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Neka uskrsli Gospodin ispuni vaša srca mirom, obnovi vašu nadu i daruje snagu vašim obiteljima, našem društvu i cijelome svijetu.

Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

Objava PORUKA NADBISKUPA U susretu s Uskrslim Kristom otkrivamo da tama nikada nema posljednju riječ pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Misu s obredom pepeljenja na Čistu srijedu, 18. veljače, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Jednostavni i ozbiljni znak pepela koji se na Pepelnicu polaže na glave – uvodi nas u istinu o čovjeku pozvanom u život povezan s Božjom ljubavlju, obilježenom prolaznošću vremena, propadljivošću tijela i istodobno pozvanom na puninu života u Bogu koji nas strpljivo prati kroz sve dane našeg života. Pepeo u obredu Čiste srijede usmjerava naš pogled prema Bogu i budi želju za novim početkom, za životom u kojem svakodnevni koraci poprimaju duhovnu dubinu, a obični susreti postaju prilike za dobrotu, strpljenje i pažnju – poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da obred pepeljenja sabire postojanje čovjeka u – priznanje da život dolazi od Boga i iskazuje povjerenje da nas njegova milost vodi prema novom početku, novom – uskrslom životu, prema obnovljenom srcu koje želi živjeti dublje, svjesnije i otvorenije Božjoj prisutnosti.

U navještenom evanđelju po Mateju Isus govori o milostinji, molitvi i postu kao putu koji uvodi čovjeka u odnos s nebeskim Ocem; vodi vjernika iz vanjskog djelovanja prema unutarnjem susretu s Bogom, bližnjim i sobom; taj put vodi iz navike prema svjesnom predanju, iz rastresenosti prema sabranosti, rekao je nadbiskup.

Tri puta u navještenom Evanđelju Isus obećava: „Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti“. – To obećanje ulijeva sigurnost da svaki trenutak života nosi vrijednost pred Bogom, da svaka gesta vjernosti ostaje zapamćena u Njegovom srcu, da nijedna molitva u iskrenosti srca ne iščezava u praznini i da svaka gesta ljubavi, i ona koju nitko ne primijeti, ulazi u prostor Božje vječnosti gdje poprima puninu smisla – jer Bog prepoznaje i ono što ostaje neizgovoreno, vidi ono što drugi ne uočavaju i daruje plod gdje čovjek vidi samo jednostavan svakodnevni čin – rekao je nadbiskup.

U duhu korizmene poruke pape Lava XIV. da obraćenje počinje slušanjem, nadbiskup je rekao da ispravan odnos prema Bogu i čovjeku raste gdje srce dopušta Božjoj riječi da se nastani u nutrini.

– Korizma tako postaje vrijeme usporavanja ritma života, u kojem vjernik otvara prostor za trenutke sabranosti, a Božja riječ pronalazi mjesto među brigama, planovima i mislima svakodnevice te počinje oblikovati pogled na život. Na taj način, čovjek u događajima prepoznaje smisao, u kušnjama vidi poziv na povjerenje, a u susretima otkriva priliku za ljubav – istaknuo je mons. Zgrablić, rekavši da slušanje Božje riječi otvara i za slušanje ljudi.

– Tko osluškuje Boga postaje pažljiviji prema bližnjemu, prepoznaje vapaj osobe koji se skriva iza šutnje, postaje osjetljiv na potrebu siromaha koji traži dostojanstvo, na patnju starijih koji žele blizinu, na pitanja mladih koji traže smisao i na brige obitelji koje nose teret svakodnevnih odgovornosti. Na taj način, vjera se živi u konkretnim odnosima i postaje snaga koja podiže, ohrabruje i prati – poručio je nadbiskup.

– Isusov poziv da uđemo u sobu svoga srca i zatvorimo vrata u molitvi uvodi nas u nutarnju sabranost u kojoj srce pronalazi mir, gdje se raspršene misli sabiru, a molitva dobiva toplinu razgovora s Bogom. Tu čovjek, u dubini srca, otkriva da ga Bog prihvaća i vodi, da mu može povjeriti svoje strahove i nade. Tu čovjek spoznaje kako stoji pred Ocem koji ga poznaje do dubine. Iz takvog susreta čovjek izlazi obnovljen, spreman nositi dan s većom vedrinom i snagom ljubavi“, istaknuo je predvoditelj slavlja. Iz slušanja Božje riječi i vlastitog srca u kojem Bog progovara, rađa se post koji zahvaća cijeli život – rekao je nadbiskup.

Podsjetivši da Papa preporučuje – post jezika, suzdržavanje od riječi koje bole i povrjeđuju bližnje – nadbiskup je rekao – Post jezika mijenja način susreta među ljudima: rasprava se pretvara u dijalog, nesporazum u priliku za razumijevanje, a različitost u mogućnost obogaćenja. Takav govor postaje mjesto susreta, a ne nadmetanja i počinje se graditi zajedništvo koje unosi svjetlo u obitelj, radno okruženje i u život župne zajednice.

Riječ izrečena s poštovanjem otvara prostor pomirenju jer omogućuje drugome da ostane dostojanstven i kad pogriješi. Riječ nade podiže obeshrabrenog jer mu vraća vjeru u vlastitu vrijednost i u budućnost; zahvalnost obogaćuje jer se prepoznaje dar u svakodnevici, a ohrabrenje prati umornoga i daje snagu za novi korak. Tako korizmeni hod postaje zajednički rast u kojem se ljudi međusobno podupiru, uče strpljivo slušati i zajedno napreduju u dobroti, pa obitelj i zajednica dobiva lice Kristove blizine koje prihvaća, razumije i nosi – poručio je mons. Zgrablić.

Evanđelje otkriva dublju dimenziju milostinje, ne samo kao materijalnog dara. – Milostinja je čin srca koje prepoznaje potrebu drugoga i odgovara na nju diskretno, pred Bogom koji vidi u skrovitosti.

Milostinja započinje kad čovjek u svakodnevnim susretima uočava osobu, a ne samo okolnost; prepoznaje umor, osamljenost, strah ili nedostatak te osjeća unutarnji poticaj da postane bližnji, a ne promatrač. Zato milostinja nadilazi novac i poprima oblik vremena koje darujemo, pažnje koju pružamo, strpljenja i blizine koju dijelimo. Milostinja tako ulazi u razgovor s osamljenim, u posjet bolesnome, u pomoć opterećenoj obitelji i podršku obeshrabrenome. Dar tako postaje susret s drugim, a susret iskustvo Božje dobrote – naglasio je nadbiskup.

Istaknuo je i da – milostinja oslobađa onoga koji daje, jer srce otpušta navezanost na posjedovanje i uči radost dijeljenja; čovjek otkriva da sigurnost raste iz povjerenja, a ne iz zadržavanja te da darivanje širi dušu i čini je osjetljivijom za Boga i bližnjega.

– Kad se milostinja dijeli u skrovitosti, čuva dostojanstvo primatelja i čistoću namjere darovatelja: dobro ostaje između Boga i srca, bez potrebe za priznanjem, a zahvalnost postaje molitva koja povezuje ljude i produbljuje zajedništvo – poručio je mons. Zgrablić, rekavši da su – milostinja, molitva i post povezani u jedinstveni korizmeni hod: srce koje sluša Boga postaje velikodušno, srce koje moli postaje osjetljivo, srce koje posti postaje slobodno za ljubav.

– Slušanje Božje riječi nam otvara oči, post oslobađa srce, a milostinja pretvara vjeru u djelotvornu ljubav, pa obitelj ili zajednica raste u međusobnoj blizini i svijet dobiva vjerodostojan znak nade – poručio je nadbiskup. Potaknuo je da krenemo u korizmu – s više sabranosti, molitve i razmatranja, s više slušanja Boga koji progovara u svojoj Riječi, u našem srcu i savjesti, s više dobrote u riječima i s više darežljivosti bližnjima, kako bi Bog koji vidi u skrovitosti, u nama izgradio srce koje prepoznaje njegovu nazočnost i radosno Ga slavi, živi od njegove ljubavi i svjedoči drugima.

Objava ČISTA SRIJEDA U KATEDRALI Nadbiskup Zgrablić predvodio misu na Pepelnicu pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Svečanu Večernju na uočnicu svetkovine sv. Stošije, zaštitnice Zadarske nadbiskupije i naslovnice zadarske katedrale, u srijedu, 14. siječnja, u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Nadbiskup je u propovijedi razmatrao pročitanu Božju riječ koja predstavlja veliko svjedočanstvo vjere apostola Pavla u Poslanici Rimljanima: „Ništa i nitko ne može nas rastaviti od ljubavi Kristove“.

„To je iskustvo čovjeka koji je upoznao nerazumijevanje, progonstvo, glad, strah, tamnicu, bičevanje, prirodne katastrofe i prijetnju smrti – i to sve zbog Krista, ali je u svemu tome otkrio još snažniju, postojaniju i vjerniju Božju ljubav“, rekao je nadbiskup.

Istaknuo je da su i sv. Stošija i brojni mučenici tijekom burne povijesti Crkve, poput sv. Pavla, svojim životom i mučeničkom smrću posvjedočili da „Kristova ljubav nije ugodni osjećaj koji prolazi, nego snaga koja nosi osobu, zahvaća cijelo biće i daje smisao i onda kada, ljudski gledano, sve izgleda izgubljeno. Sv. Stošija se oslonila u svim okolnostima života na Krista i na svijest da je ljubljena ljubavlju koja ne uzmiče pred prijetnjom ni pred smrću“.

U duhu misli pape Lava XIV.: „Ljubiti do kraja – evo ključa za razumijevanje Kristova srca” (Opća audijencija, 20. kolovoza 2025.), nadbiskup je rekao da je „ljubav do kraja jedini ključ za razumijevanje života sv. Stošije“.

„Kristovo srce ne poznaje povlačenje. Njegova ljubav ne staje pred odbijanjem, razočaranjem, izdajom, nezahvalnošću, čak ni pred mučenjem i smrću. Naprotiv, upravo tada njegova ljubav očituje se u punini – do kraja“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Naglasio je i da se Isus „ne okreće prema kompromisima trenutnih društvenih i političkih okolnosti koje relativiziraju ljubav i vjernost, ne dopušta da okolnosti diktiraju mjeru njegove ljubavi, nego slobodno bira darivanje do kraja, koje ide sve do križa, do smrti“.

Tu Kristovu bezuvjetnu ljubav živjela je i prva kršćanska zajednica kojoj je pripadala sv. Stošija. „Takva vjera izdržala je progone, stoljeća promjena i kušnji. Takvu vjeru pozvani smo i mi svjedočiti svojim životom u našim životnim okolnostima. Na Kristovu bezuvjetnu i vjernu ljubav ne odgovara se ponajprije riječima, lijepim izjavama ili prolaznim osjećajima, povremenim dolaskom na misu, nego cjelokupnim životom, svakodnevnim životnim izborima, stavovima i odlukama“, poručio je mons. Zgrablić.

„Na bezuvjetnu Kristovu ljubav odgovaramo kada, unatoč vlastitoj krhkosti i nesigurnosti, slabostima i grijesima, biramo povjerenje u Gospodina, osobito u trenucima kad smo suočeni s bolešću, gubitkom drage osobe, neizvjesnom budućnošću ili pitanjima na koja nemamo brze i jasne odgovore, vjerujući da nas Kristova ljubav nosi i onda kada mi sami ne vidimo put kamo i kako dalje“, potaknuo je nadbiskup.

Odgovor Kristovoj ljubavi do kraja je i vjernost svakodnevnoj molitvi i slavljenju sakramenata „i u razdobljima kada nam se to čini neplodno, teško ili bez duhovne utjehe, jer upravo u takvim trenucima učimo da se ne oslanjamo na prolazne osjećaje, nego na Boga koji ostaje vjeran i kada mi ne osjećamo njegovu blizinu. U takvoj molitvi i ustrajnosti vjera sazrijeva i postaje dublja, pročišćena i čvršća“, naglasio je mons. Zgrablić.

Na Kristovu ljubav odgovara se „živeći konkretnu ljubav prema bližnjima, osobito prema onima koji su nam teški, zahtjevni ili nas povrijede, jer Kristova ljubav nikad ne ostaje zatvorena u granicama ugodnoga, očekivanoga i uzvraćenoga, nego se širi ondje gdje je najteže ljubiti i praštati“.

Odgovoriti na Kristovu ljubav znači i ne sramiti se svoje vjere, nego je živjeti „mirno i jasno, u obitelji, na radnom mjestu i u društvu, ne skrivajući se, dopuštajući da se po našem načinu života vidi kome pripadamo i iz koje snage crpimo smisao i nadu“, poručio je propovjednik.

Na Kristovu bezuvjetnu ljubav odgovaramo i „prihvaćajući križeve svakodnevice, ne kao znak Božje odsutnosti ili ravnodušnosti, nego kao mjesta na kojima se njegova ljubav najdublje očituje, oblikuje naše srce i uči nas strpljivosti, poniznosti i ustrajnosti“, istaknuo je nadbiskup, rekavši da je to put Crkve, sv. Stošije i svakoga od nas: „put koji je postojan, vjeran, svakodnevna vjernost Kristu koji nas je prvi i bezuvjetno ljubio“.

Iz vlastitog iskustva vjere i trpljenja, apostol Pavao „izričito i bez oklijevanja tvrdi da nas ništa izvan nas samih ne može rastaviti od Kristove ljubavi. Nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, pogibao ili prijetnja smrti mogu duboko raniti čovjeka, uzdrmati sigurnost i mir, ali one same po sebi nemaju snagu prekinuti vezu s Kristom. One nas mogu pritisnuti izvana, ali ne mogu prodrijeti u dubinu odnosa s Kristom koji je utemeljen na Božjoj vjernosti“, rekao je mons. Zgrablić.

Upozorio je da nas od Krista može rastaviti „zatvorenost i tvrdoća srca u nama kad prestanemo dopuštati Bogu da uđe u našu svakodnevicu. Od Kristove ljubavi ne rastavlja nas križ koji nosimo, nego odbijanje da taj križ nosimo u zajedništvu s Njime, pretvarajući ga u teret koji sami nosimo, bez povjerenja i predanja u njegovu ljubav koja s nama nosi taj križ“.

Od ljubavi Božje ne rastavlja nas ni vlastita slabost ni naši grijesi, jer Božje milosrđe uvijek prethodi našem kajanju i njegovo milosrđe veće je od našeg grijeha, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Krist poznaje našu krhkost i dolazi nam ususret upravo u njoj.

Stoga nas od Krista udaljava naše „nepovjerenje koje sumnja u njegovu prisutnost i dobrotu, milosrđe i oproštenje, upravo u tim okolnostima, nedopuštanje da On preobrazi naše slabosti, neprihvaćanje obraćenja, zatvaranje pred oproštenjem i milosrđem koje nam Bog želi darovati“, upozorio je mons. Zgrablić, podsjetivši na riječi sv. Pavla: „Snaga se u slabosti usavršuje“ i „Kada sam slab, onda sam jak“.

„Od Kristove ljubavi ne rastavlja nas tama života ni smrti kroz koju prolazimo, jer Krist je svjetlo koje ne prestaje svijetliti ni u najdubljoj noći. Isus je ušao u najdublju ljudsku tamu da je prosvijetli. Od njegove ljubavi udaljava nas uvjerenje da smo u toj tami sami, bez Krista i bez Boga.

Od Kristove ljubavi ne udaljava nas Bog i njegova milost koja je neopoziva i koji ostaje vjeran i kada mi posustanemo, nego mi sami kad prestanemo vjerovati da nas Bog ljubi, kad se opiremo njegovoj blizini, kad zaboravimo da nas njegova ljubav nosi čak i kada mi više nemamo snage nositi sami sebe“, ohrabrio je nadbiskup.

Zamolio je zagovor sv. Stošije da nas učini čvrstima u vjeri, postojanima u kušnjama i hrabrima u svjedočenju Kristove ljubavi do kraja.

„Neka nas na tom putu vjere prati duboko uvjerenje apostola Pavla, potvrđeno životom sv. Stošije: da nas ni smrt ni život, ni sadašnjost ni budućnost, ni ikoja sila ovoga svijeta ne mogu rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu“, poručio je mons. Zgrablić.

Svečana Večernja završena je odlaskom nadbiskupa Zgrablića i svećenika u pokrajnju lađe katedrale ispred mramornog sarkofaga iz 9. st. u kojem se nalaze moći sv. Stošije, gdje su se zadržali u molitvi.

Na Večernjoj su suslavili i hvarski biskup Ranko Vidović, don Ante Sorić, generalni vikar Zadarske nadbiskupije, kanonici Stolnog kaptola sv. Stošije i još dvadesetak svećenika. U asistenciji su bili i trojica bogoslova Zadarske nadbiskupije koji su došli na svetkovinu iz Zagreba s vlč. Josipom Đurinom, odgojiteljem na zagrebačkoj Bogosloviji, objavljeno je na stranicama Zadarske nadbiskupije.

Objava UOČNICA SVETKOVINE SV. STOŠIJE Nadbiskup Milan Zgrablić predvodio svečanu Večernju pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Povodom zatvaranja Godine jubileja 2025., zadarski nadbiskup Milan Zgrablić predvodio je svečano misno slavlje i obred zatvaranja Godine jubileja na blagdan Svete nazaretske obitelji, u nedjelju, 28. prosinca, u katedrali sv. Stošije u Zadru. Propovijed nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

1. Današnja svetkovina Svete Obitelji, koju slavimo u ovoj katedrali sv. Stošije na samom završetku Jubilejske godine, poziva nas na sabrano, zahvalno i ponizno promatranje Božjeg djelovanja u vremenu. Ne samo onoga koje prepoznajemo u velikim događajima povijesti spasenja, nego i onoga često nenametljivog, a ipak duboko stvarnog Božjeg djelovanja u našem osobnom i zajedničkom životu. Jubilejska godina bila je darovano vrijeme, vrijeme obilja Božje milosti i oprosta, u kojem nas je Crkva pozvala da se zaustavimo, poslušamo što nam Duh govori: u obraćenju srca, u pomirenju s Bogom i ljudima, u produbljenju vjere koja je možda oslabjela ili se umorila te u obnovi kreposti nade koja nas vodi prema onome što ne razočarava i prema cilju našega života – vječnoj radosti u zajedništvu s Bogom.

2. Zato je danas, u trenutku zatvaranja Jubilejske godine, osobito primjereno i važno uputiti Bogu iskrenu zahvalnost. Zahvaljujemo mu za darovano vrijeme u kojem nas je pratio, vodio i strpljivo oblikovao. Zahvaljujemo mu za svaku milost koju smo primili, za svaki nutarnji poticaj na dobro, za svako otvaranje srca koje je donosilo mir, snagu i novu radost vjere.

Zahvaljujemo Bogu za trenutke obraćenja koji su se rađali u dubini savjesti, za putove pomirenja koji su započeli u srcima i donosili ozdravljenje našeg zajedništva. Zahvaljujemo mu za sakramentalne susrete koji su u ovoj Jubilejskoj godini postali izvor utjehe, oprosta i duhovne obnove.

Zahvaljujemo Bogu za njegovu vjernost koja nas je nosila kroz sve okolnosti života, za njegovu blizinu koja je davala smisao i u izazovima te za njegovu strpljivu prisutnost koja je otvarala prostor rastu i sazrijevanju. U zahvalnosti prepoznajemo da svako dobro, svaka istina i svaki korak prema spasenju imaju svoj izvor u Bogu.

U ovom svetom i zahvalnom trenutku, s osobitom radošću uzdižemo svoje srce Bogu i zahvaljujemo mu za dragocjeni dar potpunih oprosta koje smo tijekom Jubilejske godine primili. Zahvaljujemo mu za obilje milosti koje je Crkva, oslonjena na neiscrpno duhovno blago zasluga Krista Gospodina, Blažene Djevice Marije te svetih i blaženih, velikodušno stavila na raspolaganje vjernicima. U tim darovima prepoznajemo dubinu Božje ljubavi koja se neprestano izlijeva na njegov narod.

Zahvaljujemo Bogu za zajedništvo svetih – općinstvo svetih – koje smo na osobiti način proživljavali unutar ove godine, u kojem nitko ne hodi sam, već ga prate molitva, ljubav i vjernost onih koji su sveto živjeli i prethodili nam u vjeri. Zasluge Krista, Njegove i naše Majke Marije, svih svetih i blaženih, postale su u Jubilejskoj godini izvor duhovne pomoći – oprosta i oslobođenja od posljedica grijeha, te su mnogima donijele olakšanje savjesti, snagu za novi početak i dublje povjerenje u Božje milosrđe.

3. Mnogi su tijekom ove Jubilejske godine, na nadbiskupijskoj ili župnoj razini, kroz hodočašća, slavlje sakramenata, osobito ispovijedi i euharistije, po primanju potpunog oprosta, kroz osobnu i zajedničku molitvu te kroz konkretna djela ljubavi i milosrđa, iskusili blizinu Boga koji spašava, koji liječi rane duše, podiže pâlog čovjeka i vraća smisao životu. Zato je današnja liturgija, na sâmom završetku jubilejskog hoda Svete godine, srdačan čin zahvalnosti Bogu.

Uz to, želimo danas Bogu zahvaliti za milost sâmog otvaranja Jubilejske godine, 27. prosinca 2024., kada smo, uz sudjelovanje velikog broja vjernika i predstavnika svih župa naše Nadbiskupije, ponovno postali svjesni da je Crkva hodočasnička obitelj nade, pozvana ne zatvoriti se u sebe, nego otvoriti vrata Kristu koji dolazi.

Zahvaljujemo i za središnju proslavu Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji, u Nedjelju Božjeg milosrđa, 27. travnja 2025., kada smo, potaknuti mislima pape Franje iz Apostolskog pisma Spes non confundit – Nada ne razočarava, željeli Bogu zahvaliti upravo za krepost nade. U toj nadi prepoznali smo mnogostruko djelovanje Duha Svetoga koji neprestano potiče mnoga srca na dobro, koji rađa „mnogo dobra“ u našim obiteljima, župama, ustanovama, u životima tolikih pojedinaca koji često samozatajno – poput naših majki i očeva, bez očekivanja zahvalnosti, služe drugima, daruju se i svjedoče evanđelje djelima.

Kao vrhunac ovoga jubilejskog hoda, s posebnom zahvalnošću Bogu spominjemo i Nacionalno hodočašće u Rim od 5. do 11. listopada te nezaboravni susret sa Svetim Ocem papom Lavom XIV., na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na blagdan Gospe od Krunice, 7. listopada. Ovaj susret bio je snažno iskustvo crkvenog zajedništva, povezanosti s Petrovim nasljednikom, Katoličkom Crkvom i potvrda vjere našega naroda. U svom govoru hrvatskim hodočasnicima pred bazilikom sv. Petra, Papa nas je podsjetio na važnu istinu: da korijeni naše vjere nisu ostali zarobljeni u prošlosti, nego da i danas donose plodove, osobito kroz svjedočanstvo obitelji. Upravo je ta Papina misao dragocjena za današnju svetkovinu Svete Obitelji – vjera se čuva, raste i obnavlja u konkretnosti svakodnevnog obiteljskog života, u prenošenju kršćanskih vrijednosti djeci i novim naraštajima. Papa nas je potaknuo da pogled uvijek držimo usmjeren u Isusa, Dobrog Pastira te da mu dopustimo da nas vodi s povjerenjem i poučljivošću, ne zaboravljajući da vjera jača kada se dijeli.

Kao poseban i osobito dragocjen događaj Jubilejske godine, za kojeg s dubokom zahvalnošću uzdižemo svoja srca Bogu, spominjem i uspostavu trajnog euharistijskog klanjanja u crkvi Gospe Malinske na Belafuži, koje smo započeli na blagdan Gospe od Zdravlja, 21. studenog.

Trajno euharistijsko klanjanje stavlja u središte našeg vjerničkog života Krista koji ostaje s nama, prisutnog u Presvetom Oltarskom Sakramentu, kao izvor svake milosti, utjehe i snage.

Kao važan i snažan događaj Jubilejske godine, s osobitom zahvalnošću Bogu spominjemo i spomen – slavlje 80. obljetnice mučeničke smrti don Eugena Šutrina, koje smo na poseban i duboko dirljivi način proživjeli 26. studenog u Privlaci, na sâm dan njegove mučeničke smrti.

U liku don Eugena Šutrina prepoznajemo pastira koji je, u teškim i nasilnim vremenima, svjedočio evanđelje vjernošću, ljubavlju prema spasenju duše, hrabrošću i spremnošću položiti život za Boga i povjereni narod.

Tim slavljem ujedno smo spomenuli i druge ugodnike Božje, mučenike Zadarske nadbiskupije, koji su u različitim povijesnim okolnostima posvjedočili istu vjernost Kristu i Crkvi. Njihovo svjedočanstvo ostaje trajni izvor nadahnuća i nade, osobito za današnje naraštaje, jer nas podsjeća da plodnost Crkve ne proizlazi iz ljudske snage, nego iz vjernosti koja se hrani evanđeljem i daruje do kraja.

4. U ovom zahvalnom trenutku, s osobitom zahvalnošću spominjemo se svih svećenika, dijecezanskih i redovničkih, koji su tijekom Jubilejske godine bili vjerni i strpljivi poslužitelji sakramenta pomirenja i euharistije. Zahvaljujemo im za njihovu raspoloživost, za vrijeme koje su darivali, za tišinu slušanja i za riječi ohrabrenja koje su pomagale otvoriti srce Božjoj milosti. Po njihovoj službi mnogi su ponovno doživjeli blizinu Očevog milosrđa i pronašli put povratka unutarnjem miru.

5. Na završetku ovoga zahvalnog promišljanja, dok pred Bogom sabiremo sve što smo tijekom Jubilejske godine primili i doživjeli, postaje jasno da se darovano vrijeme milosti ne zaključuje samo liturgijskim činom zatvaranja, nego se želi nastaviti u našem životu u budućnosti. Jubilejska godina bila je put, škola vjere i hod obraćenja, u kojem nas je Gospodin strpljivo vodio, liječio rane srca, obnavljao nadu i produbljivao naše zajedništvo s Njim i međusobno.

Zato se, u svjetlu Jubilejske godine i svega proživljenoga, nameće pitanje – koji su to konkretni i trajni plodovi koje želimo ponijeti sa sobom, nakon završetka Jubilejske godine? Naravno, ne kao popis zadataka ili program, nego kao nutarnje usmjerenje srca i zajednički hod Crkve koja je iskusila Božju dobrotu i blizinu.

Kao trajni plod Jubilejske godine treba ostati u nama duh molitve zahvalnosti koja oblikuje pogled vjere i uči nas prepoznavati Božje djelovanje ne samo u izvanrednim događajima kao što je Jubilejska godina, nego ponajprije u jednostavnosti i svakodnevici života, te nas osposobljava za duhovno razlučivanje koje pomaže slušati što nam Duh Sveti govori u konkretnim životnim okolnostima, kako bismo svoje odluke i putove sve više usklađivali s Božjom voljom.

Nadaje, iskustvo Jubilejske godine treba se nastaviti u produbljenom i redovitom življenju sakramentalnog života, osobito u sakramentu pomirenja i euharistije, što se na poseban i vidljivi način ostvaruje u vjernom sudjelovanju na svetoj misi nedjeljom i zapovijedanim blagdanima, kako bi vjernici i nakon Jubileja ostali trajno otvoreni Božjem milosrđu koje hrani, oprašta, liječi i podiže, te kako bi euharistijsko zajedništvo, slavljeno u ritmu crkvene godine, postajalo stalnim izvorom snage za svakodnevno svjedočenje vjere u obiteljima, na radnim mjestima i u društvu.

Plod Jubilejske godine treba biti trajno njegovanje kreposti nade koju živimo i koja ne ostaje na razini riječi ili osjećaja, nego se prepoznaje u konkretnim djelima ljubavi, karitativnom djelovanju, djelima solidarnosti i milosrđa.

U svjetlu današnje svetkovine Svete Obitelji i Papinih poticaja, jedan od najdragocjenijih plodova Jubilejske godine treba biti obnovljena svijest o važnosti i svetosti obitelji kao prvom i nezamjenjivom mjestu gdje se život i vjera živi, prenosi i sazrijeva, te gdje se Evanđelje utjelovljuje u svakodnevnim odnosima kroz strpljivost, praštanje, uzajamnu brigu i vjernost, unatoč poteškoćama i ranama koje prate obiteljski život.

Jubilejsko iskustvo potpunih oprosta i zajedništva s cijelom Crkvom – nebeskom i zemaljskom – treba donijeti trajan plod: dublju svijest pripadnosti Božjem narodu kao Mističnom Tijelu Kristovu. U tom Tijelu nitko nije isključen i nitko ne hodi sam; svatko je nošen molitvom, žrtvom i zagovorom svetih. Iz te svijesti rađa se spremnost na zajednički hod, suradnju i međusobnu odgovornost u životu župne i cjelokupne nadbiskupijske zajednice.

Kao jedan od važnih i trajnih plodova Jubilejske godine nameće se i potreba za stalnim, sve dubljim upoznavanjem vjere te ustrajnim rastom u vjeri i ljubavi, jer iskustvo primljene milosti, po svojoj naravi, traži da se razvija, produbljuje i donosi plodove u životu. Jubilej nas je podsjetio da vjera nije dovršeno stanje, nego živi odnos s Bogom koji traži trajno učenje, slušanje Božje riječi, produbljivanje poznavanja crkvenog nauka i osobno usvajanje onoga što Crkva vjeruje i živi.

U tom svjetlu, važno je razumjeti da ne napredovati u vjeri i ljubavi nije neutralno stanje, nego zabrinjavajući znak duhovnog zastoja, jer ono što se ne razvija, s vremenom slabi i gubi snagu. Jubilejska milost nas, stoga, poziva da ne ostanemo na početnim koracima, nego da u poniznosti i ustrajnosti dopuštamo Bogu da nas vodi prema zrelijoj vjeri, dubljoj ljubavi i jasnijem svjedočanstvu, kako bi naš kršćanski život, osobni i zajednički, nastavio rasti i donositi plodove na slavu Božju i na dobro Crkve i društva te spasenje naših duša.

Na kraju, završetak Jubilejske godine poziva nas da darovane milosti ne ostanu tek lijepa uspomena, nego da se pretoče u odgovorno i postojano življenje vjere koje se očituje u svakodnevnim izborima, u većoj otvorenosti Božjem vodstvu te u hrabrom i ustrajnom naviještanju i svjedočenju Evanđelja u svim okolnostima života.

6. Na završetku ove Jubilejske godine, dakle, okupljeni oko oltara u ovoj drevnoj katedrali sv. Stošije, pozvani smo sve primljene milosti tijekom Jubilejske godine povjeriti Svetoj Obitelji iz Nazareta. Neka nas primjer Josipa i Marije te Isusova blizina pouče da Bog i danas snažno djeluje u našim srcima, obiteljima i domovima, u našoj povijesti. Neka naše obitelji postanu mjesta molitve, mjesta međusobne ljubavi, mjesto rađanja i njegovanja života, dijeljenja vjere i nade, a Crkva – obitelj obitelji – prostor u kojem se Bog štuje, u kojem se čuva, štiti i naviješta dostojanstvo svakog ljudskog života od začeća do prirodne smrti.

Zagovor naših svetih zaštitnika, sv. Stošije, sv. Šime, sv. Krševana, sv. Zoila i svih ugodnika Zadarske nadbiskupije neka nas prati da obilat rod donosimo. Amen.

Objava KATEDRALA SVETE STOŠIJE Misno slavlje zatvaranja Godina jubileja predvodio nadbiskup Zgrablić pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Nakon božićne proslave Kristova rođenja, Crkva na blagdan sv. Stjepana prvomučenika usmjerava pogled prema svjedočanstvu vjere koje vodi od betlehemskih jaslica prema križu, ali i prema otvorenim nebesima. Nadbiskup Milan Zgrablić istaknuo je da križ nije suprotnost božićnoj radosti, nego njezino najdublje tumačenje, jer objavljuje Božju ljubav koja ide do kraja, bez uvjeta i bez granica. Dijete položeno u jaslice i Raspeti na križu isti su Gospodin, ista Ljubav koja se daruje u malenosti i potpuno predaje za čovjeka.

Sv. Stjepan predstavljen je kao čovjek pun Duha Svetoga, koji je Evanđelje svjedočio ne samo riječima nego i vlastitim životom i smrću. U trenutku nasilja i nepravde ostao je slobodan u srcu, gledajući otvorena nebesa i Isusa zdesna Ocu, te je, poput Krista na križu, molio za oproštenje svojim progoniteljima. Njegovo mučeništvo nije poraz, nego potvrda da je ljubav jača od mržnje i smrti.

Posebno je naglašeno značenje ovoga blagdana u crkvi sv. Šime, koja je izvorno bila posvećena sv. Stjepanu, čime se simbolično susreću Božić i mučeništvo. Kao što je Šimun u Hramu prepoznao Dijete Isusa i navijestio svjetlo, ali i trpljenje, tako sv. Stjepan potvrđuje da patnja ne vodi u smrt, nego u slavu.

Nadbiskup je poručio da i danas ispovijedanje vjere traži hrabrost i dosljednost, jer život po Evanđelju uvijek ima svoju cijenu. Sv. Stjepan ostaje trajni poziv vjernicima da na Božju ljubav odgovore ljubavlju, praštanjem i vjernošću, te da Krista, primljenog u srce, nose u svijet s nadom u otvorena nebesa.

Objava PROPOVIJED NADBISKUPA Blagdan sv. Stjepana u crkvi sv. Šime pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić blagoslovio je novopostavljeni križ s korpusom ispred župne crkve Rođenja sv. Ivana Krstitelja na Relji u Zadru u ponedjeljak, 22. prosinca, nakon mise zornice koju je predvodio u toj crkvi.

U propovijedi je govorio o značenju misa zornica, Marijinom hvalospjevu Veliča te o Božjoj vjernosti kroz povijest spasenja. Istaknuo je Marijinu otvorenost Božjoj volji, njezinu poniznost i vjernost te naglasio da Bog nije daleki Bog, nego Bog koji ostaje vjeran svojim obećanjima. Govorio je i o Božjoj pravdi koja razotkriva lažne sigurnosti te o vjeri koja se očituje u svakodnevnom služenju.

Nadbiskup je podsjetio i na povijest križa na Relji, koji je u vrijeme komunizma bio skinut, otuđen i uklonjen. Križ je nakon više desetljeća vraćen samostanu po rukama osoba koje su ga ranije uklonile, a koje su se kasnije pomirile s Bogom i Crkvom. Tijekom mise zornice ispred oltara je bio izložen originalni pozlaćeni korpus, kao svjedočanstvo povijesti križa. Novopostavljeni križ nosi odljev tog originalnog korpusa, dok se izvorni čuva u crkvi.

Fra Tomislav Vrsaljko, župnik Relje, istaknuo je značenje križa za župljane i prolaznike, navodeći da su se ljudi klanjali na tom mjestu i u razdoblju kada križ nije bio vidljivo prisutan.

Korpus koji se danas nalazi na križu odljev je originala koji je nekada bio postavljen na križu na raskrižju Zrinsko-Frankopanske ulice i Puta Murvice. Taj križ postavljen je 1933. godine o 1900. obljetnici Kristove smrti, a više je puta uklanjan i oštećivan. Komunisti su ga srušili 6. lipnja 1954. godine, a dijelovi su kasnije pronađeni na obližnjoj livadi. Križ je obnovljen i ponovno postavljan 1955. godine, ali je ponovno rušen. Godine 1957. korpus je blagoslovio nadbiskup Mate Garković te je tada postavljen u dvorište župne crkve, dok je original pohranjen u crkvi.

Na prvu nedjelju došašća, 30. studenog 2003., umirovljeni nadbiskup Marijan Oblak blagoslovio je križ s korpusom koji je ponovno postavljen na izvornu lokaciju. Križ je visok 4,10 metara i širok 1,30 metara. Povratak križa uslijedio je nakon što je Župa Relja, uoči proslave 50. obljetnice postojanja, zatražila i dobila odobrenje Gradskog poglavarstva Zadra. Križ je ponovno postavljen uz nazočnost brojnih svećenika, predstavnika gradske vlasti i vjernika.

Objava BLAGOSLOV KRIŽA Nadbiskup Zgrablić predvodio obred na Relji pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Župan Zadarske županije Josip Bilaver sa suradnicima primio je u Domu Zadarske županije zadarskog nadbiskupa mons. Milana Zgrablića i generalnog vikara don Antu Sorića povodom nadolazećih božićnih blagdana.

U srdačnom razgovoru razmijenjena su mišljenja o aktualnim društvenim prilikama te o nastavku dobre suradnje između Zadarske županije i Zadarske nadbiskupije. Nadbiskup Zgrablić zahvalio je županu i županijskim službama na dosadašnjem radu i suradnji, istaknuvši važnost zajedničkih projekata, osobito onih usmjerenih na skrb o starim i nemoćnima. Naglasio je kako su brojne pastoralne i karitativne aktivnosti često tihe, ali iznimno vrijedne za bolesne, starije i cijelu zajednicu, te je istaknuo potrebu razvoja pastoralnih i društvenih središta u većim župama.

Župan Bilaver zahvalio je na suradnji u realizaciji Doma za stare i nemoćne u Preku te upoznao nadbiskupa s ostalim projektima izgradnje domova za starije u Poličniku i Svetom Filipu i Jakovu, čiji se početak gradnje planira sljedeće godine, a završetak 2027. godine. Istaknuo je i kontinuirana ulaganja u zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu, uključujući poliklinike, ambulante i pokretnu ambulantu za udaljena područja, kao i programe namijenjene djeci i mladima.

Susret je zaključen razmjenom prigodnih darova te upućivanjem želja za miran i blagoslovljen Božić, stoji na stranici Zadarske županije.

Objava ZADARSKA ŽUPANIJA Božićni susret Josipa Bilavera i nadbiskupa Zgrablića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Zadarski nadbiskup kroz medije uputio je Božićnu poruku vjernicima.

Rođenje Isusa, Sina Božjega, oblikuje srce, obitelj i društvo

1. U ozračju svetkovine Rođenja Gospodinova, dok u našim srcima ponovno oživljava pjesma anđela „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2, 14) i naša draga božićna pjesma „Svim na zemlji mir, veselje“, s radošću razmatramo otajstvo rođenja Isusa, Sina Božjega – Kneza mira, čije se svjetlo otajstva rođenja u punini rasprostire nad ljudskim životom, nad našim obiteljima i cijelim svijetom. U tom svjetlu rađa se svijest da Bog ulazi u povijest čovječanstva – dolazi „svojim miljenicima“ s nježnošću koja potiče i jača našu nadu, s blizinom Boga koji učvršćuje naše korake i s milošću koja nas potiče na zajedništvo, razumijevanje i miran suživot. Kristovo rođenje postaje Božja nazočnost u središtu naših dana, u iskustvima koja oblikuju našu svakodnevicu i u svim nastojanjima kojima tražimo putove dobra, istine i pravednosti.

2. U vremenu obilježenom napetostima i nesigurnostima, društveni suživot često je opterećen teškoćama i nerazumijevanjem. Političke i društvene napetosti, s pojavama različitih skandala, kriminala i korupcije, dodatno opterećuju javni prostor. Rastući utjecaj novih ideologija unosi sve više nesigurnosti u društvo. Tendencije koje potkopavaju kršćanske i općeljudske vrijednosti te stabilnost obitelji ozbiljno narušavaju temelje ljudske egzistencije.

Sve izraženije nepovjerenje u institucije i međuljudske odnose postaje ozbiljan izazov svakodnevnom životu. Našu stvarnost dodatno otežava širenje lažnih informacija putem medija i društvenih mreža, što pridonosi povećanoj polarizaciji i podjelama u društvu. Socijalne nejednakosti koje pogađaju brojne obitelji, nesigurnost radnih mjesta i gospodarske teškoće povećavaju osjećaj nesigurnosti.

Migracijski izazovi, iskustvo usamljenosti i izolacije mnogih ljudi te zabrinutost zbog budućnosti mladih naraštaja, stvaraju dodatne pritiske i otvaraju pitanja o smjeru društvenog razvoja. U takvim okolnostima javlja se snažna potreba za mirom, jasnoćom i obnovljenim povjerenjem, ukorijenjenima u vrijednostima istine i pravednosti.

U takvom složenom ozračju, obilježenom ubrzanim ritmom života, pritiscima suvremene ne/civilizacije, osjetljivosti mentalnog zdravlja i slabljenjem povjerenja u javni govor, sve snažnije raste želja za mirom koji donosi jasnoću srcu i učvršćuje put zajedništva.

3. U toj stvarnosti posebno snažno odzvanja iskustvo biblijskog pjesnika i njegov vapaj: „Samo je u Bogu mir, dušo moja“ (Ps 62, 6), koji nas poziva na povratak izvoru nutarnjeg sklada kojega Bog daruje čovjeku utjelovljenjem svoga Sina Isusa Krista. U tom pozivu otvara se duhovno ozračje u kojem čovjek može pronaći uporište za svoje misli, sigurnost za svoje odluke i snagu za hod naprijed, nošen mirom koji nadilazi sve nemire i vraća srce u ravnotežu. U tom pozivu otvara se, također, prostor u kojem čovjek može odložiti svoje strahove, obnoviti svoje povjerenje i dopustiti da se u njegovom srcu učvrsti trajan mir kojeg daruje sâm Bog. Taj Božji mir oblikuje naš pogled na svakodnevne izazove, donosi jasnoću u naše odluke i daje nam snagu za ustrajnost u dobru, osobito u trenucima kad se svakodnevni putovi čine složenima, a međusobni odnosi krhkima. U tom miru rađa se pouzdanje u sigurnu budućnost, učvršćuje se svijest o vrijednosti svakoga čovjeka i produbljuje se briga za dostojanstvo ljudskog života od začeća do prirodne smrti i u svim okolnostima ljudske egzistencije.

U središtu božićnog otajstva snažno se ističe dolazak Isusa Krista, Sina Božjega, čije rođenje unosi u svijet mir koji proizlazi iz Božje ljubavi i njegove trajne vjernosti spasenja čovjeka. Njegova prisutnost oblikuje našu nutrinu, obnavlja našu sposobnost za ljubav i u nama potiče otvorenost prema drugima. U susretu s Njegovim mirom raste spremnost za praštanje, raste dobrohotnost prema bližnjemu i jača osjećaj da smo pozvani biti graditelji društva koje cijeni dostojanstvo svake osobe i njeguje kulturu dijaloga. U tom ozračju Krist postaje temelj naših nastojanja da širimo dobro, da se zauzimamo za pravednost i da svjedočimo vrijednosti koje izviru iz evanđelja.

4. Bogato značenje Božića posebno se očituje u obitelji, u kojoj se čovjek uči blizini, strpljivosti, nesebičnosti i radosti zajedništva. Obitelj je prostor u kojem se rađa toplina međusobnih odnosa, u kojem se prenosi vjera i povezuje naraštaje te u kojem se oblikuje srce sposobno za povjerenje i krepost vjere, ljubavi i nade. U obiteljskom okruženju njeguje se zahvalnost za život, učvršćuje osjećaj pripadnosti i razvija spremnost za suodgovornost, što sve postaje vrijedna osnova za izgradnju skladnog društva. Božić nas potiče da prepoznamo ljepotu svakog obiteljskog trenutka i da svaku obiteljsku zajednicu obogatimo strpljivošću, razumijevanjem i međusobnom podrškom.

U duhu Božića jasno prepoznajemo i važnost kršćanske kreposti nade koja nas vodi prema novim počecima i koja osnažuje naša nastojanja da živimo s pouzdanjem u Božju prisutnost. Nada oblikuje našu sposobnost da vidimo dobro u svijetu, da vjerujemo u plodove napora i žrtve i da se, unatoč izazovima, usmjerimo prema budućnosti otvorenoj Božjem djelovanju. Ona nam daje duhovnu postojanost i nježnu hrabrost koja potiče obnovu odnosa, promiče razumijevanje i podupire ustrajnost u svakom djelu ljubavi.

5. Ove godine s osobitom zahvalnošću u srcu promatramo završetak Jubilejske godine koja završava u božićnom vremenu, na blagdan Svete Obitelji, u mjesnim Crkvama. Jubilejska godina koja se primiče završetku obogatila je našu vjeru mnogim milostima i potaknula nas na obnovu duhovnog života, kreposti nade, na djela ljubavi, na susrete koji su učvrstili zajedništvo i na korake koji su otvorili put pomirenju. Zahvaljujemo Gospodinu za sve primljene milosti i darove, za trenutke u kojima smo osjetili blizinu Duha Svetoga, za svaku obnovljenu nadu i za svako dobro djelo koje je proizašlo iz Njegovog nadahnuća. Sa zahvalnošću se sjećamo i brojnih ljudi koji su surađivali s tim nadahnućima i koji su svojim riječima, služenjem i dobrotom obogatili živote drugih.

6. Neka vam, draga braćo i sestre, ovaj Božić bude vrijeme dubokog mira, obiteljske blizine i svjetla koje ulazi u srce i obnavlja ga snagom Božje ljubavi. Neka vas prate krepost nade i jasnoća koja dolazi iz vjere, a vaši domovi neka budu ispunjeni radošću i dobrohotnošću.

Svima vama, kao i svim ljudima dobre volje, od srca želim i molim sretan i blagoslovljen Božić te milošću ispunjenu, nadom obogaćenu i mirom prožetu Novu godinu, poručuje nadbiskup Milan Zgrablić.

Objava NADBISKUPIJA Božićna poruka nadbiskupa Milana Zgrablića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.