Na svetkovinu Uskrsa, svečano misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru u nedjelju, 5. travnja, predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Isusovo uskrsnuće nam progovara o Božjoj snazi, ali i o dubokoj istini o nama, našim ranama, našim traženjima i našoj budućnosti, naglasio je nadbiskup, rekavši da uskrsnuće Isusa Krista predstavlja središte naše vjere i izvor nade koji prodire u sve dimenzije našeg života.

U svjetlu uskrsnog jutra, nadbiskup je istaknuo tri snažne i povezane poruke koje oblikuju kršćanski pogled na svijet i život: nada koja pobjeđuje strah, milosrđe koje preobražava rane i novi život koji se očituje u djelovanju.

Te međusobno povezane poruke Uskrsa odgovor su na najdublje čežnje i izazove čovjeka koje „otkrivaju put kojim Bog ulazi u ljudsku stvarnost, ne ostajući udaljeni promatrač, nego postaje blizak suputnik koji vodi prema punini života. Nada otvara srce i daje snagu za korak naprijed, milosrđe liječi i obnavlja odnose, a novi život donosi konkretnu promjenu koja zahvaća svakodnevicu“, poručio je mons. Zgrablić.

Istaknuo je da u svijetu nesigurnosti, ratnih razaranja, kriza, mnogih pitanja, briga i napetosti, ubrzanih promjena, „uskrsna poruka dolazi kao snažna Božja prisutnost koja unosi duboki mir i sigurnost, jer se ne oslanja na prolazne okolnosti, nego na čvrsti temelj Božje vjernosti i ljubavi prema čovjeku“.

„U svjetlu Isusovog uskrsnuća, pozvani smo promatrati vlastiti život iz nove perspektive u kojoj svaka situacija, pa i ona obilježena patnjom, neizvjesnošću ili križem, zadobiva dublji smisao i usmjerenje prema punini života koja nadilazi granice vidljivoga i prolaznoga. Kristovo uskrsnuće otvara horizont koji nadilazi granice vremena i prostora, uvodeći nas u otajstvo života koji ima svoje ispunjenje u zajedništvu s Bogom. U toj stvarnosti, putovi koji se čine teški i zahtjevni zadobivaju novo značenje, jer postaju mjesta susreta s Bogom koji nas prati, koji hoda s nama, podiže nas kad padnemo i vodi prema punini smisla i života.

Uskrsli Krist, kao pobjednik nad grijehom i smrću je svjetlo koje rasvjetljuje svaki ljudski korak i pouzdani oslonac koji učvršćuje naše srce u trenucima kušnje“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da Uskrs predstavlja predokus punine života koji se nastavlja i nakon prijelaza kroz smrt, otkrivajući duboku povezanost između sadašnjeg trenutka i vječnosti koja već započinje u  čovjeku otvorenom Bogu.

Iz uskrsne nade, koja u nama budi povjerenje i otvara naš pogled prema punini života, rađa se poziv na preobrazbu osobnih i zajedničkih životnih rana kroz snagu ljubavi i milosrđa koje izviru iz Kristova uskrsnuća, naglasio je predvoditelj slavlja.

Uskrsli Krist ne dolazi učenicima brišući tragove trpljenja, nego noseći svoje rane prožete slavom. „Rane uskrslog Krista nisu izbrisane, nego pretvorene u znakove pobjede ljubavi koja nadilazi svaku izdaju, grijeh, svaku našu slabost, ljudsku ograničenost, čak i smrt.

Upravo u Isusovim preobraženim ranama učenici prepoznaju sigurnost njegove prisutnosti i snagu njegove ljubavi koja ostaje vjerna i kada čovjek posrne“, poručio je mons. Zgrablić. Naglasio je da „Isusove rane koje su bile znak užasne boli i odbačenosti, u svjetlu uskrsnuća postaju znak preobražene stvarnosti, mjesto dubokog susreta Boga i čovjeka, gdje svaka ljudska rana može zadobiti novo značenje i postati početak ozdravljenja“.

Potaknuo je da „gledajući Kristove rane, i mi otkrivamo vlastite rane u novom svjetlu i pronalazimo snagu da ih prihvatimo, predamo Bogu i dopustimo da ih Bog dotakne svojom ljubavlju i snagom svoga uskrsnuća“.

„U svijetu mnogih podjela i rana u obiteljima, narodima i unutar nas samih, ta uskrsna poruka je snažan poziv na hrabrost praštanja, na spremnost za pomirenje i izgradnju odnosa koji se ne temelje na egoizmu, zatvorenosti i nepovjerenju, nego na istini, strpljivosti i ljubavi koja gradi. Praštanje u tom svjetlu postaje čin duboke snage, a pomirenje put koji vodi prema slobodi srca i obnovi zajedništva“, poručio je mons. Zgrablić. Rekao je da promatrati vlastite rane u svjetlu Božje prisutnosti znači kako ništa ne ostaje zatvoreno u boli, nego sve može biti obuhvaćeno ljubavlju koja obnavlja.

„Iz pomirenja i obnovljenih odnosa koji se rađaju iz susreta s uskrslim Kristom i iz snage njegovog milosrđa, izvire poziv na novi život koji se ne zadržava na razini osjećaja ili trenutnog nadahnuća, nego se ostvaruje u konkretnosti svakodnevice, u svakom trenutku i odnosu. Taj novi život započinje u dubini bića gdje čovjek prihvaća dar Božje blizine i ljubavi te se širi na sve dimenzije života, oblikujući način razmišljanja, govora i djelovanja“, rekao je predvoditelj slavlja, dodavši da susreti učenika s uskrslim Kristom produbljuju vjeru, proširuju horizonte srca i otvaraju čovjeka za hod u kojem se život postupno preobražava.

Vjernik postaje dionik Kristove smrti i uskrsnuća kroz sakrament krštenja, ulazeći u život koji se neprestano obnavlja, raste i u sebi nosi klicu vječnosti. „Krštenje otvara put novom identitetu djeteta Božjega te uvodi čovjeka u zajedništvo koje nadilazi granice prostora i vremena. U tom zajedništvu svaki trenutak života postaje mjesto susreta s Bogom i prilika za rast u ljubavi.

Novi život u Kristu uskrslom očituje se u djelima ljubavi koja prepoznaju potrebe bližnjih, u spremnosti na služenje koje nadilazi vlastite interese, u zauzetosti za pravednost koja gradi društvo dostojno čovjeka i u velikodušnosti kojom se vlastiti darovi stavljaju u službu cijele zajednice“, poručio je nadbiskup

„Kršćanski život tako postaje vidljivo svjedočanstvo, poziv na kršćansku autentičnost koja se očituje u usklađenosti vjere i života, na svetost koja raste u svakodnevnim izborima, u poniznosti koja otvara prostor drugima, u postojanoj vjernosti i radosti služenja koja obogaćuje onoga koji daje i onoga koji prima“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da sve ispuni uskrsna radost koja izvire iz Kristove proslave.

Uskrs nas poziva na budnost srca i otvorenost za djelovanje milosti koja preobražava, na odgovornost za svijet i hrabrost da budemo nositelji promjene koja započinje u našoj osobnosti. Svaki čin dobrote, ohrabrenje, nastojanje oko pravednosti i istine postaje odraz uskrsne snage koja djeluje s velikom snagom, poručio je nadbiskup, u želji da svjetlo uskrslog Krista vodi naše korake, učvršćuje naše zajedništvo i nadahnjuje nas za život koji je dar drugima.

Poželio je da uskrsna stvarnost zahvati naša srca i oblikuje naš pogled, naše odluke i odnose, kako bismo nosili nadu gdje vlada nesigurnost, gradili pomirenje gdje su podjele i svjedočili novi život gdje se traži smisao. Uskrsli Krist svojim svjetlom uskrsnuća obasjava čitav svijet, rekao je nadbiskup Zgrablić i svima čestitao Uskrs, osobito „bolesnicima, osobama s invaliditetom i svima koji u različitim službama bdiju nad našom sigurnošću i zdravljem, darujući svoj život za dobro nas“.

Na kraju mise, nadbiskup je udijelio papinski blagoslov s potpunim oprostom. Pjevanje na misi predvodili su Katedralni zbor sv. Stošije i Capella Sanctae Anastasiae pod vodstvom Dragana Pejića i Luke Čačića.

Objava KATEDRALA SVETE STOŠIJE Misno slavlje na Uskrs predvodio nadbiskup Zgrablić: “Rane – mjesto susreta Boga i čovjeka, znak preobražene stvarnosti” pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Iz Zadarske nadbiskupije izvijestili su da je u Kalima obnovljena župna kuća koju je danas blagoslovio zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Objava ZAVRŠENI RADOVI Obnovljena župna kuća u Kalima, blagoslovio ju nadbiskup Zgrablić pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Na Badnjak, u utorak, 24. prosinca, misu polnoćku u katedrali sv. Stošije u Zadru predvodio je zadarski nadbiskup Milan Zgrablić. Propovijed mons. Zgrablića donosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

Na Badnjak, u večernjim satima, Papa Franjo, otvarajući sveta vrata na Bazilici sv. Petra u Rimu, uveo nas je u Jubilejsku godinu, koju ćemo i u našoj Nadbiskupiji svečano započeti sljedeće nedjelje, na blagdan Svete Obitelji Isusa Marije i Josipa, 29. prosinca. Svečanost otvaranja Svete ili Jubilejske godine u našoj Nadbiskupiji započet će obredom u crkvi sv. Šime, s početkom u 17,00 sati. Od crkve sv. Šime ćemo se, kao „hodočasnici nade“, uputiti pjevajući hodočasničke psalme i božićne pjesme, hodajući iza Evanđelistara – „škrinje žive Riječi Uskrsloga“  i Križa – „na kom Spas je svijeta visio“,  prema ovoj katedrali. U katedrali ćemo, nakon obnove krsnog saveza, svečano proslaviti euharistijsko slavlje koje je središte svega kršćanskog života po kojem Bog posvećuje svijet u Kristu i u kojem ljudi po Kristu iskazuju Ocu klanjanje.

Sudjelovanjem u ovom svetom obredu otvaranja Jubileja „svi vjernici koji su istinski raskajani i slobodni od svake naklonosti prema grijehu… i koji su… pročišćeni po sakramentu pokore / ispovjedili se / i okrijepljeni svetom pričešću / pričestili se /, molili na nakanu Vrhovnog svećenika, moći će iz crkvene riznice dobiti potpuni oprost, s odrješenjem i oproštenjem od svih svojih grijeha, a koji se po izboru može primijeniti i za duše u čistilištu“ (Apostolska pokorničarna, Dekret o podjeli potpunog oprosta, 13. svibnja 2024.). Bogu zahvaljujemo na velikom daru jubilejske milosti – potpunog oprosta – koji će moći primiti svi sudionici tijekom ovog slavlja otvaranja Jubileja, koji se za to pripreme.

U ovaj sveti trenutak spomena Kristova rođenja, u blizini ovog velikog i važnog događaja, početka Jubileja u našoj Nadbiskupiji, i „kiše Božje milosti“ koja ovim događajem obilno želi natopiti naše živote koji su često nalik na zemlju suhu, žednu i bezvodnu (usp. PS 63, 2) ili su nalik tamnoj noći duše koju Isus svojim rođenjem želi obasjati svjetlom velikim, posebno odjekuju anđeoske riječi iz liturgije ove svete noći: „Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin“ (Lk 2, 11). Ovo Božje „danas“ nije vremenska kategorija koja se mjeri kretanjem, već trajni i veliki znak Božje nazočnosti među nama. Od trenutka Isusova rođenja, Bog je doista „Bog s nama“. On više nije daleki Bog kojeg možemo naslutiti i do kojeg možemo dospjeti promatranjem i razmišljanjem o Božjim stvorenjima, analizirajući zakonitosti koje upravljaju svemirom, našom logikom i intuicijom; kojeg možemo opaziti samo iz daleka, samo prepoznati njegove tragove. Bog je Isusovim rođenjem ušao u svijet, u moje „danas“, u moje „sada“ koje s Kristom prodire u vječno, Božje. Božić je poput „Svetih vrata“ koja je Bog širom rastvorio kako bismo kroz njih prošli i doživjeli da smo istinski miljenici Božji, te kako bismo mogli hvaliti Boga zbog njegove slave.

Ovaj anđeoski „danas“ iz Evanđelja podsjeća nas na riječi poslanice Hebrejima: „Danas ako glas mu čujete, ne budite srca tvrda“ (Hebr 3, 9) i druge riječi iste Poslanice: „Hrabrite jedni druge dan za danom dok još odjekuje ono Danas da ne otvrdne tko od vas zaveden grijehom“ (Hebr 3, 13). „Danas“ ima značenje poziva, budnosti; to je poziv na slušanje živoga Boga koji se utjelovio, „danas – za nas“.

Ono što su anđeli navijestili pastirima, Bog sada, “danas“, po svojoj Riječi, navješćuje nama. Poput pastira i mi moramo reći: „Hajdemo, dakle, do Betlehema!“ (Lk 2, 15) i pogledajmo što nam Riječ Božja želi pokazati, razmotrimo što nam govore ovi svjedoci Božjeg utjelovljenja.

Za pastire nam kaže Božja riječ da su „čuvali noćnu stražu“ (Lk 2, 8). Dakle, bili su budni, stražarili su. Radosna vijest o Isusovu rođenju došla je do pastira upravo zato što nisu spavali. Da bi i mi „danas“ čuli Radosnu vijest, blagovijest, „veliku radost za sav narod“ (Lk 2,10), veliku radost koja je namijenjena svakom ljudskom srcu, moramo biti poput pastira: bdjeti. Što to znači?

Razlika između onoga koji spava i onoga koji bdije je u njegovoj svijesti. Onaj koji spava zatvoren je u svijet svojih snova, svoje mašte i podsvijesti, svoga ega, bez stvarnog suodnosa s drugim. Probuditi se, znači izići iz svog individualizma, izaći iz mašte sna i povezati se sa stvarnim, ući u stvarnost koja nas povezuje s drugim, vidjeti istinu koja privlači našu volju kako bi svjesno mogli prionuti uz istinu. Biti budan, u evanđeoskom smislu, znači razumjeti i prihvatiti stvarnost zajedništva s Bogom koji nam dolazi ususret da nam otkrije svoje lice i otvori svoje Srce. Bdjeti znači razvijati sposobnost osjetljivosti na tihe Božje znakove njegove prisutnosti u našem životu i prihvaćati vodstvo njegova Duha kojeg, kako kaže sv. Pavao u Poslanici Titu, iz koje čitamo ulomak u božićnoj misi zornici, „bogato izlijeva na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu da opravdani po njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga“ (Tit 3, 7).

Naše „bdijenje danas“ raspiruje nadu u nama, to jest, sve ono dobro za kojim istinski čeznemo, i potiče nas da pohitimo u Betlehem kako bi se mogli pokloniti Bogu koji je postao čovjekom. Naše štovanje Boga Isusa Krista, koji je poput kruha razlomljenog iz ljubavi za nas, postaje najzdravija hrana našoj duši i najradikalniji lijek protiv svakog oblika našeg idolopoklonstva koje nas vodi u propast i smrt. Naše štovanje Boga koji je postao čovjekom, utjelovio se i nastanio među nama, postaje izraz naše slobode i punine života. Onaj koji štuje Isusa ne smije se i ne može klanjati nikakvim negativnim zemaljskim zamamnostima ili silama, ma koliko god jake one bile.

Mi kršćani, koji štujemo Boga u Isusu Kristu, u Njemu spoznajemo i vjerujemo da je jedini, pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubi da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). U Isusu mi štujemo Boga koji se prvi prignuo čovjeku, poput milosrdnog Samarijanca koji je onom koji je upao među razbojnike i ostao polumrtav, pomogao i oživio ga; štujemo Onoga koji je kleknuo pred naše prljave noge kao što je Isus kleknuo pred noge apostola, da nas opere od svakoga našega grijeha.

Bdjeti danas, noćas, ne spavati ovog trenutka, biti sada na straži svoga života, znači slušati glas i pjev anđeoski i pridružiti se njihovu „Slava na visinama Bogu, a mir ljudima, miljenicima njegovim“, pohitati u Betlehem, ili, ako hoćemo, slaviti Božić; znači štovati Krista koji se „danas“ utjelovljuje u „Betlehemu ove euharistije“, u komadiću kruha i kapljici vina, u njegovoj Riječi koja nam je navještena i u njegovom Tijelu čiji smo mi udovi, te u euharistijskom otajstvu  otkriti veličinu istinskog smisla života, kako cijeloga svemira, tako i najmanjeg stvorenja, čitave ljudske povijesti i sadašnjeg trenutka.

Naše bdjenje danas – noćas, naš poklon Novorođenom Spasitelju, ujedinjuje se s ovim euharistijskim zajedništvom koje hrani našu dušu: hrani ljubavlju, istinom, mirom; hrani nadom. Onaj kojem se klanjamo i radi kojega bdijemo ne osuđuje nas, ne lomi ni „napuklu trsku“, ne čini svojim robovima, nego nas oslobađa i podržava.

Neka vam je, braćo i sestre, radosno i blagoslovljeno slavlje Isusova rođenja; neka vam je čestit Božić i vrijeme njegovog milosnog pohođenja u Jubilejskoj, Svetoj 2025. godini.

Objava MISA POLNOĆKA Propovijed zadarskog nadbiskupa Milana Zgrablića pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Draga braćo i sestre! 

Božić 2024. godine radosno očekujemo zbog milosnog početka Jubilejske godine koju papa Franjo svečano započinje otvaranjem Svetih vrata na bazilici sv. Petra u Rimu na Badnjak. Blagdan Isusova rođenja također je poput trajno, širom otvorenih Svetih vrata kroz koja nam se pruža veličanstveni pogled prema Božanskom Srcu iz kojeg proizlazi sigurnost naše nade da nas Bog ljubi. Iza ovih Svetih vrata Božića „Njegovo otvoreno srce nam prethodi i bezuvjetno nas čeka, ne zahtijevajući od nas ništa kako bi nas ljubilo i nudi nam svoje prijateljstvo: on nas je prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10)“ (Delixit nos, br. 1).

Božić nam otvara Sveta vrata kroz koja možemo proći i približiti se Srcu koje kuca za nas, doći bliže Bogu koji je postao čovjekom radi nas ljudi i radi našega spasenja (usp. Simbol vjere). Božić jest poput trajno otvorenih Svetih vrata preko kojih nam se prenosi sveta vatra Duha kojim trebamo nanovo zapaliti plamen vjere i ljubavi koji se ne gasi i nade koja ne razočarava. 

Božić je snažno Božje svjedočanstvo da nas On ljubi. Upravo iz Božje ljubavi prema čovjeku, koja je očitovana u božićnom događaju, proizašla je radost da se Bog trajno nastanio među nama, da je postao Emanuel – Bog s nama, da je njegovim rođenjem započela Godina milosti Gospodnje (usp. Lk 4,19), koja se ne umanjuje prolazom dana i sati; da je svanuo novi dan Božjeg milosrđa koji ne pozna zalaza (usp. Uskrsni hvalospjev).

Ovaj je Božić poseban jer se plamen nade Božje ljubavi, očitovan u Jubilejskoj godini, u nama raspiruje i vatra milosti oprosta ne gasi. „Duh Sveti je, naime, taj koji svojom trajnom prisutnošću u Crkvi putnici širi svjetlo nade u vjernicima: On ga održava poput goruće baklje koja se nikada ne gasi, kako bi davao potporu i snagu našemu životu (Spes non confundit, br. 3). 

Kako možemo živjeti ovo vrijeme milosti, milosrđa, ljubavi i svijetla? Kako živjeti ovaj Božić i Jubilejsku, Svetu godinu? Kako očuvati goruću baklju Duha koji će prosvjetljavati našu nadu, do njezinog punog ostvarenja? 

Ono što je u „punini vremena“ (usp. Gal 4, 4) ostvareno djelovanjem Duha Svetoga i Isusovim utjelovljenjem i rođenjem, njegovim djelom otkupljenja, sada se nastavlja po spomenu i životu Crkve i u Crkvi, djelovanjem istoga Božjega Duha. Duh Sveti je onaj koji želi iznova djelovati u našem životu, poput izvora koji daje da sve oko njega živi i raste.

Važno je, stoga, da u našim životima ponovno otkrijemo djelovanje Duha Svetoga, Duha koji djeluje u svakoj osobi, svakom vremenu, cijeloj povijesti. Duh Sveti je treća Božanska Osoba po kojoj Bog sve stvara i uzdržava, Osoba koja govori jezikom ljubavi, priopćuje ljubav, stvara jedinstvo, daruje mir, zacjeljuje rane, potiče i održava nadu koje ne razočarava (usp.  Rim 5, 5), osigurava novost života za kojom čeznemo. 

Važno nam je, također, ovog Božića i tijekom milosne Jubilejske godine, živom vjerom prihvatiti da se Duh Sveti „razlijeva u našim srcima“ (usp. Rim 5, 5), kako bi osvježio nadu od koje i za koju živimo, kako bi nas sâm Duh vodio u novost života koji dolazi Isusovim rođenjem. 

Važno je za čovjeka, svakoga čovjeka, čuti i prihvatiti Radosnu vijest koja je puna Božjega Duha (usp. 2 Tim 4, 16), koja će nam omogućiti da se zaljubimo u Boga. Ta će nam snaga ljubavi pomoći da upoznamo Isusa i oblikujemo svoje srce po Božjem Duhu i Srcu Isusovu te iz ljubavi i čistog srca crpimo snagu kako bismo mogli graditi novi svijet, novi život, život na koji nas Bog uzdiže; život dostojanstva djece Božje, novi život kojeg Božji Sin donosi na ovaj svijet. Duh će tako oblikovati i naše misli i želje kako bismo mogli imati novi i drugačiji pogled, Isusov pogled, pogled pun nade, ljubavi i milosrđa, pogled pun Boga i punine života. 

Kada Duh Sveti djeluje u nama, Bog će stvoriti u našim srcima novi poredak vrijednosti u različitim područjima osobnog, obiteljskog, društvenog života, u našem radu i svakodnevnoj brizi za materijalna i vječna dobra. 

U ovo vrijeme ratova i nemira koji uzimaju mnoge živote, u vremenu velikih društvenih previranja, velikih političkih podjela, beskrupuloznog sijanja mržnje i netolerancije, rastu radikalizma; u vremenu snažnih diktatura relativizma i ravnodušnosti, u promicanju `kulture smrti`; u vremenu nastajanja bezbožničke civilizacije, u sve većem rascjepu siromašnih i bogatih, u vremenu gaženja ljudskog dostojanstva i svetosti života i obitelji i tolikim drugim oblicima negativnih događanja u sadašnjem svijetu – Bog nam šalje nevino, malo Dijete, svoga Sina! Bog nam otvara Sveta vrata Srca svoga Sina, da bude naš Spasitelj, spasitelj čovječanstva, spasitelj čovjeka. Bog nam nudi novo i drugačije, pozitivno i veličanstveno. Bog nam šalje svoga Sina da naša nada bude ispunjena, vjera djelotvorna, ljubav neprolazna. 

Prođimo kroz Sveta vrata Božića i Jubilejske godine, zagrlimo Isusa i primimo njegov veliki dar Duha Svetoga. Gradino novi život, Božji svijet mira i dobra u svojim srcima, svojim obiteljima, na našem radnom mjestu, u našoj Domovini, u vremenu i prostoru u kojem živimo i djelujemo. 

Čestit Vam i sretan Božić te blagoslovljena Jubilejska 2025. godina! 

Objava POSLANICA NADBISKUPA ZGRABLIĆA: “Božić – Sveta vrata nade koja ne razočarava” pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Zadarski nadbiskup Milan Zgrablić zaredio je trojicu đakona Zadarske nadbiskupije za vrijeme svečanog misnog slavlja koje je predvodio u subotu, 11. studenog, u crkvi sv. Šime u Zadru. Novi zadarski đakoni na putu prema svećeništvu su Antonio Oltran iz župe sv. Anselma u Ninu te Rudi Juras i Tin Vidov, obojica iz župe sv. Lovre u Kalima.

Podsjetivši na Isusovu riječ učenicima „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite te vam Otac dadne što god ga zaištete u moje ime“, nadbiskup Zgrablić je rekao da u životu tih mladića i u svetom činu ređenja „prepoznajemo primat Božjeg djelovanja u Crkvi i životu te nastavak njegove očinske brige i njegovog trajnog milosnog djelovanja za naše prosvjetljenje i vječnu slavu. Božja dobrota je velika i uvijek s nama te snažno djeluje u životu Crkve, Kristovom mističnom Tijelu. To nam svjedoči odaziv u duhovni stalež ovih mladića i govori liturgijski čin podjele svetog reda đakonata“, poručio je mons. Zgrablić.

Prema Katekizmu Katoličke Crkve, „đakoni na osobiti način sudjeluju u Kristovom poslanju i milosti“, a „sakrament reda suobličuje ih s Kristom koji je postao đakon, tj. poslužitelj svih“. „Dužnost đakona je pomagati biskupu i prezbiterima u slavljenju božanskih otajstava, osobito euharistije, dijeliti euharistiju, prisustvovati ženidbi i blagoslivljati je, naviještati evanđelje i propovijedati, voditi sprovode i posvetiti se različitim službama kršćanske ljubavi“, naveo je nadbiskup zadaće đakona prema KKC-u.

„Sakrament Svetog reda utemeljio je Isus Krist kako bi po onima koje on izabire i šalje, do kraja vremena nastavio svoje poslanje u svijetu. Sakrament svetog reda đakonata usmjeren je k dobru drugih, k spasenju drugih, za razliku od sakramenata kršćanske inicijacije – krštenja, potvrde i euharistije, koji su usmjereni na osobno posvećenje“, naglasio je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu što je te mladiće Gospodin pozvao i postavio da u Kristovo ime hrane narod Božji i ovaj svijet riječju i milošću Božjom.

„Riječ Božja u čiju službu se stavljate po svetom redu đakonata, dragocjeno je sjeme koje u sebi nosi Kraljevstvo Božje. Kao dobri radnici na njivi Gospodnjoj, znajte ponajprije tu Riječ čuvati, cijeniti i voljeti kao najveće bogatstvo za koje se isplati sve uložiti. Svakog dana, poput Marije, pohranjujte Riječ Božju u svoje srce i o njoj trajno razmišljajte, kako bi vas ona u svemu vodila i u vama donosila obilan rod. Neka vam Marijin savjet koji je rekla poslužiteljima na svadbi u Kani, ‘Što god vam rekne, učinite’, bude poticaj da, poslušni Božjoj riječi, budete posrednici čuda Isusove pretvorbe ljudske naravi u božansku nadnarav, kako bi se svadba koju Gospodin priređuje svojoj zaručnici Crkvi, nastavila u vječnoj radosti“, rekao je mons. Zgrablić u obraćanju đakonima.

Đakonska služba obilježena je i službom oltara. To ne znači samo priprema  potrebnoga za euharistijski stol, čitanje evanđelja i dijeljenje svete pričesti, rekao je nadbiskup. „U euharistijsku žrtvu i mi moramo unijeti cijeloga sebe. To je mjesto gdje se Krist i danas žrtvuje i ponazočuje na sakramentalan način, darujući nam svoju cjelovitu, beskrajnu ljubav“, rekao je predvoditelj slavlja, poželjevši da im i u tome uzor bude Marija koja je, prema riječima jednog teologa, prva mogla izgovoriti pod križem riječi: „Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje“.

„To je mogla izgovoriti jer je bila najdublje povezana s Isusom. Ona je povjerovala Božjoj riječi i tada, snagom Duha, začela novi život, Riječ koja je Tijelom postala i nastanila se među nama. Ona je pod svojim srcem nosila Riječ, Tijelo Kristovo i rodila u Betlehemu. Ona je svojim mlijekom hranila Isusa. Ona je sve događaje iz Isusova života pratila i pohranjivala u svoje srce. S Isusom je uzdignuta k Bogu i proslavljena u nebu. Tako sjedinjena s Isusom, za nas se prikazuje i nama postaje uzor i pomoć“, rekao je nadbiskup. U duhu poticaja Benedikta XVI. na jednom đakonskom ređenju, nadbiskup je rekao kako se đakoni, za biti dostojnim poslužiteljima, intenzivno trebaju hraniti euharistijom: „Približavajući se oltaru, vašoj svakodnevnoj školi svetosti, približavate se Isusu, na način da poprimate njegove osjećaje, da obnavljate njegovu žrtvu na križu. Tu ćete otkrivati sve veće bogatstvo i nježnost ljubavi božanskog Učitelja, koji vas poziva na još intimnije prijateljstvo s Njime. Ako ga ponizno slušate i vjerno slijedite, naučit ćete sprovoditi u životu i u pastoralnom poslanju njegovu ljubav i njegov žar za spasenje duša“. Okrijepljeni Riječju Božjom i euharistijom, đakoni će biti „osnaženi i prikladni za službu služenja u Crkvi koje se očituje u mnogim oblicima dijeljenja sebe, svoga vremena, svoga prijateljstva s Bogom, svoje raspoloživosti, razumijevanja, strpljivosti i materijalnih dobara“, rekao je nadbiskup. Roditeljima ređenika  poželio je da im „život i prijateljstvo s Bogom i djelovanje njihovih sinova u službi Bogu i Crkvi bude na trajnu radost i blagoslov“.

Na početku mise, nadbiskup Zgrablić i don Damir Šehić, čuvar svetišta sv. Šime, otkrili su zastor sa Škrinje sv. Šime kojemu su nadbiskup, đakoni i svećenici na kraju mise iskazali čašćenje prolaskom ispred Škrinje. Prvotno je crkva sv. Šime bila posvećena sv. Stjepanu prvomučeniku koji je bio jedan od sedmorice đakona u počecima Crkve. „Sv. Šimun čitav život služio je Bogu u Hramu. Prosvijetljen svetim tekstovima i otvorenošću Duhu Svetom, sv. Šimun primio je veliku milost po kojoj je u malom djetetu prepoznao Isusa, kojeg je Bog poslao među nas za prosvjetljenje čovjeka. Potaknuti i vođeni Duhom Svetim, poput sv. Šimuna, naši su ređenici prepoznali duhovni poziv kojim ih Gospodin zove da najprije budu s njim, njegovi prijatelji, a zatim kako ih šalje da propovijedaju Radosnu vijest spasenja svemu stvorenju. On ih milošću Svetog reda obdaruje snagom da otklanjaju zlo koje udaljuje čovjeka od Boga i njegove vječne ljubavi“, rekao je mons. Zgrablić, u zahvalnosti Bogu za veliku milost đakona Antonija, Rudija i Tina, koji su, nakon dugogodišnjih priprema, molitve, promišljanja i odluka, uvedeni u službu đakona.

U ime đakona, zahvalnu riječ na kraju mise izrekao je đakon Tin Vidov. „Naša najveća zahvala ponajprije ide Bogu. Hvala Mu na daru života i na daru poziva, što nas je odredio za svoju službu i dao nam snage da prebrodimo sve nevolje i teškoće koje su nas pratile na našem dosadašnjem putu te smo mogli doći i do ovoga trenutka. Nadamo se da će nas i dalje nastaviti pratiti i davati nam snage kako bismo uvijek tražili njegovu volju i ostali mu vjerni“, rekao je Vidov, podsjetivši na riječ apostola Pavla da „Bog uvijek na dobro surađuje s onima koji ga ljube, koji su odlukom njegovom pozvani, jer koje pozva te i opravda, koje opravda te i proslavi“.

Vidov je zahvalio i njihovim roditeljima „koji su se uskladili s Božjim planom“ te im podarili život, odgojili ih u vjeri, spremno prihvatili njihovu odluku da pođu za Bogom i bodrili ih na njihovom putu. Zahvalio je i nadbiskupima koji su u njima prepoznali klicu Božjega poziva: zadarskom nadbiskupu u miru Želimiru Puljiću koji ih je primio kao kandidate za svete redove i nadbiskupu ordinariju Zgrabliću po čijim su rukama primili sveti red đakonata. „Hvala i svim svećenicima, redovnicima i redovnicama koji su nas pratili i koji nas nastavljaju pratiti na našem putu. Hvala svim profesorima i poglavarima koji su bili uz nas kroz pet godina formacije i pokušali nas uvesti u otajstvo kojem smo postali služitelji“, rekao je Vidov.

U  misi su sudjelovali obitelji, rodbina, kolege bogoslovi, župljani iz njihovih rodnih župa Nina i Kali te vjernici iz cijele Zadarske nadbiskupije, u zahvalnosti, molitvi i radosti za dar budućih svećenika. Nadbiskup Zgrablić čestitao je đakonima u osobno i u ime klera Zadarske nadbiskupije, rekavši da su postali dio svećeničke obitelji te ih s ljubavlju i rado  primaju u svoje bratsko zajedništvo. Nadbiskup je čestitao roditeljima i „svima koji su toliko dobra ugradili u njihov život. Neka Gospodin prati đakone svojim blagoslovom, svojom radošću i svojim milostima, da mu radosno služe i već budu dionici slave koju nam Gospodin u vječnosti i punini poklanja“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Pjevanje na misi predvodio je Katedralni zbor sv. Stošije pod ravnanjem mo Žana Morovića i u orguljaškoj pratnji Dragana Pejića.

Objava Mons. Milan Zgrablić zaredio trojicu đakona Zadarske nadbiskupije pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Danas je svetkovina Svih Svetih i misno slavlje u katedrali sv. Stošije u Zadru s početkom u 11 sati predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Osim toga, na središnjem Gradskom groblju u Zadru s početkom u 15 sati, nadbiskup Zgrablić predvodi i Službu Riječi s odrješenjem za pokojne.

Na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, u četvrtak, 2. studenoga, misu za sve vjerne mrtve, kao i za pokojne svećenike i biskupe Zadarske nadbiskupije, u katedrali sv. Stošije u Zadru s početkom u 18 sati predvodi zadarski nadbiskup Milan Zgrablić.

Objava Danas je svetkovina Svih Svetih, misno slavlje i Službu Riječi predvodi mons. Zgrablić pojavila se prvi puta na Antena Zadar.

Povodom početka nove školske godine, zadarski nadbiskup Milan Zgrablić uputio je poruku svećenicima, vjeroučiteljima, katehetama, odgojiteljima u vjeri i župnim animatorima koju je predstavio na 47. katehetskom danu Zadarske nadbiskupije u subotu, 2. rujna, u crkvi sv. Pavla na Bokanjcu u Zadru.

Odlukom nadbiskupa Zgrablića, molitva i zaziv Duha Svetoga za blagoslovljen početak nove školske i vjeronaučne godine u svim župama  Zadarske nadbiskupije će biti u nedjelju, 17. rujna. Pismo nadbiskupa Zgrablića prenosimo u cijelosti.

Pozdrav, zahvala i poticaj

Upućujem srdačan pozdrav na početku nove 2023./24. školske i vjeronaučne godine vama, dragi svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji i župni animatori, a preko vas i svim učenicima, njihovim roditeljima, nastavnicima, profesorima, svim prosvjetnim djelatnicima, kao i svim suradnicima u pedagoškom i prosvjetno – odgojnom radu. Radujem se susretu s vama, najbližim suradnicima, u pastoralnom djelovanju među djecom i mladima u Zadarskoj nadbiskupiji. Koristim ovu prigodu, ponajprije, zahvaliti Bogu za svakoga od vas koji stavljate svoj život, svoju vjeru, poslanje, znanje i sposobnosti u službu Crkve za izgradnju evanđeoskog dobra u društvu i svijetu. Izričem priznanje i zahvalu svakome od vas što se svakodnevno sjedinjujete s Gospodinom te kroz svoje molitve, promišljanja, stečeno znanje, iskustvo, napor oko odgoja djece i mladih, po pedagoškim i metodološkim vještinama koje ste stekli, po predanom radu i požrtvovnosti, ugrađujete sebe i one koje vam Gospodin povjerava u Tijelo Kristovo koje je njegova Crkva. Želim vas i ohrabriti u radu i podsjetiti na vlastitost našeg poziva i poslanja u kojem, ako iskreno slijedimo naš duhovni put, nismo sami, nismo prepušteni samo svojoj snalažljivosti, sposobnostima i kreativnostima. Vrijeme koje je pred nama pruža nam osobitu prigodu da se osnažimo na životnom putu i poslanju koje vršimo te obogatimo naš duh najvećim dobrima. Osnaženi snagom vjere i međusobne podrške, nećemo se pokolebati pred sablaznima u Crkvi, klevetama i ogovaranjima, pred medijskim utjecajima i ponekim intelektualnim krugovima koji šire nepovjerenje prema poruci Crkve, vjeronauku u školi, te u nekim posvećenim osobama i pastoralnim djelatnicima prouzrokuju određeno razočaranje ili kompleks manje vrijednosti, zbog čega relativiziraju ili prikrivaju svoj kršćanski identitet. Naše međusobno obogaćivanje i podrška te osobni rast u vjeri pomoći će nam da ne padnemo u naglašeni individualizam, krizu identiteta i opadanje gorljivosti koje papa Franjo u enciklici Radost evanđelja naziva trima zlima u evangelizaciji koji se međusobno hrane, a koji se ponekad mogu prepoznati i među nama.

Znamo kako služiti Crkvi i Bogu ne znači samo naviještati Isusa Krista stečenim znanjem, koristeći se prikladnim metodološkim sredstvima, nego kako moramo i sami, ponajprije životom, provoditi u djelo Riječ koju smo upoznali, živeći Ljubav koju smo susreli, djelatno prihvaćati cjelovito Evanđelje koje smo prepoznali kao Istinu. Nije dovoljno da budemo samo „dobri ljudi, svećenici, vjeroučitelji, katehete, odgojitelji…“ te djelujemo po određenim opće prihvaćenim humanim i pedagoškim mjerilima, nego, moramo biti i osobe pune Duha Svetoga i mudrosti – tj., ne smijemo biti samo dobri djelatnici koji znaju dobro raditi, organizirati, prenositi informacije, već moramo vršiti naše poslanje u duhu vjere, vođeni Evanđeljem, Božjim svjetlom i mudrošću srca. Naš poziv i poslanje bitni je dio našeg identiteta. „U mjeri u kojoj raste naše sjedinjenje s Gospodinom i jača naša molitva“, podsjeća u jednoj katehezi papa Benedikt XVI., „i mi dolazimo do onoga što je bitno i shvaćamo da se Božje Kraljevstvo ne gradi snagom naših sredstava, naših kreposti, naših sposobnosti, već Bog izvodi čudesa upravo po našim slabostima, našoj nedostojnosti za tu službu.“

Godina molitve – 2024.

Papa Franjo u svome pismu od 11. veljače 2022. godine, na spomendan Gospe Lurdske, upućenom mons. Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za novu evangelizaciju, najavio je proslavu Jubilarne 2025. godine. Za geslo Jubilarne godine izabrano je geslo „Hodočasnici nade“ koje želi potaknuti klimu nade i povjerenja. Priprema za Jubilarnu godinu tijekom 2024., a onda i slavlje Jubilarne 2025. godine, prigoda je da još više produbimo našu osobnu vjeru, obogatimo duhom te tako budemo što prikladniji posrednici u prenošenju Radosne vijesti onima kojima nas Bog šalje.

Jubilarne godine obilježavaju se posljednjih stoljeća svakih dvadeset i pet godina, počevši od one prve za vrijeme pape Bonifacija VIII., godine 1300. Svaka jubilarna godina imala je veliku važnost u životu Crkve na duhovom, crkvenom i društvenom području. Zasigurno, ova Jubilarna godina koja je pred nama to želi biti i za nas. „Sveti narod Božji“, piše u spomenutom pismu papa Franjo, „živio je ovo slavlje kao posebni milosni dar sadržan u oproštenju grijeha, osobito potpunom oprostu, izričaju punine Božjeg milosrđa. Vjernici, često nakon dugog hodočašća, zahvaćaju u duhovno blago Crkve kroz Sveta vrata časteći relikvije apostola Petra i Pavla koje se čuvaju u rimskim bazilikama. (…) U ovo vrijeme priprave već sada me veseli pomisao“, piše nadalje papa Franjo, „kako bi se godina koja prethodi jubilarnom događanju, 2024., oblikovala u veliku „simfoniju“ molitve. I to ponajprije kako bi nas ponovno obuzela želja biti u Gospodinovoj nazočnosti gdje ga slušamo i klanjamo mu se. Molitva koja zahvaljuje Bogu na mnogim darovima njegove ljubavi prema nama i molitva hvale za cjelovito njegovo djelo stvaranja, koja uključuje obvezu svakoga djelatno i odgovorno uključiti se u njihovo očuvanje. Molitva kao glas ´jednog srca i jedne duše´ (usp. Dj 4, 23) koji se razliježe u solidarnosti i podjeli svakodnevnog kruha. Molitva koja omogućuje svakom muškarcu i ženi ovoga svijeta obratiti se jedinome Bogu kojem mogu izraziti sve što je u tajnama njihova srca. Molitvi koja je put i škola koja vodi prema svetosti, koja usmjerava i živi kontemplaciju i djelovanje. Dakle, godina intenzivne molitve u kojoj će se otvoriti srca kako bi primila obilje milosti, tvoreći od ´Oče naša´, molitve koju nas je naučio Isus, program života svakog njegovog učenika.“

Škola molitve

U novoj školskoj i vjeronaučnoj godini koja je pred nama, pred svim izazovima koje pred nas stavlja, potaknuti pozivom pape Franje i pripravom na Godinu molitve 2024. i Jubilarnu 2025. godinu, uđimo i mi u ovoj školskoj godini u školu kao učenici, a ne samo kao učitelji. Pohađajmo najbolju školu života, školu molitve. I za molitvu, jer je u njoj skriveno veliko blago, otajstvo života, potrebno je cjeloživotno učenje. Samo onaj koji je dobar učenik, može postati i dobar učitelj. Isus je u školi molitve najbolji i jedini učitelj. U Isusovoj školi otvaramo Bogu svoje srce i um te učimo promatrati sebe i svijet na novi, Božji način. U Isusovoj školi otkrivamo svu ljepotu, neizmjerno bogatstvo i pravi smisao života. Učimo od Isusa trajno moliti, jer: „Molitva je poput otvorenog prozora koji nam omogućuje svoj pogled usmjeriti k Bogu, ne samo da se podsjetimo na cilj prema kojem idemo, već također zato da dopustimo da Božja volja prosvjetljuje naš zemaljski put i pomaže nam snažno ga i zauzeto živjeti.“ Budemo li trajno u ovoj Isusovoj školi odnosa s Ocem koji hrani naš duh i preobražava naš život, što i jest istinska molitva, moći ćemo na najbolji način otajstva vjere prenositi onima s kojima radimo, s kojima živimo, s kojima komuniciramo i kojima nas Gospodin šalje.

Koja je to Isusova škola u kojoj možemo učiti ispravno moliti, u kojoj se na ispravan način možemo obraćati Bogu u našem životu i radu? Prva cjeloživotna škola molitve je Sveto Pismo. „Sveto Pismo je trajni dijalog između Boga i čovjeka, progresivni dijalog u kojem mi se Bog prikazuje uvijek bliži, u kojem možemo bolje upoznati njegovo lice, njegov glas, njegovu bît; čovjek nauči prihvaćati Boga i razgovarati s Bogom.“ Iskušana i drevna metoda, od mnogih provjerena i potvrđena, koja nam pomaže u školi molitve Svetoga Pisma je „lectio divina“ ili, kako ovaj čin drugi nazivaju, „molitveno čitanje“. Lectio divina, tumači kratko i sažeto veliki teolog, papa Benedikt XVI., „sastoji se u dugom zadržavanju nad nekim biblijskim tekstom, čitajući ga uvijek iznova, gotovo ga ´preživajući´, kako to kažu Oci, te, tako reći, cijedeći iz njega sav ´sok´, kako bi se njime nahranila meditacija i kontemplacija, i postiglo da se njime kao životnim sokom navodnjava konkretni život. Uvjet je toga duhovnoga čitanja prosvjetljenje uma i srca Duhom Svetim, to jest sâmim nadahniteljem Pisama, i stoga njihovo stavljanje u stav ´pobožna slušanja´.“

Druga cjeloživotna škola molitve, ali jednako važna kao i prva i neodvojivo s njom povezana je škola liturgije. Što je to liturgija? „Riječ ´liturgija´“, prema Katekizmu Katoličke Crkve, prema grčkom „izvorno znači ´javno djelovanje´, ´službu naroda i službu u korist naroda´. U kršćanskoj predaji to znači da Božji narod sudjeluje u ´Božjem djelu´. Po liturgiji Krist, naš Otkupitelj i vječni Svećenik, nastavlja u svojoj Crkvi, s njom i po njoj, djelo našeg otkupljenja.“ Po Crkvi i u Crkvi, u liturgiji, Krist nastavlja svoje djelo spasenja omogućujući nam participaciju u njegovoj smrti, ali i slavnom uskrsnuću, uzašašću na nebo i poslanju Duha Svetoga, to jest u njegovom životu. Naše molitveno sudjelovanje u liturgiji u kojoj otvaramo srce Bogu i u kojoj je sâm Krist djelatan, sjedinjuje nas s Kristovim životom te nam omogućuje uzdignuće našeg života k Bogu, čini da smo „jedno srce i jedna duša“ u zajedništvu ljubavi Presvetog Trojstva. A naše uzdignuće k Bogu cilj je svake naše molitve, našeg rada, ali i konačni životni cilj.

Zaključak

„Istinski kršćanski odgoj ne smije nipošto zaobići iskustvo molitve.“ Stoga, neka nam 2024. „Godina molitve“, priprema za Jubilarnu 2025. godinu, po redovitom molitvenom čitanju i aktivnom sudjelovanju u liturgiji, uz naš svakodnevni rad i tijekom ove školske i vjeronaučne godine, oblikuju u našim srcima, kako sanja papa Franjo, „simfoniju“ molitve koja će hraniti naš duh, buditi radost zbog ljubavi Božje u srcima svakog čovjeka do punine spasenja te davati snage i u svakodnevnom našem odgojno – obrazovnom radu, u svim izazovima i poteškoćama života i rada. Neka nam Godina molitve bude poticaj da s još više ljubavi, zauzetosti, pažnje, poštovanja i strpljivosti pristupamo napose svakom našem učeniku.

Po zagovoru Isusove i naše Majke Marije, Majke Crkve, na vaš život i rad zazivam obilni Božji blagoslov.

Objava Nadbiskup Zgrablić uputio poruku povodom početka nove školske godine pojavila se prvi puta na Antena Zadar.